Vozeći se više od 40 minuta od Srebrenice, velikim dijelom makadamskim i šumskim putem prema Radovčićima, prizori zaraslih puteva i gustih šuma ne odaju utisak da je tu nekada postojalo veliko selo. Obrisi dima iz kuće na kraju sela nagovještavaju da tu ipak postoji život, piše Detektor.ba.
Aiša je jedna od rijetkih stanovnika. Živi na kraju zaseoka, s još jednom povratnicom u blizini. Vraćajući sjećanje na život prije rata, priča kako su uzgajali pšenicu i povrće, čuvali stoku i živjeli u blagostanju i kući punoj smijeha. Kad se sama vratila na porušeno ognjište, nešto drvene građe za izgradnju kuće dovezla je do početka sela, jer zbog zaraslog šumskog puta kamion nije mogao dalje voziti.
– Našla sam tu jednog čovjeka s frezom i on je meni to prevozio do kuće ovdje – priča kroz smijeh Aiša, dodajući da je dvije godine živjela u šupi od dasaka, ali da se nije naspavala niti u jednoj kući i stanu tokom izbjeglištva kao tu.
Aiša Begić se u selo Radovčići vratila prije 23 godine kao jedna od prvih povratnica. Njoj je to bila 14. selidba po redu otkako su protjerani iz svojih ognjišta. Kćerkama koje žive u Švedskoj nije smjela ni reći.
– Nisu mi dale da se vratim, nema ovdje, kažu, nikoga, neka me u Sarajevu – prisjeća se Aiša gledajući kroz osmijeh kćerku koja joj je u posjeti, objašnjavajući da nigdje drugo nije osjećala mir kao na svom ognjištu.
“To je bilo malo, stala furuna i jedan kauč ovako”, opisuje ponosno ona veličinu šupe.
Aiša Begić
FOTO: Detektor.ba
Nakon dvije godine boravka u njoj, Aiša kroz donacije dobija malu drvenu montažnu kuću, u kojoj živi još nešto više od pet godina, nakon čega počinje sa izgradnjom zidane kuće.
Nakon povratka, kreće s renoviranjem okućnice, ali i cijelog sela, s prilaznim putevima i dovodom vode. Imala je potrebu da život ponovo dođe u njeno selo. Iako je živjela sama i bez velikih potreba za proizvodnjom hrane, Aiša odlučuje da zasadi pšenicu.
– Ja sam samo ustala, meni je nešto došlo, samo da je vidim da raste. I zasadim je, nađu mi sjeme u Srbiji jer sam bila zakasnila sa sjetvom, nestalo ovdje smjena – započinje ona priču o usjevima pšenice čijih se prizora sjeća iz vremena kad ih je sijala s djecom.
“Ja da nju nisam posijala, mislim da bih umrla”, priča Aiša, koja je te godine uzgojila preko 700 kg pšenice, koju je poslije podijelila komšiluku.
– Ja sam njima rekla: “Ma, neću je ni žeti, ne treba mi, samo da je vidim, kao onda kad je bila dok su oni trčali kroz nju” – priča majka Aiša.
Njoj su u genocidu u Srebrenici 1995. godine ubijeni supug i dva sina. Skoro kompletirane posmrtne ostatke sahranila je u Potočarima.
Podršku, ali i utjehu u tišini Radovčića pruža joj Fata Gurdić, koja se u selo vratila sa suprugom i sinovima godinu dana nakon nje. Genocid su, priča ona, preživjeli jer su djeca bila mala, a suprug se spasio preko šume, ali im je juli uzeo brojne članove bliže porodice.
– Samo njegovog brata troje djece je ubijeno – Azmir, Azmira i Bajro – priča Fata, dodajući da su desetine rođaka pokopali u Potočarima.
U Radovčićima se ranije bavila uzgojem stoke, dok danas samo obrađuje baštu kod kuće u kojoj živi sama, jer je supruga izgubila prije pet godina, a sinovi otišli u druge gradove za boljim životom. Ipak za nju, priča Fata, najbolji je život u njenom selu.
– Svugdje sam živjela, eto odem i u Živinice, al uvijek bih se samo ovdje vratila – kaže ona.
Razdvajanje od porodice
Selo Radovčići spaljeno je i do temelja uništeno u junu 1992. godine, nakon čega se mještani povlače u takozvani “Zbjeg”, u mjestu Šehiti. Noseći sa sobom tek nešto ličnih stvari, porodice su u šumi Šehita napravili utočište koristeći tek neke cerade, najlone i druge predmete koje su imali. Neki od njih su tu proveli i godinu dana. Sead Jahić je iz obližnje šume gledao kako njegovo selo gori.
– Ako je neko uspio da ponese nešto iz kuće, neki šator, najlon. Neko čak i šporet. I onda svako sebi pravi, neko od pruća, neko od najlona kolibe. Ja sam tu proveo mjesec-dva, ali su neki ljudi proveli zimu – kaže Sead.
On je kao dvanaestogodišnjak zbog rata morao otići iz sela, u koje se danas povremeno vraća. Za njega su Radovčići najljepše mjesto na kojem može biti. Novinarima Detektora objašnjava da kontinuitet života na tim prostorima seže i do ilirskog perioda, dok pokazuje livadu na raskršću između nekoliko zaselaka na kojoj su se nekada obilježavali Bajrami i drugi praznici.
Prepričavajući sjećanja na period prije pada sela, Sead kaže kako je njegov stariji, 22-godišnji brat 1992. poginuo od granate dok je obrađivao pšenicu.
Fata Gurdić
FOTO: Detektor.ba
– To su bili posebni procesi trauma. Bilo je izuzetno teško proći kroz sve to. Možda nisam ni bio svjestan te neizvjesnosti, ali ove stvari kada nekoga ubiju, to je bilo izuzetno teško za podnijeti. Nekako smo mi djeca bili zatvoreni u svoje svjetove i morali smo to manje-više da nosimo sami – priča.
Sead kaže da je danas mjesto okupljanja i očuvanja zajedništva obnovljena lokalna džamija. Ona je tokom rata bila spaljena do temelja, izuzev jednog kamenog zida koji je ostao da prkosi zlu koje ga je snašlo. Obnovom su nastojali očuvati i istaknuti taj zid koji danas zbližava desetak povratnika.
Iz Trubara, zaseoka Radovčića, izbjegla je i porodica najmlađe žrtve genocida – Fatime Muhić, novorođenčeta ubijenog odmah nakon rođenja.
Porodica Begić se poslije pada sela spušta u kuću rođaka iz Srebrenice, a potom i vikendicu kod Potočara, gdje nastavlja život u blizini tadašnje Fabrike akumulatora. Uprkos ratu, kuća je puna smijeha, radosti i ljubavi, jer su na okupu.
– Bili smo, čovjek moj, sinovi i kćer mi ova mlađa. Ma, lijepo nam bilo, zasadili, napravili sebi i živjeli, bar smo zajedno bili – priča Aiša.
S dolaskom jula 1995. godine, priča Aiša mršteći staro čelo, “iskuplja se narod iz svih sela”. Pune se kuće, ali i Fabrika akumulatora, u koju ubrzo prelazi i ona sa sinovima, kćerkom i mužem. Sin joj je izvadio ramove iz košnica s pčelama i med u ramovima davao ljudima da jedu.
– Dolazi narod iz Zelenog Jadra, vidim, zapomažu gladni. A ja znam da imam hljeb u rerni, iskradem se iz te fabrike i odem u kuću. Uzmem taj hljeb, načupam luka, naberem krastavica i ponesem narodu da jede – prisjeća se ona.
Po dolasku u Potočare dijeli pristiglim porodicama hranu i pokušava se vratiti u fabriku, odakle je izašla. Međutim, vojnici UN-a je nisu pustili ni nakon njenih upornih pokušaja.
– Taj dan mi je bio zadnji put da sam vidjela djecu svoju, čovjeka svog, tad i nikad više nisam – kaže kroz suze Aiša, koja je ostala iza ograde s drugim pristiglim stanovništvom, dok joj je cijela porodica ostala u fabrici.
“Objašnjava onaj prevoditelj njemu da su mi sinovi unutra, ali, džaba, ne puštaju me da se vratim”, priča ona.
Ubrzo nakon razdvajanja, kreću i odvođenja, strijeljanja i pokušaji prelaska šume. Ona je s kćerkom Aidom zadnjim konvojem izašla u Lukavac, a potom i u Sarajevo, mijenjajući stanove, ali bez ikakvih informacija o svojoj porodici.
Godinama kasnije, nastavlja borbu i potragu za njima, ali zbog administracije koju nije razumjela jer je bila nepismena, odlučuje da počne učiti.
– Unuk Alija je imao bukvar, pošao u prvi razred, i oni su mu uzeli i slovaricu. Ja sam to s njim čitala svaki dan – priča Aiša, dodajući da je za ukupno dva mjeseca naučila čitati i pisati, kako bi joj potraga za porodicom bila lakša.
Dječiju igru Seadu je zamijenilo preživljavanje. On je 1993. godine otišao konvojima iz Srebrenice u Tuzlu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Prisjetio se prijemnog ispita za učiteljsku školu, kada je najviše poteškoća imao s muzičkom kulturom.
– Inače sam loš matematičar, ali sam prošao matematiku i zapeo sam na muzičkom, jer sam zaboravio pjevati. Ne znam jesam li ikad i znao, ali prošle su godine od tada kad sam zadnji put slušao muziku – prisjeća se dok se vozimo ka njegovom rodnom selu.
U genocidu 1995. je ubijen njegov otac, koji je ostao u Potočarima i strijeljan.
Vraćanje života selu
Aiša je nakon povratka uložila velike napore, ali i finansijsku ušteđevinu, da oživi selo, kako bi rijetkim povratnicima olakšala život, a onima koji požele posjetiti selo omogućila dolazak u njega.
– Ja sam skupljala pare, malo po malo, skupim i nazovem, kažem – “hajde da napravimo put” – opsuje ona svoju prvu inicijativu, nakon čega je ubrzo uslijedilo i ulaganje u vodosnabdijevanje, ali i hajr-česme i spomenike na ubijene u ratu, odnosno genocidu u Srebrenici.
Aiša Begić sa kćerkom, unukom i praunucima iz Švedske
FOTO: Detektor.ba
Njena jedina komšinica Fata kaže da Aiša ne miruje i da stalno ima nove ideje za ulaganje u selo.
– Evo, zadnje što je uradila je most na ulazu u selo, ona je dala svojih 12.000 da se to napravi, a onda i darovala majstore – priča Fata.
Opisujući njenu želju za obnovom sela, Fata priča kako nema dana da Aiša gubi volju za tim i da je nekad nije moguće ni pratiti u njenim nastojanjima.
– Umorimo se svi, samo ona ne staje – kaže Fata.
Iako danas živi u Bratuncu, a radi u Srebrenici, Sead se gotovo svakog vikenda vraća u svoje rodno selo i pomaže Aiši i Fati. Kaže da bez njihove inicijative i želje za povratkom, selo danas ne bi imalo osnovnu infrastrukturu.
– One bi mogle otići, imaju gdje. Ali one vole ovdje da su na svom, zato i rade na obnovi, da njihovi potomci imaju gdje doći – kaže Sead dok sjedi za stolom majke Aiše, koja je dočekala kćerku iz Švedske sa unucima.
“Snaga ovakvih žena ostavlja selo u životu”, poručuje on.
