Alija Redžepovac: Između dva zla / Između Scile i Haribde – stavovi kardinala Vinka Puljića

Ulazak u Predsjedništvo BiH, Čović želi da sa bilo kojim izabranim predstavnikom Srba, blokira rad Predsjedništva, onako kao što je sa Dodikom usavršio blokadu Vijeća ministara i Državnog parlamenta.

Blokadom rada Predsjedništva, Čović bi doveo do tihog odumiranja države, upravo onako kako to Dodik govori već godinama. Zato Čoviću, nema ti Predsjedništva.

5.11. Prvi kardinal Katoličke crkve u BiH i njegova uloga 90-ih godina 20. vijeka

Da li je Katolička crkva u Hrvatskoj uradila sve da zaustavi ratna stradanja? Teško je odgovoriti na to pitanje. Prema navedenim materijalima i izvorima, prema onome što se svakodnevno moglo čuti u javnosti, reklo bi se da je uradila onoliko koliko je to bilo moguće, a da u isto vrijeme ne ugrozi interese Hrvatske. Također, poznato je da Katolička crkva nije pozivala na rat, nije vodila politiku obmanjivanja i mitološke propagande u onoj mjeri i na onakav način kako je to radila SPC. Da li je zaista sve ono što je izgovoreno u javnosti, bila i njena stvarna politika?

Naravno, može se postaviti i pitanje: Da li je unutar Katoličke crkve djelovala “duboka crkva“, odnosno crkva u crkvi, tzv. teorija “duboke države“?

Na sva ova pitanja je teško pronaći tačan odgovor. Posmatranjem i analizom djelovanja Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, moguće je izvući neke zaključke: blagost izjava koje su kroz poluosmijeh upućivane domaćoj i svjetskoj javnosti, djelovale su neodlučno, možda i sa skrivenim opravdanjem nekih događaja koji su se dešavali na prostoru zahvaćenim ratom.

Burni i brzi događaji koji se dešavaju u toku raspada Jugoslavije, kako sam već ranije rekao, nisu zaobišli ni Katoličku crkvu. Ona je morala doživjeti promjene kao što se dešavalo s cjelokupnim društvom. Posebno treba napomenuti da je Crkva izašla iz anonimnosti, postala jedan od odlučujućih faktora na prostorima bivše države i morala je doživjeti svoju reorganizaciju.

U takvim okolnostima u Bosni i Hercegovini Katolička crkva dobit će “samostalnost”, tj. u hijerarhijskoj organizaciji Bosne i Hercegovine dobit će svoga prvog kardinala. To se dogodilo u vrijeme teških ratnih sukoba kada je Sarajevo bilo u blokadi, te su komunikacije katoličkih biskupa iz BiH s njihovom braćom u Hrvatskoj bile gotovo nemoguće, a posebno sa Svetom stolicom. Ipak, papa Ivan Pavao II odlučio je 30. oktobra 1994. godine da Vinka Puljića, dotadašnjega vrhbosanskog nadbiskupa, imenuje za prvoga bosanskog kardinala.

Njegova blagost, smirenost i blagi poluosmijeh, izazivali su osjećaj sigurnosti ali i pravednosti, što je u uslovima rata kakav je Bosni i Hercegovini bio nametnut, skoro bilo nemoguće provesti. Kao i svi biskupi Katoličke crkve, od samog početka jugoslavenske krize, davao je podršku političkom rukovodstvu Hrvata na čelu s Franjom Tuđmanom. Uprkos tome, vodio je računa o Bosni i Hercegovini, svojoj domovini.

Od početka je podržavao njenu nezavisnost, zauzimao se za njenu cjelovitost, a u ratu se zalagao za mir i cijelo vrijeme rata proveo u opkoljenom Sarajevu. U vrijeme izbijanja sukoba Armije BiH i HVO-a, potpomognuto Vojskom Hrvatske, našao se u veoma neugodnoj situaciji, jer mu je sad bilo još teže obavljati njegovu pastoralnu dužnost. Bezuslovna podrška Franji Tuđmanu od strane Katoličke crkve, pa tako i od strane Vinka Puljića, u vremenu koje je dolazilo, pokazat će se kao izuzetno štetan potez.

Tuđmanova politika prema BiH bit će veoma pogubna, ne samo za muslimane i pravoslavce, nego kako se kasnije ispostavilo i za katolike Hrvate.

Tuđman će zloupotrijebiti podršku koju je imao od Katoličke crkve, a podršku koju je imao od strane Vinka Puljića, izgledat će kao da je Puljić ovim činom izručio bosanske Hrvate kojima je Tuđman u ratu bekrupulozno politički trgovao.

Politikom “tuđmanizacije/tuđmanizam” odvijao se pravi proces političkoga i fizičkog nestanka Hrvata u BiH. “Tuđmanizacija” se nije zaustavila formiranjem HVO-a i Herceg-Bosne, institucija koje su narod udaljavale od BiH. Te institucije su nastojale da svijest bh. Hrvata usmjere protiv vlastite države, iako su oni jasno iskazali političku i državničku svijest za odbranu od velikosrpske agresije.

Proces debosnizacije Hrvata od strane hrvatske politike na najbolji način se oslikava na primjeru grada Sarajeva. U ovome gradu je do 1992. godine živjelo oko 40.000 Hrvata, koji su u svome gradu Sarajevu imali naučna, vjerska, privredna i kulturna udruženja. Bilo je nužno ova hrvatska udruženja ukinuti, te u skladu s Tuđmanovom politikom “humanog preseljenja naroda” izmjestiti ih izvan Sarajeva.

Naročit problem Tuđmanovoj politici predstavljale su temeljne vjerske i kulturne institucije: Bosanska nadbiskupija, Franjevačka provincija, Samostan časnih sestara i Kulturno društvo Napredak. Nastojeći da ove institucije izmjesti izvan Sarajeva, Mate Boban, provoditelj “tuđmanizacije”, poručuje nadbiskupu Puljiću i provincijalu fra Petru Anđeloviću da isele svoje institucije, da dođu u Grude, da će on sagraditi još veću i bolju katedralu od sarajevske.

Tokom rata kardinal Puljić često se oglašavao protiv rata, pisao je pisma i poslanice, pozivao da se obustave nasilja i uspostave mir i povjerenje. Od ovih aktivnosti, nažalost, nije bilo nikakve fajde, jer se rat rasplamsavao. Tada a činit će to i nakon rata, kardinal iznosi svoje političke stavove, onako površno, bez jasnih imenovanja onih političara, koji snose najveću odgovornost za položaj bosanskih Hrvata, a to su politički faktori, ličnosti iz reda hrvatskih političkih partija.

U decembru 1992. godine za zagrebački list Glas koncila, kardinal Puljić govorio je o političkom stanju među bh. Hrvatima. “Kod Hrvata postoje dva različita pristupa. Problem je, zapravo, stranka HDZ BiH, koja je dobila povjerenje i koja je zapustila istinsko izgrađivanje jednog rješenja. Hercegovačka struja želi stvoriti određeni geografski prostor na kojem će biti Hrvati kako ne bi bili progutani od drugih, jer su siti majorizacije. Druga je struja među onim Hrvatima čiji životni prostor nije obuhvaćen tom hrvatskom zajednicom i koji smatraju da problem može biti pravedno riješen bez njihovog preseljavanja i ostavljanja svojih domova”.

Suprotstavljajući se politici etničkoga čišćenja, kardinal Puljić je bio i protiv planskog preseljenja naroda, što je bio slučaj prilikom preseljenja Hrvata iz srednje Bosne i Posavine u Hercegovinu. On je sa fra Petrom Anđelovićem i drugim sveštenicima, potpisao Sarajevsku deklaraciju 27. 1. 1993., u kojoj se protive svakom rješenju, koje bi za posljedicu imalo etničko čišćenje i plansko premještanje stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta.

O temeljnim ljudskim pravima i životu na svojim ognjištima, govorio je za zagrebački list Danas, 9. jula 1993. godine. Zahvaljujući sadašnjoj politici, nestajanje nas katolika – Hrvata na ovim prostorima drastično je ubrzano. Ovdje nije u pitanju neka normalna politika, nego je riječ o zločinu protiv jednog od temeljnih ljudskih prava: da se živi i ostane na svojim ognjištima. Tko pokreće narod sa svojih ognjišta, zločinac je.

Ipak, njegove kritike o događajima tokom 90-ih nikada nisu bile konkretne, već diplomatski umotane, izbjegavajući izgovoriti ime političara koji su odgovorni za stanje katolika u BiH. U januaru 1994. za sarajevski list Stećak, govorio je o odgovornosti hrvatskih političara.

Sigurno je da hrvatski politički predstavnici u BiH i Hrvatskoj snose svoju odgovornost. Nažalost, od njih nismo mogli čuti energičan glas za zaštitu Hrvata katolika na ovim prostorima, koji nisu bili obuhvaćeni političkim vizijama. Na tim prostorima živjela je većina Hrvata BiH ali su, nažalost, bili politički otpisani. Kad smo to pokušali spriječiti i braniti se, proglašeni smo izdajnicima.

Kardinal Puljić koristi klasični diplomatski rječnik, ali otkriva da je hrvatska politika “otpisala” katolike s određenih prostora, jer nisu bili obuhvaćeni “političkom” vizijom. Ni tada nije izgovorio konkrektno ime političara koji je zagovarao tu viziju, plansko preseljenje Hrvata, na što u svojim diplomatskim istupima ukazuje.

Zaboravio je na sadržaj pisma koje je uputio vrhovniku Tuđmanu 31. 10. 1993. godine, a koje upravo o tome govori. Obraćajući se Tuđmanu vezano za informacije kojima želi pokloniti svoje povjerenje, a vezano za određena saznanja o politici koju vodi HVO, ističe da očekuje mjerodavnu zaštitu hrvatskog življa u BiH. U pismu naglašava da je nedavno jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se iz Gruda, izjavio:

Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo, te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti.

U svome pismu kardinal Puljić je naveo pitanje: Zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore? Navodno je odgovoreno:

Moramo izazvati Muslimane da nas protjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio. Zbunjen sam ovakvim vijestima, pogotovu što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a. Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanim i to osuđenim na smrt.

Kardinal Puljić je znao imena političara zbog kojih se osjeća osuđenim na smrt, a nije nikada izravno govorio o njima, niti se žestoko suprotstavio planskom preseljeljenju naroda. Sigurno je znao i politiku koju je u to vrijeme provodio Jadranko Prlić i njegova vlada Herceg-Bosne.

Na jednom od sastanaka s Tuđmanom i drugim rukovodstvom Hrvatske i Herceg-Bosne, Prlić također govori o preseljenju naroda. Izvještavajući Tuđmana o situaciji u Herceg-Bosni, između ostalog kaže:

(…) ja kao ekonomist samo gledam da li smo mi rentabilna investicija Hrvatske.

Prlić je govorio i o općoj vojnoj i političkoj situaciji. Mi rezultate imamo. Mislim da u ovom trenutku je neophodna jedna vojna pobjeda da povrati situaciju i povjerenje. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koja bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentrisanje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.

Sve u svemu, crkveno-vjerska politika koju je tokom 90-ih godina vodio kardinal Puljić, koja nije bila precizna i energična, na neki način pogodovala je onoj politici koju je vodio mostarski biskup Ratko Perić. Stiče se utisak da je kardinal Puljić shvatio da će na kraju trijumfovati ona politička vizija, koja je “otpisala” bosanske Hrvate i politika o planskom preseljenju naroda. Dakle, ona politička vizija za koju je i sam rekao:

Tko god pokreće narod sa svojih ognjišta, zločinac je.