Beguna Sinanović ukopala je 50 članova svoje familije u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Ona svake godine dođe na obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici.
Kako je kazala, ona je izbjegla s djecom 15. aprila 1993. godine iz Srebrenice.
Malo keksa
– Moj sin koji je imao 15 godina i muž su otišli preko šume. Imala sam kćerku, sina 12 godina i blizance od dvije godine. Svašta sam vidjela. Tu sam bila dva dana u Potočarima. Vidjela sam da su naše žene poludjele. Vezane su bile. Bila sam tu kada su nam rekli da će nam doći Mladić (op.a. Ratko, balkanski kasapin, monstrum osuđen na doživotnu robiju), da nas izbroji koliko nas ima. Moja sestra je bila kod mene, pala je u nesvijest. Mladić je hodao između nas – kazala nam je.
Dodala je kako su žene plakale kada su saznale da su im muževi odvedeni. Tada nisu imali ni hljeba, potresno nam govori da ju je bratić upitao: “Imamo li hljeba?”, na šta je odgovorila da nemaju. Imala je samo malo keksa da im da.
– Žene pomagaju i viču: “Bježite, četnici kolju. Bježite”, ja sam samo okrenula glavu da ostanem pri pameti i okrenula se svojoj djeci – prepričava nam kako je proživljavala najteže dane te kobne godine.
Bile vezane
U tom momentu nalazili su se u fabrici gdje su žene bile svezane. Drugog dana otvorili su im kapiju i autobuse… Komšinica joj je kazala da joj je muž poginuo, Ramo Sinanović.
– Prvo sam ukopala dva brata. Sestra mi je ukopala dva sina. Sve moje i bliži članovi familije ukopano je 50-ero, svekar, djever, svekrova dva brata, 15 samo amidžića od supruga, mojih amidžića petnaest – kaže nam Sinanović koja je tada imala 33 godine, ‘93. godine.
Prvo sam ukopala dva brata. Sestra mi je ukopala dva sina.
