Odmotavajući lanac historije od ranih dana srednjovjekovne Bosne do danas, uvjerit ćemo se da korijeni bosanskoga stradanja, pored geografskog položaja na razmeđu civilizacija, prije svega leže u teritorijalnim pretenzijama naših susjeda i komšija. To je razlog čestih ratnih razaranja i nepotrebnoga ljudskog stradanja. Kao što sam već pisao, Bosna se nalazi na veoma važnom geostrateškom položaju: na razmeđu civilizacija, na dodiru svjetova, na mjestu kojeg presijeca kršćanska šizma, i povrh toga, na mjestu gdje se prožimaju ili sukobe sve četiri velike monoteističke religije.
Sve ove velike i značajne civilizacijske tekovine, Bosni i njenom stanovništvu nisu omogućili sigurnost i ljepotu života. One su joj veliki teret, a naročiti dolazak Osmanlija i njihova islamska “zaostavštvina” u Bosni, koju srpska i hrvatska politika žele da eliminišu sa prostora Balkana. To je glavni razlog zbog čega BiH nije prihvatljiva kao država, te zbog toga sve što je bosansko, bilo da je riječ o bosanskom narodu, kulturi ili historiji, sve se negira i sve se pokušava preinačiti kao da je to srpsko ili hrvatsko. Međutim, to nije tako. Da bi se sve navedeno što bolje razumjelo, shvatilo iz kojeg perioda sežu pojedini korijeni bosanskoga stradanja, potrebno je krenuti redom.
Za vrijeme velike seobe naroda, slavenska plemena iz kojih će vremenom nastati Bošnjaci, naselili su centralne dijelove južnoslavenskih područja, tako da u manjim skupinama Bošnjaci žive na područjima današnje Makedonije, Kosova, Crne Gore i Srbije. Dominantna etnička skupina Bošnjaka naselila je prostore između Drine i Une i vijekovima živi na tom području. Stvaranjem prvobitnih srednjovjekovnih plemenskih saveza, tzv. “sklavinija”, kod Bošnjana će rezultirati razvojem srednjovjekovne Bosne. U političkom životu srednjovjekovne Bosne dominantnu ulogu ima domaća vlastela, a vjerskim životom dominira Crkva bosanska.
Tokom ranoga srednjeg vijeka geografski prostor Bosne bio je granična zemlja između Franačke i Bizantije. Time je postala područje sukobljavanja različitih vjerskih i političkih interesa. Kao što je već poznato, Balkanski poluotok je pravi mozaik religija i kultura, a dolaskom islama na ove prostore, ovoj složenoj slici dat će još veći značaj. U svakom slučaju, Bošnjaci su naselili prostor koji ne samo da presijeca kršćanska “šizma”, nego i prostor gdje se prožimanju ili sukobljavaju različite kulture i civilizacije. Kada je riječ o porijeklu imena Bosne i Bošnjaka, ono se veže za istoimenu rijeku Bosnu, jer prema zvaničnoj historiji nema sigurnih podataka o porijeklu imena Bosna.
Neki smatraju da su Slaveni to ime donijeli iz svoje zakarpatske pradomovine i da se to vjerovatno odnosi na ime naroda, plemena koje se naselilo uz rijeku Bosnu (možda je to ime Bozi, jedno malo zaboravljeno pleme). Naziv Bozi vjerovatno da je izveden iz riječi boznensis.
Riječ boznensis nalazi se u Povelji bana Tvrtka od 8. decembra 1374. godine, koja je pisana latinskim jezikom, a uvrštena je u Potvrdnicu pape Grgura IX od 31. decembra 1375. godine. Iz te Povelje doznajemo prvo, da se ban Tvrtko, koji se piše „dei gratia banus Boznensis” naziva veliki ban Bosne. Ovo navodim iz razloga što su skoro svi južnoslavenski narodi na balkanske prostore donijeli plemensko ime iz svoje pradomovine.
O porijeklu imena Bosna brojni historičari su već od 15. vijeka iznosili brojne tvrdnje i dokaze, ali od sredine 19. vijeka srpski a kasnije i hrvatski historiografi, započinju osporavati svaki naučni dokaz postavljajući nenaučnu tvrdnju da je Bosna srpska ili hrvatska zemlja. Imena brojnih država nastala su prema onomastičkom/toponimskom ključu, pa su mnoge evropske države imenovane prema imenima svojih naroda. Npr. država Rusija/Rusi, država Francuska/Francuzi; Italija/Italijani; Slovačka/Slovaci, Poljska/Poljaci. Na isti način imenovane su Srbija i Hrvatska, a za Bosnu i Hercegovinu kažu da nema dovoljno podataka i da se ne zna tačno porijeklo njenog imena. Naravno, historiografski dokazi o BiH sredinom 19. vijeka počeli su da se problematiziraju, da poprimaju „velikodržavne dokaze“ da je Bosna i Hercegovina ili srpska ili hrvatska.
Međutim, analizom historijskih izvora dolazimo do podataka da pseudonaučne serbo i kroacijske dokaze o porijeklu imena Bosna moramo napustiti i brisati, te uzimati u obzir naučne dokaze koji onomastičkim/imenskim ključem potvrđuju da je Bosna zemlja Bošnjana i da je svoje ime dobila kao i mnoge druge države Evrope. Najprije da se poslužimo logikom i kažemo da u imenskom nazivu Bosne nikad i nigdje nije zapisano da je to teritorija Srba ili Hrvata. Zatim, ne postoji nijedno drugo ime osim Bosna i Bošnjaci, pa makar da u tu kategoriju ubrajamo i one koji se svojevoljno odriču Bosne, bosanstva i bošnjaštva.
Tako doznajemo na osnovu pisanih dokumenata iz 15. vijeka da ime Bosna proizilazi iz imena etničke skupine ili naroda koji je nekada davno živio na prostoru Bosne. Kako sam već rekao, to doznajemo iz pisanih dokumenata, a oni govore da je riječ o tračkom plemenu Besi po kome je Bosna mogla dobiti ime. Literatura koja je napisana u vremenu između 15. i 19. vijeka sadrži mnogo historiografskih podataka, koji potvrđuju hipotezu postojanja tračkog plemena Besi, a ono je svojevremeno živjelo na prostoru današnje Bugarske. Bugari su protjerali pleme Besi iz Trakije pa se ovo pleme naselilo na području današnje srednje Bosne, ili onog dijela o kome je pisao Konstantin Porfirogenet u 10. vijeku. Ovakvu hipotezu zastupaju desetine historičara iz navedenog perioda, a kad se ovakvim tvrdnjama pridruži genetika sa DNK-a analizama, onda to daje posve drugačiju dimenziju i izbija svaki adut pseudonaučnim opovrgavanjima hipoteza iz 15. vijeka: da su tračko pleme Besi dali ime zemlji Bosni i rijeci Bosni.
U tom kontekstu navodim da u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva sa 4% igenea (DNK) učestvuje genetski kod Tračana. To ne znači da Bošnjani vode porijeklo od Tračana, jer su stari narodi kroz duge vijekove, velike migracije, epidemije, glad i ratove nestajali i utopili se u brojnije, jače i “mlađe” narode, što je vjerovatno i sudbina tračkih Besa. Čini se logičnim da su historičari – humanisti iz 15. vijeka mnogo bolje poznavali porijeklo svoga naroda i susjednih naroda, jer je to relativno njima blizak period u odnosu na serbokroacijske tvrdnje, koje počinju od sredine 19. vijeka: Bosna je srpska ili hrvatska zemlja. U tvrdnjama i dokazima o porijeklu imena Bosna započet ću sa Mavrom Orbinom, dubrovačkim humanistom i historičarem, poznatim po djelu Kraljevstvo Slavena koje je napisano 1601. godine.
Orbin piše kako Bosanci vode porijeklo od tračkog plemena Besi. Tragajući za ovom Orbinijevom tvrdnjom, doznajemo da se naslanja na svog suvremenika Alojzija Cereva Tuberona, benediktanca kao i Orbin, koji je živio od 1480. do 1527. godine. Slične stavove prethodne dvojice naučnika zastupa i njemački erudita Sebastijan Münster. Tuberon o ovoj temi kaže sljedeće:
Bosanci su, pak, potomci tračkih Besa koje su Bugari protjerali iz Trakije, da su naselili prostore između rijeke Save, Une, Drine i Jadranskog mora.
Sebastijan Münster svoje tvrdnje o Besima, kao narodu po kome je Bosna dobila ime, naslanja na Antonija Bonifinija (1427-1502), historičara sa ugarskog dvora. Bonifini o tome govori ovako:
Besi su stari narod kojeg su Grci nazivali Bosi.
Također, govori da su ih Bugari protjerali i da su naselili centralne dijelove današnje Bosne. Bonifini svoju tvrdnju nalazi u spisima ranijih historiografa sa ugarskog dvora i to u prvom redu Ivana Thuroczyja, koji je živio od 1435. do 1490. godine. Thuroczyje svoje kazivanje započinje o jednom drugom narodu – Pečenezima, koji su porijeklom iz Azije i koji su u 9. vijeku nadirali na jugoistok Balkana. U svojim prvim rečenicama naziva ih Bisseni, da bi kasnije taj naziv izmijenio u ime Besi.
No, bez obzira na to da li su svi navedeni historiografi i humanisti mislili na isto tračko pleme Besi, ili je možda kod Thuroczyja nastala zabuna zbog toga što su približno na istom geografskom prostoru živjeli Pečenezi i Besi, a to je prostor oko donjeg toka rijeke Dunav, činjenice su drugačije. Činjenica je da navedeni naučnici nisu pisali bez ikakvih saznanja iz tog vremena, i da nisu već tada pravili zavjere protiv srpske ili hrvatske pretenzije na Bosnu, kako se podurgljivo opovrgavaju ovakve tvrdnje kod srpskih i hrvatskih historičara. Važno je zaključiti da kod svih postoji zajednička tvrdnja da su Besi tračko pleme, da su u razdoblju od 9. do 11. vijeka protjerani iz Trakije u Bosnu i da su živjeli nomadskim životom.
Kako sam već naveo, u etnogenezi bosanskog stanovništva sa 4% igenea učestvuje trački DNK-a, to nam daje pravo da potvrdimo historiografske elemente koji su nastajali u literaturi nakon 15. vijeka. Prema tome, zbog genetskih činjenica historiografi su izgubili pravo da samo oni prosuđuju o našoj dalekoj prošlosti. Iz svega navedenog, zaključuje se da o Bosni i Bošnjacima ima dovoljno podataka i dokaza tako da se više ne može govoriti kako se o imenu Bosne sa sigurnošću ništa ne zna. Uostalom, kako i na osnovu čega je u 10. vijeku o Bosni pisao bizantski car Konstantin Porfirogenet, na osnovu čega su u 12. vijeku o Bosni pisali pop Dukljanin i historičar Kinamus?
Prisvajanje Bosne i Bošnjaka od strane Srba i Hrvata, koje je počelo sredinom 19. vijeka, je prava besmislica bez ikakvih dokaza osim nadmene i agresivne “tvrdnje” da su to Srbi ili Hrvati. A još veća besmislica je ta da su Bošnjake samo zbog vjere nazivali Turcima. Nije cilj da ovdje dokažem nešto novo o porijeklu imena Bosna, već da odbacimo srpske i hrvatske mini imperijalističke namjere i radnje, koje im služe kao opravdanje u svojatanju i dijeljenju Bosne. Dakle, utvrđeno je kako iz srednjovjekovnih izvora koji se naslanjaju na starorimske i grčke izvore, tako i na historijske izvore novog vijeka, da je Bosna bila i rimska, osmanska i austrougarska.
Međutim, nikada njeni stanovnici Bošnjani ili Bosanci, nisu bili izlagani ovakvoj mržnji, progonima i stradanju kao što su to doživjeli od strane velikosrpske, a dobrim dijelom i od strane velikohrvatske politike. Postoje neka mišljenja, ali bez materijalnog osnova, da su historijski izvori koji govore o porijeklu imena Bosna namjerno uništavani ili prećutani, kako bi se lakše osporio njen historijsko-pravni kontinuitet. U prilog ovakvih teza možda ide tvrdnja Pantelija Srećkovića, srpskog historičara, koji je optuživao Ilariona Ruvarca, historičara, zagovornika faktografije.
Kad (Ruvarac) u bečkim arhivama pronađe neki dokument koji opovrgava tvrdnje zvanične srpske istorije, on taj dokument – umesto da ga prećuti (ili uništi) on objavi. Nažalost, pisanje historije ne odvija se uvijek u vidu bilježenja činjenica i događaja, nego se veoma često piše metodom selekcije i biranja činjenica. Time se historija, ustvari, falsificira sa različitim motivima i interesima. To je razlog zbog čega se kaže: Pobjednici pišu historiju kojom žele da predstave veličinu svoga naroda ili ličnu veličinu. Veoma kasno angažovanje bosanskih historičara na istraživanju bosanske prošlosti, omogućilo je protivnicima Bosne i Hercegovine da metodom selekcije, biranja i falsificiranja činjenica, lažiranu historiju pretvore u sredstvo političke propagande i naglavačke preokrenu historijske činjenice.
Nažalost, o naseljavanju Balkanskog poluotoka od strane Južnih Slavena, čak i pouzdane historijske izvore, jedan dio srpskih i hrvatskih historičara zloupotrebljavaju i iskrivljuju, te na taj način žele da istaknu vlastitu veličinu ili veličinu svoga naroda u odnosu na druge narode. Neistinito tumačenje historijskih izvora kao i nakaradna interpretacija činjenica, su način prilagođavanja historije velikodržavnim projektima svojih zemalja. Jedan od mnogobrojnih primjera kako pojedinci ili udruženja falsificiraju bosansku historiju je priča, koja govori o bosanskoj princezi Mariji od Bosne na njemačkom dvoru. U Univerzitetskoj biblioteci u Heidelbergu nalazi se dokument u kojem piše rođena princeza iz Bosne: Die Grafin Maria von Helfenstein, geborene Prinzessin von Bosnien, auf Burg Überkingen bei Geislingen.
O bosanskoj princezi Mariji ovako očigledno lažno govori izvjesno Hrvatsko katoličko udruženje, koje je postavilo spomen-ploču na zidine dvorca Buhringen.
U ovom dvorcu je od 1356. do 1396. godine sa svojim suprugom grofom Ulrichom X od Helfensteiena živjela bosanska vojvotkinja Marija Kotromanić, sestra bosanskog kralja Stjepana II Kotromanića, ugledna žena i kršćanka, dobrotvorka hrvatskih korijena.
Treba pojasniti da Stjepan II Kotromanić nije bio kralj, a isto tako da je riječ o bosanskoj princezi, bosanskih korijena. Upravo ovdje nastaje ključni problem koji otvara puno pitanja, a jedno od njih glasi: Moraju li svi katolici, po ovoj logici, biti Hrvati? Ovakva etnička i vjerska logika, koja se iz Hrvatske prenijela na BiH, dovela je do toga da su bosanski katolici obavezno Hrvati. Znači li to: Da je svaki Hrvat katolik i da je svaki katolik Hrvat? Ako bi se na ovakav veoma jednostavan način predstavljala kulturna i historijska baština, onako kako odgovara nekome u datom političkom trenutku i bez upotrebe historijskih izvora, onda bi se o seobi Južnih Slavena mogla postaviti jedna ironična i šaljiva teorija, koja bi mogla glasiti otprilike ovako: Zapadne i istočne dijelove od rijeke Bosne naselili su europejski i nebeski narodi i nastanili područja današnje Hrvatske i Srbije. Željeli su da budu što bliže centrima tadašnjih civilizacija: Rima i Konstantinopolisa.
Očekivano je bilo da će rimsko-katolička i grčko-pravoslavna civilizacija znatno uticati na stvaranje modernih nacija i da će sa svojim susjedima živjeti u miru i slozi. Kako historijske okolnosti to nisu dozvolile, europejski i nebeski narodi nisu se uspjeli razviti u modernu naciju, zbog čega su njihove politike ostale zarobljene kao plemenski pokret tribalizam.
S obzirom na takve historijske okolnosti, europejski i nebeski narodi ostali su uskraćeni srednjovjekovnih osvajanja zbog čega koriste svaku političku nestabilnost u Evropi, kako bi nedostatak srednovjekovnih osvajačkih pohoda kompenzirali na račun Bosne i Hercegovine, uklanjajući Bošnjane koje su prije toga sveli na vjersku skupinu muslimana. Te “imperijalističke državice u pokušaju” nisu Bosnu osvajale i svojatale radi tržišta ili jeftine radne snage ili za jačanje vlastitoga privrednog napretka, kako su to radile prave imperijalne zemlje, već su krajnje iracionalno pokušavali fizički uništiti bosanski narod. To se prije svega odnosi na Bošnjake, muslimane. Uostalom, o tome postoji na hiljade dokumenata koji dokazuju osmišljenu namjeru kako BiH treba potpuno uništiti i “očistiti” od muslimana. Tako se s Bosnom na neki način mogu i danas povezati piščeve riječi:
Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska (…), poznati aspiranti podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju.
Nesretna je zbog mnogo čega: njeni susjedi i komšije već gotovo vijek i po ometaju život u Bosni i Hercegovini, lažu o njoj, napadaju je i zločine čine. Rat protiv Bosne i Hercegovine (1992-1995) u političkom smislu, kao da se nije ni završio. Taj rat se nastavio političkim, psihološkim, ekonomskim i mnogim drugim sredstvima, s ciljem podjele BiH i realizacije velikosrpskoga i velikohrvatskog nacionalnog projekta. S druge strane, domaći političari često puta nisu dorasli da se na pravi način odgovori i suprotstavi pritiscima, obmanama i propagandi. Možda ćemo lakše razumjeti rat iz 90-ih godina, razumjeti njegove uzroke i njegove ciljeve ako se vratimo daleko u prošlost Bosne i Hercegovine.
Brojne historijske izvore iz prošlosti moguće je povezati, komparirati i na osnovu njih shvatiti razorne društvene posljedice ovoga posljednjeg rata. Bosanskohercegovačko višereligijsko društvo u kojem već vijekovima dominantno egzistiraju tri religije i to islam, pravoslavlje i katoličanstvo, uz manje prisustvo judaizma, svakako je protkano simbiozom vjerskog uticaja na politička zbivanja i obratno.
Upravo ta religijska raznolikost je često iskorištavana kao sredstvo za izazivanje sukoba na prostoru BiH, a koji su uvijek dolazili izvana. Korijeni religijskih sukoba na području BiH sežu do srednjovjekovne Bosne i Crkve bosanske, koja je od strane Katoličke crkve bila proglašena heretičkom. Već u tom periodu Bosni su prijetili krstaški pohodi. Sukobljavanja oko vjere su postala sredstvo za homogenizaciju masa iste vjerske grupe u kriznim vremenima.
