Šta su Bosanci najčešće u vicevima?
Glupi.
Ko su ti Bosanci najčešće?
Mujo, Suljo i Haso, odnosno Mustafa, Sulejman i Hasan. To može izgledati beznačajno, ali nije neutralno.
Piše: Adnan Muminović
Zanemarite ovu činjenicu na trenutak; vratit ću se na kraju na nju. Do tada, želim da vas upoznam s jednim fenomenom koji je u psihologiji poznat kao stereotipna prijetnja.
Shvatit ćete zašto vicevi o glupim Bosancima nisu samo smiješni, već nažalost vrlo tragični i posljedični.
Svijet je pun stereotipa. Da su crnci intelektualno inferiorni u odnosu na bijelce, da su žene lošije u matematici od muškaraca, da su Bosanci glupi, Crnogorci lijeni i tako dalje. Ono što ljudi najčešće ne znaju je da i samo postojanje ovih stereotipa ima štetne posljedice za grupe na koje se odnose.
Kada crnim i bijelim studentima date test i kažete im da on mjeri njihovu intelektualnu sposobnost, crni studenti ostvaruju lošiji rezultat od bijelih. Međutim, ukoliko naglasite da dati test ne odražava njihovu intelektualnu sposobnost, ostvareni rezultat se izjednačava.
U odnosu na muškarce, žene ostvaruju lošije rezultate na testovima matematike kada im prije odgovara skrenete pažnju da postoje razlike u rezultatima među spolovima. Kada im umjesto toga kažete da su istraživanja pokazala da su muškarci i žene jednako dobri u matematici, razlike nestaju.
Ovo sve postaje još apsurdnije kada shvatite da su i puno suptilnije stvari u stanju da naprave razliku. Kada pitanje o rasnoj i spolnoj pripadnosti staviti na početak testa, crni studenti i žene ostvaruju lošije rezultate, nego kada na ta pitanja odgovaraju na kraju testa.
Šta se ovdje tačno dešava?
Kada se crnci, žene ili bilo koja stigmatizirana grupa nađu u situacijama za koje su vezani određeni negativni stereotipi o njima, oni zbog straha i želje da opovrgnu taj stereotip zaista ostvare lošiji rezultat. Još uvijek ne znamo u potpunosti zašto, ali se dokazano radi o kombinaciji emotivnih i kognitivnih faktora. Anksioznost, stres, pritisak, lutanje misli i napor koji ulažemo da odbacimo negativne misli, iscrpljivanje naše radne memorije svi skupa podrivaju naš učinak.
Šta je tačno stereotipna prijetnja?
Dakle, kada se nađete u određenoj situaciji, osjećate strah da će ljudi o vama suditi i da će na vaš rezultat i ponašanje gledati kroz prizmu negativnog stereotipa grupe za koju vas veže. To može biti vaša rasna, spolna, etnička i vjerska pripadnost i javlja se u okolnostima gdje postoji mogućnost da ćete potvrditi postojeći stereotip.
Osjećate zabrinutost da će neko sve ono što jeste u životu svesti na negativni stereotip grupe kojoj pripadate. Bojite se te nepravde i ni po koju cijenu ne želite da potvrdite stereotip, svjesni da ćete na taj način urušiti svoj integritet, ali i integritet grupe kojoj pripadate.
Zbog svog to straha i zabrinutosti, vi imate neki vid mentalne paralize i sasvim je normalno da pokleknete.
Podmukle posljedice stereotipne prijete su posljednje tri decenije duboko istražene, a za mene su posebno fascinantne i bolne sljedeće tri spoznaje.
Prvo, da bi zaštitili dostojanstvo i zadržali samopoštovanje, ljudi koji pripadaju stigmatiziranim grupama će se nekada sami sabotirati. To znači da će u neke stvari ulagati manje napora i vježbe, kako bi u slučaju neuspjeha mogli reći da su mogli bolje samo da su se potrudili više. Neuspjeh će, dakle, radije pripisati manjku truda, nego što će posumnjati da je zaista nešto pogrešno s njima i grupom kojoj pripadaju. Zbog svega toga, oni će nekada svjesno bježati od određenih fakulteta i poslova kako ne bi bili izloženi situaciji u kojoj mogu potvrditi stereotip. Tako djevojke koje su u srednjoj školi sjajne iz matematike biraju fakultete u kojima nema pretjerano matematike, što znači da neće biti puno inženjerki, fizičarki ili programerki, a upravo to odsustvo u
profesijama samo dodatno hrani stereotip.
Drugo, nije nužno da sami vjerujete u stereotip da bi on negativno utjecao na vaš učinak. Dakle, čak i kada nemate nikakvih sumnji u vlastite sposobnosti i čak i kada ste iskreno uvjereni da vaša grupa nije intelektualno inferiorna, sama činjenica da drugi vjeruju da jeste i vaša želje da to opovrgnete, dokazano dovode do lošijih rezultata.
Treće, kada se nestigmatizirane grupe nađu u društvu stigmatizirane, one ostvaruju bolji rezultat nego što bi inače bio slučaj zbog nečega što se zove stereotipni podstrek. To konkretno znači da nekome godi i da taj neko ima korist od negativnog stereotipa prema vama i stoga prirodno nema nikakav interes da ga popravi. Dapače, nečija tragedija je nečija blagodat.
Sada mogu da se vratim na sami početak.
Mi rastemo s vicevima o glupim Bosancima i mislim da je pogrešno pretpostaviti da nas oni negdje duboko ne oblikuju.
Iskreno vjerujem da je upravo naš smisao za humor odraz značajne inteligencije, ali da olako prihvatamo i sami njegujemo sliku glupog i blesavog Bosanca. Kada ste čitav život izloženi takvom stereotipu koji upakovan u vic zaista izgleda bezazlen, vremenom prirodno prihvatite tu inferiornost.
Imao sam priliku da posmatram svoje sunarodnjake koji po odlasku u zemlje iz okruženja odmah počnu od sebe da prave budalu iz želje da se prikažu onakvima kakvi ih ljudi vide, što je porazno. Crnogorci su sličnu nepravdu učinili sebi kada su prije nekoliko godina organizirali takmičenje u izležavanju.
Prisustvovao sam predavanjima gdje iz straha da ne ispadnemo glupi, mi odlučimo da šutimo, čak i kada se naknadno ispostavi da smo imali puno toga da kažemo.
Kada analiziram neke značajne ličnosti Jugoslavije, bilo da se radi o pravu, filozofiji, književnosti ili privredi, uočavam skoro potpuno odsustvo mog naroda. Nema ga u određenim profesijama, nema ga ni na rukovodećim pozicijama. Neki će reći da je to plod sistemske diskriminacije i ne sumnjam
da jeste.
Međutim, vjerujem da ima i puno vlastite sabotaže.
Mi smo ti koji očito nismo željeli da se takmičimo na nekim poljima i da ih izbjegavamo. Mi smo ti koji smo odlučili da nedovoljno ulažemo u sebe i da unaprijed tražimo izgovor za neuspjeh. Mi smo ti koji smo objeručke prigrlili stereotip glupog Bosanca.
Kada bi Mujo i Suljo počeli dobivati Nobelove nagrade (pošto se Vladimirova i Ivina očito ne pika), imati nekoliko svjetski poznatih izuma, stvarati materijalne proizvode i duhovna djela koja svi konzumiraju i o kojima svi pričaju, vicevi o glupim Bosancima bi odjednom postali čudni i s vremenom bi utihnuli.
A to je moguće na jedan i samo jedan način — obrazovanjem.
Nema drugog puta i nema kratice.
