Ja sluga jesam Uzvišenom Bogu
mravu se isto još za teret nudim
da na pleća ova i za druge nosim
koliko god teško, ne brinite, mogu
ja hodim životom koracima hudim
ne previše usprav, da mu ne prkosim
Prijestolje moje tek je duša ova straža mu vjerna snova nebrojeno u njima hurije, želje počešljane
Kruna je blistava Svemogućem dova
što zagrli noću tijelo umoreno
da mu valja opet nositi kad svane
Mirišu lipe, miris ljepši slutim
u pamuku život ispuni mi oči
Princeza Safija, ono duše malo
Strahujem i kako na prstima krutim
ta ljepota što se ko opijum toči
Bože, živ li sam Ti, ili je već stalo
Ovo srce što ga u kamenje zidam
dunjaluka manje u komore da stane
kad se duša gore čistom nebu svije
K’o snjegove hladne još strahove kidam
da ću otić’ željan djece razigrane
sve otjera osmijeh princeze Safije…
Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda
(Pisao 8. 6. 2025. 10.30 sati, a jutros, 2. jula u vrijeme ranog sabaha rodila se moja unuka, princeza Safija, još jedno dedino Sunce)
