Nema te vrućine, kiše ni blatnjavog uspona koja može zaustaviti korake žene koja nosi trideset godina tuge, ljubavi i tihe hrabrosti.
Šemsija Kulenović podijelila svoju priču – bez izmjena, bez posredovanja – onako kako je osjećala svaki korak na Maršu mira. Putem gdje sunce prži kao rana koja nikad ne zarasta, a kiša pada kao suza koja ne prestaje, Šemsija hoda za njega, za oca kojeg je posljednji put zagrlila kao desetogodišnja djevojčica.
A onda je stala. Udahnula. I tišinom iz srca ispisala riječi koje je nosila tri decenije. Ovo je njena priča. Njeno pismo ocu.
– Imala sam samo deset godina kada sam ti posljednji put mahala. Sjećam se tvog pogleda. Onog zagrljaja u kojem sam, iako dijete, osjetila da možda više neće biti prilike za novi.
Krenula sam s mamom i sestrama jednim putem, a ti si otišao drugim. Naš put bio je težak – pun neizvjesnosti, straha i tuge. Ali put koji si ti morao proći, babo… bio je daleko suroviji. Tamo nije bilo zaklona, ni pravde, ni milosti. Samo hladna tišina i zlo koje ne bira.
Sve smo se nadale – ja, mama i sestre – da ćeš se vratiti. Da ćeš nas ponovo uzeti u naručje, da ćemo opet imati ono malo porodične sreće. Da ćemo slaviti zajedno rođendane, iftare, obične dane… Da ćemo te gledati kako se smiješ i kako nas štitiš.
Ali nismo te dočekale. Nisu ti dali da nam se vratiš. Nisu ti dali da budeš otac, muž, oslonac. Srce mi je ostalo napola prazno, dječija duša ranjena zauvijek. A u očima moje mame i sestara – ista praznina, ista rana koja ne zarasta.
Prošlo je trideset godina. Trideset dugih, teških ljeta. Tek sada sam smogla snage da zakoračim tvojim stopama. Da pređem isti onaj put kojim si išao kada si bio otjeran od nas. Danas hodam za tebe, babo. Koračam ponosno, tiho i dostojanstveno.
Svaki korak posvećujem tebi – tvojoj žrtvi, tvojoj ljubavi, tvojoj tihoj hrabrosti. Nosimo te u sebi, svakog dana. I vjerujemo… da ćemo se jednog dana opet sresti. Tamo gdje više nema boli. Tamo gdje ćemo biti porodica – cjelovita, nasmijana, i opet zajedno – napisala je sa sjetom i bolom.
Danas Šemsija Kulenović živi u Hadžićima sa svojom porodicom. Profesorica je matematike, posvećena znanju, miru i istini – vrijednostima koje nosi još od dana kada je posljednji put zagrlila svog oca.
