Žana Alpeza: Što je baka pamtila bez kalendara

“Ono što je pamtila bez kalendara” već nosi cijeli svijet u sebi. To može biti esej o staroj ženi iz Hercegovine, onoj koja nije znala za datume, ali je pamtila život po prirodi, svecima, događajima. 

“Ono što je pamtila bez kalendara”

Nije znala reći koji je dan, ni koji mjesec. Nije brojala godine, jer godine nisu brojile nju. Rekla bi samo:
“To ti je bilo kad je Vido umro sedmicu dana iza svetog Ive.”
I meni je to bilo dovoljno. Jer moja baba Anđa nikad nije znala dane, ali je znala život.

Znala je kad će pasti snijeg, samo po mirisu zraka.
Znala je kad treba kositi travu, po boji neba.
Znala je da je Uskrs blizu kad žabe zakrekeću u bari.
Znala je da je netko trudan, a da ni žena sama to još nije znala.

Nije imala sat, ali znala je točno kad treba stavit ručak – “kad sunce dođe na onaj greben iznad Borića.”
Nije znala kad je rođena, pa smo joj mi upisali 1. siječnja, iz reda. A ona bi rekla:
“Ma ne, rođena sam kad su cvitali drenovi i krave se vraćale s paše kasno, u sumrak.”

Pamtila je smrti, rođenja, ratove i ženidbe. Ne po godinama, već po slikama.
“Kad je Milka  umrla, bilo je maslačka koliko oćeš. A kad je moj ćaća pogin'o,  nije niklo ništa te godine. Suša.”

Pamtila je tuge bez brojeva. I sreće.
Pamtila je svaki zub koji joj je ispao, svaku špagu vezanu oko janjeta, svaku kapiju koju je zatvorila.
Pamtila je kako se kuha sir, kako se ljubi muža kad se vrati iz rata – šutke, bez pitanja.

Kad bi joj netko rekao da će doći doktor „u ponedjeljak“, pitala bi:
“Je li ti to onaj ponediljak prije svetog Ante il’ onaj što pada posli Svih svetih?”
Jer u njezinom svijetu, vrijeme nije imalo brojeve. Imalo je mirise, zvukove, i znakove.

I nikad ništa nije zaboravila.

Ja zaboravim gdje sam ostavila ključeve, kome sam što obećala, što sam sanjala prošlu noć.
A ona je pamtila da sam se razboljela jedne zime kad je po prvi put u selu ptica udarila u prozor.
Pamtila je da sam prvi put slagala kad sam imala šest godina i rekla da nisam pojela čokoladu.
Pamtila je pogled mog oca kad sam se rodila.
I rekla:
“Bio je to pogled što ga ne pamti ni on sam.”

Sad više nema babe.
Ni sunca iznad grebena, ni cvata drena, ni mirisa kiše na goloj zemlji.
Ostala je tišina – bez kalendara.

Ali ja pamtim nju.
Po svemu što se ne da zapisati.
Po svemu što se samo živi.