Dan bijelih traka je jedan od 30-ak datuma kojima Bošnjaci u Prijedoru obilježavaju i sjećaju se svega što se desilo od proljeća do jeseni 1992. godine. A tiče se i bijelih traka, i logora, i masovnih grobnica, i progona, etničkog čišćenja, i svega drugoga.
To je za „Avaz“ rekao bivši logoraš iz Prijedora Mirsad Duratović, koji je dobio status žrtve ratne torture, a koji je bio zatvoren u tri logora – Trnopolje, Manjača i Omarska.
3.176 ubijenih
Krajem svakog maja obilježava se Dan bijelih traka, kao upozorenje i podsjećanje na ono što se desili 1992., kada su vlasti bosanskih Srba nesrpskom stanovništvu naložile da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima, a da prilikom izlaska iz kuće moraju nositi bijele trake. Stanovništvo je odvođeno u logore, izvršavane su masovne egzekucije. Dan bijelih traka nas podsjeća na 3.176 ubijenih Prijedorčana, među kojima je 102 djece.
– Ove godine obilježavamo s dozom opreza i nelagode, zbog sveukupne situacije u zemlji, odnosa i retorike koja se čuje zadnjih mjeseci. Tu je i negiranje samih bijelih traka, koje je postalo intenzivnije. I pored utvrđenih sudskih činjenica o bijelim trakama, oni negiraju. Mi više nismo iznenađeni tim jer kad imate negiranje presuđenog genocida u Srebrenici, kad imate negiranje mnogih presuđenih ratnih zločinaca, nimalo me ne iznenađuje to što pokušavaju negirati bijele trake kao takve i sve ono što su one predstavljale. Pokušavaju nametnuti narativ da se više ne zna ni šta je istina, žele da se dovede u pitanje da li su bijele trake postojale. Jasno je nama koji smo i nosili. I ja sam lično svoju kuću oblježavao bijelim čaršafom, a moj otac, koji je i nakon 30. i 31. maja išao raditi u Prijedor, morao je imati bijelu traku. Mogu oni negirati, ali to neće ni izbrisati činjenice, niti umanjiti bitnost tog dana za nas koji smo ipak preživjeli te bijele trake – istakao je Duratović.
Naša zadaća
Kaže da njemu njihovo priznanje i ne treba, ali smatra da je upravo njima potrebno, zbog njih i njihovih potomaka.
– Čelik je čelik pa dođe do zamora materijala i pucanja, pogotovo ljudsko, živo biće od krvi i mesa. Lakše dođe do tog zamora i svega. Nije jednostavno, iz godine u godinu je sve teže. Ponavljate, a vidite da ta priča ne doseže do ušiju onih do koji bi trebalo – kaže Duratović.
A onda, kaže, sjedne, razmisli, odmori, prespava i shvati.
– Čovjek shvati da ima obaveze zbog ove djece i zbog svega da nastavi s tom pričom. Čovjek ne može stati, ne može prestati, mi preživjeli imamo ipak tu zadaću da svake godine, bez obzira koliko nam je to teško, a sve je teže i teže, da govorimo o tome – naglasio je.
Nema optužnica ni istraga
– Primjetan je, blago ću reći, ignorantski odnos Tužilaštva BiH prema svemu onome što se ovdje dešavalo, nekako su istrage stale, procesuiranje, podizanje novih optužnica je stalo, a recimo u mom rodnom selu u Bišćanima kod Prijedora ubijeno je 258 civila. Mi do danas nemamo nijedne optužnice, iako su desetine mještana, preživjelih svjedoka, davali izjave u Tužilaštvu, neki su svjedočili u procesu pred Haškim tribunalom o zločinima u Prijedoru. Poznat je određen broj imena direktnih izvršilaca, međutim, od kada je Tomašica otvorena do danas mi nemamo nikakve optužnice, i onda se čovek zapita vrijedi li to više i govoriti – istakao je Duratović.
