U zemlji gdje je život postao luksuz, a preživljavanje svakodnevna borba, najnoviji podaci Saveza samostalnih sindikata BiH ogoljavaju brutalnu stvarnost – građani Bosne i Hercegovine rade da bi preživjeli, a ne da bi živjeli.
Sindikalna potrošačka korpa za april 2025. godine iznosi 3.168,90 KM, dok je prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH tek 1.525 KM. Minimalna plata – 1.000 KM. Matematička istina je jednostavna, ali surova: prosječna plata pokriva manje od polovine mjesečnih troškova jedne četveročlane porodice. Minimalna jedva trećinu. To nije ekonomski izazov – to je egzistencijalna kriza.
U zemlji u kojoj su cijene osnovnih namirnica sve bliže onima u Njemačkoj, a plate bliže onima iz 2005. godine, ekonomska logika očito ne živi. Građani već odavno ne računaju koliko mogu da uštede, već koliko dana mogu da izdrže bez kupovine mesa, bez punog rezervoara, bez uplate ekskurzije ili zimske jakne za dijete.
Potrošačku korpu čini 86 prehrambenih artikala, a upravo taj segment zauzima gotovo polovinu ukupnih troškova – čak 44,85 posto. Dakle, samo za hranu, porodici je mjesečno potrebno preko 1.400 KM. A gdje su kirija, računi, lijekovi, knjige, prijevoz, higijena?
Zabrinjava i struktura troškova: sve ono što bi trebalo biti minimalno – poput komunalnih usluga, prijevoza i osnovne higijene – iz mjeseca u mjesec skače, bez obzira na stagnaciju ili pad realnih primanja. Inflacija ne pita za plate, ali zato svakog mjeseca pita na kasi.
Sindikalni izračuni nisu samo statistika – oni su ogledalo socijalne nepravde. Kako očekivati od radnika s minimalnom platom da izdrži mjesec dana s iznosom koji pokriva tek trećinu osnovnih potreba? U ekonomijama sa zdravim osnovama, minimalna plata omogućava pristojan život. U BiH, minimalac je ulaznica za siromaštvo.
Uprkos višestrukim upozorenjima sindikata, vlasti i dalje biraju ignorisanje. Ekonomske politike se svode na kratkoročne mjere, poticaje i subvencije koji ne mijenjaju sistemsku nepravdu. Dok političari raspravljaju o „napretku“ i „pozitivnim trendovima“, stvarni život građana mjeri se praznim frižiderima i minusima na računu.
Model četveročlane porodice (dvoje odraslih, dvoje djece), koji se koristi u izračunu sindikalne korpe, više je ideal nego realnost – jer sve više porodica ne uspijeva ni da opstane u toj osnovnoj socijalnoj jedinici. Mnogi mladi odustaju od roditeljstva zbog nesigurnosti. Djeca postaju luksuz, a školovanje teret. Odlazak u inostranstvo nije plan – već nužnost.
Pitanje koje se postavlja nije više ‘da li’, već ‘kada’ će sistem kolapsirati ako se ovakvo stanje nastavi. Sindikalna potrošačka korpa je realnost, ali iza nje stoje stvarni ljudi – radnici, roditelji, djeca – koji od svoje zemlje traže ne milostinju, nego šansu da žive dostojanstveno.
Ako ni sada nije vrijeme za sistemske promjene, za koga i kada jeste?
