PIŠE: Mirjana KAPETANOVIĆ
Imala sam osamnaest godina i mislila da je život samo jedna velika zabava. Tako sam ga živjela, tako mu se radovala. Svakog dana sam se trudila da u večer kada se uvučem u svježu, bijelu postelju iza sebe imam još jedan predivno proživljen dan. Najveća briga, ako se tako to može nazvati, bila je predstojeća matura. Manje sam se brinula za polaganje maturskog ispita od toga šta ću lijepo da obučem za maturalnu zabavu. U mojoj školskoj bilježnici bilo je nacrtano već na desetine modela najljepših haljina i ja se nisam mogla odlučiti koju da šijem. Bila sam i zaljubljena. Potajno. U Mirzu, popularnog košarkaša iz razreda. Samo sam žudjela da privučem njegovu pažnju. Znala sam da će i on biti na maturalnom plesu i tu priliku za naše zbližavanje nisam smjela nikako da propustim.
I najzad došao je i taj dan. Lebdjela sam kao na oblacima dok su me sretni roditelji ispraćali na moj bal, zajedno sa još najmanje tridesetak komšija i rođaka. Njihova sam jedinica i mjezimica cijele porodice. Svi su željeli da me vide onako dotjeranu u lepršavoj crvenoj haljini, po prvi puta našminkanoj i sa stručno urađenom komplikovanom frizurom. Sama sam sebi izgledala kao Pepeljuga koju je upravo dobra Vila uredila za bal. Dok sam sa priličnom tremom špalirala gradom zajedno sa svojim drugarima maturantima, praćena pogledima i divljenjem naših sugrađana, trudila sam se da u masi vidim Mirzu, što i nije bilo teško, s obzirom da je sve nadvisio bar za visinu glave. Kako je bio lijep. Jedva sam čekala da započne ples. Ako on mene ne pozove, ja ću njega, pa šta bude da bude.
Nisam morala čekati dugo. Mirza mi je prišao i uz duboki naklon me pozvao da otplešemo valcer. Dlanovi su mi se znojili od uzbuđenja. U sebi sam brojala korake, jer sam tek odnedavno naučila plesati. Na kraju sam se opustila i u čvrstom Mirzinom zagrljaju zaplovila glatkim podom plesne dvorane, sama sebi lijepa i presretna. Noć je odmicala, zabava se zahuktavala, a Mirza je bio stalno uz mene. Osjećala sam blagu vrtoglavicu. Pretpostavih od one jedne čaše šampanjca koju smo svi ispili nakon čestitke i lijepih želja za budućnost koje nam je sa suzama u očima uputila naša draga direktorica Lamija. Propustih zbog toga i sljedeća dva plesa. Kada sam napokon ustala, plašeći se da ću ostatak noći provesti sjedeći zamantana na stolici, tlo mi se zaljulja pod nogama, glasovi se počeše gubiti u daljini i sve postade crno.
Kada sam otvorila oči, jarka svjetlost me zabljesnu i ja ih ponovo sklopih.
-Dijana, Dijana, dušo, probudi se…!! – čula sam glas moje majke.
Dok sam otvarala oči, pomislih da me budi u školu. Dok sam se polako razbuđivala, dođe mi do svijesti da sam bila na maturalnoj zabavi, a ne u kući. Ali gdje sam sada.
Bjelina zidova, ljudi u bijelim mantilima, cjevčice koje su virile iz moje kaišom pričvršćene ruke, jasno mi rekoše da sam u nekoj bolnici. Ali zašto?
-Gdje sam? Šta mi se dogodilo? – progovorih nekim izmjenjenim glasom koji nije ličio na moj zvonki i uvijek veseli govor.
-Dijana kćeri, onesvijestila si se na balu. Dušo moja da li si bila gladna, da nisi nešto pila? – zabrinuto je pitala majka.
-Da, popila sam jednu čašu šampanjca, baš kao i svi drugi maturanti. Ali mi je zaista bilo mnogo slabo. Nisam imala snage da ustanem i onda sam izgubila svijest. Mama, šta mi je? – odjednom se uspaničih. – Šta kažu ljekari?
-Čekamo rezultate krvi, onda će biti sve jasnije. Za sada, znamo da si imala jako povišen krvni pritisak. Možda je to sve od prevelikog uzbuđenja, ali vidjet ćemo. – Mamin je glas drhtao od zabrinutosti. Osjetih ponovo da mi je jako zlo i potonuh ponovo u mrak.
Budila sam se kao da me neko na silu čupa iz nekog vlažnog i hladnog bunara. Samo me je vukla želja da ništa ne radim da se predam tom mraku koji me obavijao, ali uporan glas koji je zvučao kao daleki eho dozivao je moje ime.
Mladi ljekar je sjedio pored mene i provjeravao mi krvni pritisak.
-Da li je loše doktore? – jedva prozborih. – Znate li šta mi se dešava?
-Dijana, lijepa moja djevojčice, ne brini, uskoro će ti biti bolje. Ali ne mogu ti obećati da ćeš se do kraja noći vratiti na maturalni bal. Ne ljutiš se, zar ne? – liječnik je imao bijele zube i ohrabrujući osmijeh.
-Sada to nije važno, i onako je pokvareno, samo da mi bude bolje. – Već sam se pomirila da je moja dugoočekivana noć zauvijek uništena. Eh, da je samo to. Nalazi krvi su pokazali da je nivo kreatinina i ureje bio nenormalno povišen. Sve je ukazivalo na nepravilan rad bubrega. Hitno sam prebačena na nefrološko odjeljenje klinike. Prije nego što su se moji prijatelji vratili sa zabave, ja sam sjedila u bolesničkim kolicima kojima su me vozili na razna snimanja, slikanja, vađenja krvi, preglede, pa nazad u bolesničku sobu. Tu su me čekali uplakani roditelji. Nisu ni pokušavali sakriti od mene koliko su zabrinuti i nesretni. Nisu ni mogli. Moj svijet, a sa njim i njihov se svakim časom rušio. Čekali smo izvještaj konzilija. Pokušavala sam da ne mislim na ono što će reći. Pod svaku cijenu sam se htjela natjerati da zamislim Mirzin sretni osmijeh, miris njegovog losiona za brijanje, zvuk njegovog glasa. Ali sjećanje mi je izmicalo pred grudvom straha koja je svakim trenutkom postaja sve veća.
U sobu je ušao lično šef Klinike, praćen cijelom ljekarskom pratnjom. Bili su ozbiljni. Čekala sam presudu: život ili smrt. Ono što su rekli bilo je više nego strašno. Moji bubrezi su prestali raditi. Jednostavno, više nisu imali funkciju. Pretpostavljaju da je uzrok hronični pijelonefritis, jer sam od djetinjstva imala probleme sa urinarnim traktom, ali nikada niko nije pretpostavio da bi se to nekada moglo pretvoriti u ovako drastičnu bolest. Predlažu da istog dana krenem sa kemodijalizama. Nivo ureje i kreatinina je na kritičnoj razini, krv mora pod hitno da se prečisti. Slušala sam šta govore i moj mozak odbi da to prihvati. Mislila sam da sve to govore o nekome drugom. Nisam to ja. To se meni ne dešava. Ja sam maturantkinja. Za nekoliko dana izlazim na ispit zrelosti. Ići ću na fakultet. Mirza me voli. Još mi to nije rekao, ali sigurno me voli. Pred nama su dani sreće i ljubavi.
-Gospođo i gospodine Hodžić, gledat ćemo da vašu kćer što prije uključimo u donatorski program. Čim prije ispitat ćemo sve mogućnosti za presađivanje. Prije svega, molimo vas da razmislite da li bi neko od vas dvoje ili ako imate još djece, prihvatili da budu donatori bubrega za Dijanu.
O meni su govorili. Meni treba bubreg. Realnost pocijepa moje snove kao vjetar maglu. Od muke zaplakah. Plakala sam neprekidno i sljedeća dva dana. Plakala sam i kada je Mirza došao da me posjeti. Bio je zabrinut i smušen. Nije znao šta da mi kaže. Vidjela sam da se bori da pronađe prave riječi kako me ne bi povrijedio. Bilo mi je teško i neugodno. Osećala sam se bijedno i jadno. Odjednom uvidjeh da je između nas dvoje na samom početku veze, koja je možda mogla biti lijepa, iskopan nepremostivi jaz. Ništa od toga. Još sam smogla snage da mu to kažem prije nego što sam propala u crnilo bez budućnosti. Zapala sam u tešku depresiju. Bilo mi je gotovo svejedno šta rade sa mog tijela. Pripreme za dijalizu. Šestosatna dijaliza. Mučenje. Gledala sam kako moja krv kola cijevčicama. Moj život u cijevima. Mojih osamnaest godina, moje želje, težnje, snovi. Krv su mogli pročistiti, ali crnilo koje me obuzelo niko nije mogao.
Pesimistične su bile i vijesti koje smo dobili nakon pretraga kojima su se podvrgli moji roditelji. Mama nije imala odgovarajuću krvnu grupu, tako da je u startu otpala kao mogući davalac bubrega. Tata bi odgovarao, ali nakon svih analiza pokaza se da ni tatini bubrezi nisu zdravi. Patio je od policističnih bubrega, tako da je i njemu prijetila opasnost od zatajenja bubrega. On to nikad nije primjetio ni liječio. Umjesto da postane donator i on postade pacijent nefrološke klinike. Nade su potonule. Nisam imala braće i sestara, nisam imala ni bliske rodbine, jer su i moj otac i majka bili jedinci. Daljnji rođaci ili nisu smjeli ili nisu htjeli da se povrgnu pretragama, tako da kao jedina mogućnost za mene ostade takozvana kadaverična transplantacija. Prevedeno, to je značilo da ću biti na listi čekanja, ko zna koliko dugoj i ko zna za koliko vremena, čekajući na odgovarajući organ sa osobe koja umre od moždanog zatajenja. Za to vrijeme morala sam svakog drugog dana da se podvrgavam kemodijalizi. Sve teže sam podnosila tu situaciju. U međuvremenu moji vršnjaci su ispolagali ispite, položili prijemne, upisali se na fakultete i uživali u mladosti i životu. Ne znam da li su bili svjesni koliko su sretni zbog toga. Vjerovatno nisu. Ne bih ni ja o tome razmišljala da je sve sa mnom u redu. Prihvatala bih zdravlje i život, mladost i veselje kao nešto normalno o čemu ne treba razmišljati. Najzad sam shvatila izreku koju je moja stara nena često izgovarala, a meni tada bila dosadna i smiješna „ne pita mladost koliko košta zdravlje“. Zaista, nismo ni svjesni koliko smo sretni dok smo zdravi. Samo zdravlje je dovoljno da nam ni jedan drugi problem ne bude prevelik. Sa suzama sam se sjećala kako sam zamišljala da nema nesretnije osobe od mene kada mi tata i mama ne bi ispunili neku glupu želju za glupim, bespotrebnim stvarčicama. Ono što bi me sada učinilo sretnom bio je bubreg, taj maleni organ koji je za mene značio sve. Život, zdravlje, sunce, šetnju, kino, plavetnilo neba i možda… nekada…ljubav. Moja prva ljubav, Mirza, nikada više nije došao da me posjeti. Ne želim da ga krivim ni za šta. Sama sam mu rekla da je među nama gotovo i prije nego što je zapravo i počelo, ali… ipak sam se potajno nadala.. Po nekada su mi dolazile drugarice u posjetu. Bile su vesele, rumene, dotjerane, našminkane. Prenemagale su se da li da uzmu kolač ili popiju kolu, kao broje kalorije, debele su. A mene je boljelo od želje za tom istom kolom i kolačem koje nisam više smjela ni da pogledam. Nisu mi godile ni priče mojih prijateljica. One su imale planove, simpatije, nove ljubavi, pričale su o odlascima u druge gradove na studij. Ja nisam bila u tim šemama. Sve moje priče su počinjale i završavale se u potrazi za bubregom. Vidjela sam koliko je njima neugodno kada počnem pričati o presađivanju. Možda su me sažaljevale, možda su se plašile toga ili im se jednostavno gadilo. U svakom slučaju, nismo više imale zajedničke teme. Na moje olakšanje, malo po malo, prorijediše se njihove posjete dok na kraju potpuno ne prestadoše. Potrebu za druženjem zadovoljavala sam u pričama sa medicinskim sestrama u bolnici. I one su bile mlade i pune života, ali su u svakodnevnom susretu sa patnjama i smrću razvile neku posebnu senzibilnost i tačno su znale kada šta treba da kažu i kako da se ponašaju prema osobama kao što sam ja. Svakog drugog dana provodila sam po šest sati na dijalizi. Duge sate prekraćivala sam u razgovoru sa gospođom Senijom. Bila je to žena od pedeset godina, profesorica književnosti u Gimnaziji. Meni nije predavala, ali sam je poznavala iz škole. Iz početka je nisam prepoznala, jer je bolest na njoj napravila neviđene promjene. Nekada je to bila prelijepa, njegovana žena, uvijek obučena u neke lepršave tkanine. Onako sitna i vitka, lebdjela je našom školom kao vila iz bajke. Učenici su je voljeli i rado pričali o njenim zanimljivim predavanjima. Ja sam imala nesreću da me zapadne profesor Dimitrije, brkat, strog čovjek, koji je od sve svjetske književnosti cijenio jedino svog sunarodnjaka Njegoša. „Gorski vijenac“ smo morali znati napamet. Kada sam prvi put srela profesoricu Seniju u čekaonici ispred kabineta za dijalizu, pozdravila sam je postiđeno, a ona mi srdačno odgovori. Tada smo se zvanično upoznale i ona saznala da sam išla u Gimnaziju gdje je ona predavala, nađosmo mnogo zajedničkih tema za razgovor. Sljedećih mjeseci provodile smo dosta vremena zajedno. I stalno smo razgovarale. Ona je znala tako lijepo pričati. Bila je obrazovana i načitana žena, a ja neiskusna i željna znanja. Svaku dijalizu posvećivale smo razgovoru o nekom književniku ili knjizi, dok me profesorica Senija ne poče upućivati i šta treba da čitam. Tako pronađoh novu zabavu. Kada sam otkrila svijet knjiga, vođena njenom stručnom rukom, otvorio mi se potpuno novi način razmišljanja. Vremenom mi se počelo vraćati i raspoloženje i vjera u život. Ponesena svojim novim otkrićem življenja nisam ni primjećivala kako moja draga prijateljica Senija sve više kopni. Teško je podnosila dijalize, a jedini donator za presađivanje bio je njen sin Alen. Ona je to znala već mjesecima i nikako nije mogla da se odluči da prihvati Alenov bubreg. Plašila se, kao i svaka majka, za svoje dijete. Alen je već izvršio sve preglede i samo je čekao majčino odobrenje koje nikako nije stizalo. Jednom sam ih slučajno čula kako se žučno prepiru. Alen je plakao i molio majku da prestane već misliti na sve druge više nego na sebe, molio je da mu dopusti da joj uzvrati ljubav i sve ono što je za njega učinila u životu i da prihvati njegov bubreg. Ona nije htjela da pristane. Znam da bi ona dala za svog Alena i cio život, nije željela da ga na bilo koji način ugrozi. Jednom sam i ja pokušala da je nagovaram da se odluči za operaciju, a ona me samo mimikom ušutkala, nije htjela da troši više ni jednu riječ na tu temu. Odlučila je. U ostalom imala je pravo izbora. Po nekad sam je razumjela. Možda se i ja ne bih ovako očajnički borila za život da sam uspjela bar donekle da ga proživim. Ovako, mlada i neiživljena, grabila sam svaki tren, svaku mogućnost za nastavak.
Jednog jutra došla sam na dijalizu, a susjedni krevet je bio prazan. Naravno da sam odmah upitala šta je gospođom Senijom. Sestre su se pravile da me ne čuju i krile pogled od mene. Sve mi je bilo jasno i plakala sam neutješno. Danima sam bila utučena i moji nalazi su se pogoršali. Roditelji su na rubu očaja pokušavali da me oraspolože, ali bezuspješno. Jednog poslijepodneva vrata na mojoj sobi se otvoriše i ja iznenađeno u posetiocu prepoznah Alena, sina gospođe Senije. Tiho je sjeo kraj mene na krevet i onim nježnim glasom, sa mekanim kotrljanjem glasa „r“, naslijeđenim od svoje majke, upita me prvo za zdravlje. Ne objašnjavajući od kuda njegova iznenadna posjeta, poče sa mnom razgovarati, na onaj isti, pametni, nježni način kao što je i njegova pokojna majka činila. Malo smo o njoj pričali, ali smo sve vrijeme osjećali njeno prisustvo. Znala sam da je usamljen i tužan, da mu majka nedostaje, znala sam da mu razgovori sa mnom pomažu da dijeli uspomenu na nju sa osobom koja ju je isto voljela kao i on, ali sam vremenom primjećivala da se između nas dvoje rađa i nešto više. S nestrpljenjem sam očekivala njegove posjete, čak sam se počela i dotjerivati. Nakon dugog vremena zavirih u svoj ormar u kome već odavno nije bilo nove odjeće. Majka se obradova kada sam je zamolila da obavi kupovinu za mene. Vratila se iz grada sa gomilom paketa i teta Radom, našom komšinicom frizerkom, koja je moju odavno neošišanu, uvijek u rep zavezanu kosu, uredila po posljednjoj modi. Kada je Alen poslijepodne došao gotovo me nije prepoznao. Osuo me komplimentima, a ja sam se crvenjela od stida i sreće. Gledao me dugo i onda polako ustao i zagrlio me. Osjetila sam njegove usne na svojima. Prvi poljubac u mom životu. Imala sam osjećaj da su mi se svi živci iz tijela koncentrisali na usne tako sam intenzivno doživjela taj poljubac. Nisam htjela da mislim ni na što izvan tog čina, potpuno sam se predala u Alenovom naručju, a on me ljubio, polako, bez žurbe, siguran da mu neću nigdje umaći ni uskratiti ništa što želi. Bez i jedne riječi, samo tim poljupcima nas dvoje smo rekli sve jedno drugom. I ljubav i strah i bolest koja se nadvila nad nama i smrt koja nas može uskoro rastaviti, ali i nadu koju nam daje Bog.
Ne znam koliko je prošlo od otkrića naše ljubavi kada mi je Alen oprezno, onako izokola predložio da on bude moj donator bubrega. U prvi mah zgroženo odbih i sjetih se da sam upravo reagovala kao i njegova pokojna majka, ne želeći svog voljenog izložiti opasnosti. Ali kada sam vidjela očaj u njegovim očima koje su bez riječi govorile koliko pati zbog mogućnosti da izgubi još jednu voljenu osobu koja odbija njegovu pomoć, pristadoh da počne sa potrebnim testiranjem. Njegovi su nalazi već odavno bili spremni još dok se pripremao za donaciju majci. Kada su ih usporedili sa mojim, ispalo je da se sve savršeno poklapa i krvna grupa i negativna križna proba tkiva. Nije bilo razloga za čekanje. U najskorije vrijeme pripremljeni smo za operaciju. Prije nego što su nas odvezli u operacijsku dvoranu, poljubili smo se i obećali da ćemo se vratiti živi i …zdravi.
Operacija je protekla u najboljem redu. Alena nisam vidjela dva dana, ali su mi rekli da je sasvim dobro i da se lijepo oporavlja. Kod mene je postoperativni tok išao malo teže, a i dobijala sam ogromne količine imunosupresiva na koje sam tek trebala da se naviknem. Znala sam da ću još neko vrijeme biti bolesnik, ali ako sve prođe kako treba, uz manje količine kortikosteroida, mogla bih nastaviti sasvim normalan život. Alenov bubreg u mom tijelu radio je savršeno. Nalazi kreatinina i ureje bili su sasvim normalni. Jedva sam čekala da vidim mog dragog. Pojavio se iza staklenog zida moje sobe, jer još uvek niko nije smio da me posjećuje osim medicinskih radnika. Smješio se sretno i na podlozi od pare koju je stvarao duvanjem crtao mi srca i male bubrege. Smijali smo se i slali poljupce jedno drugom. Alen je uskoro izašao iz bolnice, a ja sam mu se pridružila tek nakon tri mjeseca. Za to vrijeme preživjela sam mnogo što šta. Smanjen imunitet od imunosupresiva nije me čuvao od raznih infekcija, pa sam strogo čuvana u gotovo sterilnim uvjetima života. Nekoliko puta bilo je težih problema, ali moja želja za životom je sve pobjedila. Kada sam najzad izašla iz bolnice samo sam željela da ljubim mog dragog, koji mi je doslovno poklonio život. Postali smo nerazdvojni. Ja sam uskoro bila tako dobro da sam najnormalnije mogla izlaziti, ići na izlete, zatvorene prostore smo izbjegavali zbog moje osetljivosti na virusne infekcije, ali smo zato šetali i uživali u prirodi beskrajno. Sa njim sam se naučila smijati, a on sa mnom radovati stvarima koje na prvi pogled ne izgledaju ni malo značajno. Sve je važno na ovom svijetu kada se vratiš u život koji si gotovo izgubio.
Godinu dana nakon operacije išli smo zajedno na kontrolu. Naš dragi doktor nam je sa osmijehom saopćio da oba Alenova bubrega savršeno rade i onaj u njegovom i onaj u mom tijelu. Nas dvoje smo ga izljubili i pozvali da nam ukaže čast i bude naš kum na vjenčanju. Nije se ni malo iznenadio, čak nam je šeretski rekao, da bi se naljutio da smo uzeli nekoga drugog umjesto njega.
MIRJANA KAPETANOVIČ, ZBIRKA PRTIČA “LJUBAVNE U PRVOM LICU JEDNINE” 2014.
