U svijetu bosanskohercegovačkog teatra, ime Marija Drmaća veže se za iskrenu emociju, toplinu i nepresušnu energiju kojom osvaja publiku – posebno onu najmlađu. Kao glumac koji vjeruje da snaga umjetnosti mijenja ljude, decenijama uveseljava publiku.
Uvijek nasmijan, srčan i posvećen, Drmać ne igra samo ulogu – on prenosi poruku. Njegova predanost teatru nije samo profesionalna, već duboko lična: za njega je scena mjesto susreta, učenja i slobode. Njegov rad svjedoči o umjetniku koji ne glumi da bi bio viđen, već da bi ostavio trag.
Aplauz na kraju
Nedavno je osvojio još jednu nagradu na “Mostarskoj liski“ i to za najboljeg glumca Festivala. A zbog papagaja Koka postao je hit na društvenim mrežama, iako tome nije težio niti se nadao. O svom putu u svijetu teatra i lutkarstva, Drmać je vrlo otvoreno govorio za “Dnevni avaz”.
Koliko Vam znači priznanje iz rodnog Mostara, s obzirom na to da ste tamo i započeli svoju karijeru?
– Ne samo da sam započeo svoju karijeru, nego sam se i rodio u Mostaru i zaista prve korake i susrete s teatrom sam upravo imao tamo. Svaka nagrada je dobro došla, ali „Mostarska Liska“ najviše mi je prirasla srcu jer ona meni dođe kao ispit. S obzirom na to da sam u odsustvu, da živim u Sarajevu 28 godina, bez obzira što sam u 20-oj otišao iz Mostara, u Sarajevu upisao Akademiju i izgradio život, osjećam veliku odgovornost i brigu i zadovoljstvo kad igram u Mostaru. Svaki odlazak mimo “Mostarske Liske“ sa nekom predstavom meni predstavlja veliko zadovoljstvo i veliku odgovornost. S obzirom na to da ovu nagradu glumačku dodjeljuje isključivo žiri, a taj žiri može biti neko iz umjetničkih krugova iz BiH, ne samo iz Mostara, naravno da mi mnogo znači, ali onaj aplauz koji se dobije na kraju predstave od Mostaraca, zaista govori da mi je nekako najdraže u srcu.
Publika Vas poznaje kao izuzetno svestranog glumca i lutkarskog reditelja. Kako biste Vi opisali svoj umjetnički put?
– Moj umjetnički put, znači sve ono što je vezano za teatar u bliskom je susretu i opisu mojih poslova. Da li je to lutkarstvo, da li je to dramska predstava ili sa elementima plesa i pjevanja. Ja sam nekako tako doživljavao teatar, mogu s pravom da kažem da sam teatarski čovjek, zato što su se moji prvi susreti sa teatrom desili zahvaljujući mojoj mami. Radila je kao kostimograf i krojač u Lutkarskom pozorištu tada. Tako da meni te neke treće kuće nema. Prva je moja kuća, a druga je kuća pozorište i smatram da je to sastavni dio mog života. Imao sam priliku kao dijete, možda najveću šansu da prisustvujem probama i stvaranju predstava i upoznao sam se sa svim elementima što nose teatar. Ostatak mog odrastanja je bio istraživanje i treninzi na samom sebi kako bih mogao da imam neki šaroliki dijapazon glumačkog izražavanja.
Njegovati baštinu
Prvi ste magistrirani lutkarski reditelj u BiH. Šta je za Vas specifično u izrazu lutkarskog teatra?
– Bilo šta što se tiče i što se potpisuje kao lutkarska predstava, mislim da je danas od velikog značaja. Zato što godišnje vrlo malo lutkarskih predstava imamo, jedna ili nijedna iznjedri se u teatru, bar u ovom teatru gdje ja radim. Mi kao Pozorište mladih zaista nastavljamo da što više predstavimo tih predstava. Djeca su sa velikim apetitima i kad pogledaju urađenu premijeru od 40 radnih minimalno dana i ta premijera kada izađe, dijete već pita: „Šta je sljedeće?”. Tako da postoje repertoarne predstave koje također imaju svakako neke lutkarske igre u sebi, a mi se trudimo da se natjeramo da dalje razmišljamo i njegujemo tu baštinu. Ja s pravom govorim o brojkama zato što sam dijete iz onog vremena, pa gdje se znalo desiti do četiri ili pet premijera. Ne znam zašto smo danas daleko od toga. Ali, Bože moj, nikad ne znamo šta godina nosi, možda se baš takve stvari promijene i bude brojka i veća.
Mario Drmać. Instagram
Kako danas gledate na ulogu glumca u društvu – ima li teatar snagu da mijenja svijest?
– Teatar uvijek ima snagu da mijenja svijest, samo je pitanje kako se stvari prezentiraju. Mogu da kažem da sto posto sve teatarske kuće imaju slatke, bombastične i promjenjive predstave. Zna teatar da odiše nekim laboratorijama koje se meni iskreno ne dopadaju i teže možda ka nekom političkom osvještavanju. Volim teatar situacije gdje se može vidjeti kompletno jedna glumačka igra, poput filma kad gledamo jednu razvojnu liniju zadatka glumca. Mi jesmo tu da mijenjamo svijest. A ako pričamo o lutkarskom teatru, dječijem teatru, mi smo prva ustanova u koju dijete uđe, čak i prije samog vrtića i škole. Mi moramo da mijenjamo svijest ili da podižemo to dijete, mi smo odgojna uvijek bili ustanova i naravno da imamo pravu i slobodu potpunu govora, pa kako se kome sviđa i kako ko hoće da prihvati.
Koji likovi i priče Vas još čekaju, koje biste voljeli jednog dana utjeloviti?
– Nemam tu vidovnjačku sposobnost da otkrijem, ali se nadam da će itekako likovi biti u onome elementu i zamahu kako sam navikao do sada. Bitno je da su likovi koji me u potpunosti ispunjavaju i da se ja maksimalno trudim da budu drugačiji i različiti od onih prethodnih. To je za mene kao glumcu dobar motiv za stvaranje lika i bavljenje ovim poslom. Čim ja osjetim potrebu za drugačijom izražajnosti lika i neponavljanjem, to samo govori o svijesti koliko volim ovaj posao i koliko sam zapravo predan. Ima mnogo likova koje bih volio i igrati i raditi, ali nijedan još nije mi odrednicu dao koji je na prvom mjestu, tako da ne bi nikoga još imenovao.
Početna tačka
Koja rečenica ili misao Vas vodi kroz život i poziv?
– Često nešto razmišljam, ali mislim da u čitavom ovom svijetu i životu ako krenemo od početne tačke to je – diši duboko, i polako.
Spomenuli ste dječaka u sebi, šta biste njemu danas rekli?
– Pametan si u mnogo stvari bio, pametno si postupio. On bi se iznervirao zato što sam u mnogim stvarima šutio, što i danas šutim gdje ne treba. Mislim, a to mi mnogi govore, da bih se trebao malo više laktati, trebao bih se više opremiti svijesti ko sam, šta sam i koliko sam uspio i koliko sam postigao. Ali mislim da bi bio ponosan.
Neizostavno je pitati Vas za Koka, Vaši snimci nasmijavaju sve. Kako ste se “našli“? I ko je “kriv“ što Koko psuje?
– Pa Koko je inače papagaj od mojih prijatelja i on je ovdje na privremenom boravku. Trebao je biti 7-8 dana, a on je, evo, ostao, skoro tri mjeseca. I neka ga, ne smeta mi, dok god ima dva punkta za obilježiti. Drago mi je što prvenstveno nosi taj kućni odgoj i kulturu gdje obavljati nuždu. A pušten je da leti slobodno po kući. Nisam mogao vjerovati da će se takva konekcija desiti između mene i njega, takva neka privrženost da je non-stop tu, čak i pilji u mene sada, dok ovo pričam, jer je čuo da njega spominjem. Riječ je o Amazonskom papagaju. Njemu je navodno 12 godina, a u tih 12 godina i prethodnom vlasništvu on je imao dobru komunikaciju i bogat rječnik. Pa tako ima niz i psovki i ostalih riječi koje zna. Brzo uči i jako je inteligentan i namazan i svojeglav. Nevjerovatno je da je postao hit na društvenim mrežama. Mobitel mi non-stop zvoni. Ima mnogo komentara i lajkova, pošto danas živimo u tom vremenu na koje ja malo teže pristajem. Ima nekih pola miliona pregleda, ako se ne varam. Samo se bojim da ne dođem u situaciju da neko kaže: „A ovo je onaj glumac od onog papagaja“. Tako da samo nadam tome jer znamo ko i šta danas nosi slavu i popularnost i kome je to interesantno. Ali ne bih volio da moj rad kompletan ode u drugi plan, da ga zasjeni papagaj.
Mario s Kokom: Postali pravi hit. Instagram
Klasično ruho
– Bitno mi je da je na sceni lutka, da učimo od nje bez obzira što se današnje lutkarstvo u Evropi u svijetu svelo i na potpuno neka druga izražajna sredstva koja su u skladu sa lutkarskom umjetnošću, ali nema isključivo lutke na sceni. Ja jako volim zadovoljiti svoj neki dječački nemir, pa razmišljam iz tog pravca šta bih ja kao dijete volio da gledam, na stranu Mario u 48. godini. Kod mene se desile dvije klasične predstave – „Olovni vojnik“ i „Palčica“, a prethodilo je i sa „Tobijom“. Što ne znači da ću narednu predstavu raditi u klasičnom ruhu, ali će itekako biti lutka na sceni sa nekim drugim sistemom i već lagano razmišljam u tom pravcu. Mislim da bi se to moglo i realizirati u narednoj godini.
Pripreme za odmor
Na kojim projektima trenutno radite i šta publika može očekivati u narednom periodu?
– Trenutno radim na čišćenju, slaganju i pripremanju za godišnji odmor. Zaista i ove i prethodne sezone imao sam toliko pune ruke posla i burnost nekih životnih dešavanja da se lagano privodim ka godišnjem odmoru. Ono što me očekuje do samog odmora je igranje predstave „Ne daj se, generacijo“ u Novom Travniku. Naravno da je tu i „Tobija“ sa novim podmlatkom i novom snagom – Ivanom Vojinović, tako da će mališani moći tu predstavu da pogledaju. Ostale mogu pogledati predstave i na repertoaru Pozorišta mladih. Nažalost ili nasreću, ne moram ja uvijek da igram i da budem dio projekta.
Priprema se lagano i nova sezona. Oduševljen sam pozivom da budem član žirija na Internacionalnom festivalu PIF u Zagrebu. Mislim da je to jedna velika odskočna daska jer smo se mi po prvi put pojavili pretprošle godine gdje je naša „Tobija” odnosno moja malenkost dobila nagradu za najboljeg glumca animatora. Drago mi je da otvaramo i te vidike u umjetnosti i kontakte i da se približavamo i UNIMA-i. Svakako da će kolega Adis Bakrač raditi i dramsku predstavu, ali nisam ja ovlašten da o tome pričam.
