Očekivao je da će biti potpuno suprotno, ali svaki početak jula, a posebno 11. dan u mjesecu, imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmed ef. Hrustanović sve teže podnosi. Intenzivnije su prisutna sjećanja na oca, ali i oba djeda, amidže, daidže, brojne rođake, sve muške članove familije.
– Kako se bliži taj 11., sve misliš dobro je, nije prvi već 30. put, godine prolaze, vrijeme će izliječiti, ali svaki put je samo teže. Ostavlja to traga na tvojim emocijama, snovima, svakodnevnom životu. Htjeli ili ne, sve je to jedna kolektivna trauma koja nas sve natkriva – kaže Ahmed.
Sedam godina
Dio kostiju babe Rifeta ukopao je 2012., dio devet godina kasnije, a ostatak iz jedne u drugu grobnicu premještanog skeleta ko zna hoće li ikada naći. Imao je sedam godina kada je, nakon masakra na školskom igralištu u aprilu 1993., s majkom i sestrom u konvoju UN-a napustio Srebrenicu.
– Oca čuvam u lijepim sjećanjima koja su mi kasnije pomogla da preživim sve što proživljavam. Bili smo jako bliski. I ono malo vremena što smo proveli prije agresije često nije bio kući, jer bio je terenski radnik. Kad bi došao, gdje god krene ja idem za njim. Uvijek sam želio da pričam, izgledam, da hodam kao on. Sjećam se našeg izlaska iz Srebrenice 1993. Trčao je za nama dok god je mogao. Plače, čupa kosu, ja hoću da iskočim iz kamiona, jer taj rastanak nikad nisam mogao podnijeti. Do danas sebi nisam halalio što sam se rastao od njega, iako sam bio dijete koje ništa nije moglo učiniti, a on je želio da spasi mene po cijenu svog života. Tako je na kraju i bilo – priča Ahmed.
S ocem Rifetom kontaktirao je iz Tuzle, a poruke Crvenog križa i dvije fotografije jedina su uspomena koja mu je ostala. Hiljade porodica iz Srebrenice i okolice gubitke doživljene tokom genocida nikad neće moći nadoknaditi.
– Jednom sam napisao da bi jedino zagrljaj s najmilijima, kojih nema, tu prazninu ispunio. To je velika rana koja stalno krvari, s godinama se širi, uzima dio insana. Ne postoji ništa nakon čega bih rekao da mi je malo lakše – dodaje Hrustanović.
Istinski zagrljaj s najmilijima Ahmed je pokušavao zamijeniti zagrljajem s babinim nišanom u Potočarima.
– Jedne godine na Bajram sam ostao sam, porodica je bila u Sarajevu, pa mi je na um palo bar nišan da zagrlim. Ako nemam ništa, imam bar nišan i te kosti u Potočarima. To je ono što nam je ostalo, nažalost – kaže Ahmed.
Priče o genocidu, ličnim i porodičnim traumama i tragedijama, nikada do kraja neće moći biti ispričane.
Nisu ispričani
– Nekidan sam razgovarao s momkom koji mi je kazao da se pomirio da živi i svoj, i očev život. Imao je 14 godina kada je njegov babo krenuo preko šume. Trebao je i on ići s njim, ali babo je odjednom odlučio da ga pošalje u Potočare, jer tako imaju veće šanse da bar jedan preživi. Toliko je tih detalja koji nisu ispričani, koji tek trebaju da se ispričaju, da ćemo ih i 100 godina poslije pronalaziti, jer veličina tog zločina, genocida, ne može se nikad ispričati do kraja – kaže Hrustanović.
Djelić satisfakcije donijelo je usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a. Hrustanović podsjeća da je Srebrenica izdana od svih, te smatra da se takav odnos prema žrtvama danas prepoznaje u svijetu i da će Srebrenica biti sve prisutnija u narativima.
– Svjedok tome je i ova Rezolucija koja nam je vrlo važna, šta god neko mislio. Za istinu i pravdu se mora boriti. Uvijek je vladao zakon jačeg u međunarodnim odnosima. Nadam se da će priča o genocidu u Srebrenici u budućnosti biti zakon jačeg – ističe Hrustanović.
Narod voli da živi ovdje
Svake godine, po završetku dženaze, Srebrenica ostaje sama i prilično pusta. Hrustanović izdvaja angažman IZ u BiH, jer povratak je i započet obnovom džamija i povratkom imama, dok podršku drugih institucija smatra nedovoljnom, kratkotrajnom i motiviranom interesima.
– Ni država, ni entitetski nivo, ni jedan ni drugi, ne pokazuju da nas žele ovdje. Svi zakoni koji su doneseni nisu u korist ljudi koji su došli ovdje da žive, da se ispoštuje Aneks 7. Potrebni su nam poslovi. Ima li toliko, ako neće niko drugi, naših bošnjačkih biznismena, da otvore ispostave ovdje?! Narod hoće da radi, narod voli da živi ovdje, daje sve od sebe da bi živio bez obzira na brojne prepreke. Razumijem priče o herojima, podršci, ali od riječi se ne živi i mora se to na djelu pokazati – ističe Ahmed ef. Hrustanović.
