Ono što je sinoć viđeno na utakmici protiv Igmana ne pamte ni najstariji navijači Veleža. U sastavu Rođenih nije bilo nijednog igrača iz Mostara, a ako se toj legiji stranaca dodaju i trojica iz stručnog štaba, onda se čelnici kluba itekako trebaju zamisliti i upitati: kuda to ide klub tako svijetlih tradicija?
Ako se tome doda i fakinluk Vasilija Đurića, koji se pred navijačima uhvatio za međunožje, onda bi već danas Upravni odbor morao da se sastane, pogledaju se oči u oči i naprave zaokret od 360 stepeni u svom radu i načinu vođenja kluba.
Jer, svako odlaganje može imati katastrofalne posljedice.
Da je Velež pao toliko nisko, gvore brojni primjeri. Od početka sezone, promijenjena su čak četiri trena na klupi! Previše čak i za mnogo poznatije i bogatije klubove. Svi ti “stručnjaci” dovođeni su od “stručnjaka”, koji se zovu direktor-sportski direktor, koji su, to ne treba kriti, u talu sa menadžerima mešetarima.
I prije su u Velež dolazili treneri sa strane, Miloš Milutinović, Domagoj Kapetanović, Ratomir Čabrić, Vukašin Višnjevac… I svi su oni ostavili dubok trag i dali veliki doprinos Veležovom uzletu. Pomoćnici su im uvijek bili nekadašnji igrači Veleža – Franjo Džidić, Salem Halilhodžić, Žara Barbarić, Kana Čolić, Zeko Selimotić, Čorba Hadžiabdić, Bomba Oručević…
Dolazili su i brojni fudbaleri van Mostara, najviše iz Hercegovine – Salem i Vaha Halilhodžić, Rici Vukoje, Dragan Okuka, Vlada Pecelj, Šubara Vukašinović, Meho Karamehmedović, Ismet Šišić, Slobodan Mrgan, Senadin Slato, Zlatko Dalić, Nikola Meseldžija, Mirko Dubovina… Izvan BiH, dres Veleža nosili su, između ostalih, Popović, Horvatić, Međedović, Lazović, Handžić, Ristić, Petranović, Maslovar… Svi oni, svojim igrama i ponašanjem, brzo su stekli povjerenje navijača.
Na čelu Veleža uvijek su bili prepoznatljivi Mostarci, Veležovci s dna kace. Dovoljno je spomenti najvećeg među njima – Jolu Musu.
I direktori su bili poznata lica iz grada – Kema Šestić, Andrija Vučković, Matun Kvesić.
A tek, kakva je bila Omladinska škola Veleža, koju su vodili Sula Rebac, Muhamed Mujić, Leo Hrvić, Zeko Selimotić, Salem Halilhodžić, Mican Kordić, Kulje Vladić, Rom Glavović. Bila je jedna od najboljih u Evropi. Iznjedrila je takve fudbalske velikane, poput Bajevića, Marića, Vladića, Topića, Sliškovića, Čorbe i Toze Hadžiabdića, Matijevića, Ledića, Primorca, Kodre, Tuce, Kajtaza, Prskala, Kodre, Bijedića, Jedvaja, Karabega, koji su vezli najljepši fudbalski goblen.
I, na kraju, imao je Velež i najbolje navijače, koji su svim srcem bili uz svoje Rođene. Ima ih i danas. Red Army je danas, možda, i jedino vrijedno.
A šta je sada Velež?
Legija stranaca, u kome, u prvom timu, nema nijednog igrača iz mostarske vale, nijednog s Veležovim DNK-a u krvi. Direktori su ljudi van Mostara. Nije, valjda, da u Mostaru nema stručnih ljudi, koji, uz to, Velež vole srcem. Ima i bivših igrača, koji su zaslužili da im se ukaže povjerenje i da vode klupsku politiku, ali i da sjede na klupi.
Da je tako, a što, nažalost, nije, ne bi svjedočili posrtanju kluba i ne bi se desilo da jedan Vasilije Đurić fakinski uvrijedi navijače i ekspresno ne bude najuren iz kluba, a zajedno s njim, još nekoliko fudbalera, ali i dvojac, koji vodi administraciju kluba.
Ako se nešto hitno ne riješi, a zvona odavno zvone na uzbunu, biće to vruć šamar svim njegovim navijačima.
(NovaSloboda.ba)
