BiHSportSvijetVijesti

Četiri decenije od ZOI: Dok čekamo povratak 1984.

Tri su datuma, događaja, stavila Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u svaku iole relevelentnu svjetsku historijsku čitanku.

Prvi je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika 28. juna 1914. godine što je bio povod za Prvi svjetski rat, posljednji je agresija na BiH, početa u aprilu 1992, a između je stao događaj na koji su Sarajlije, Bosanci i Hercegovci, neizmjerno ponosni.

Tog 8. februara 1984. godine otvorene su 14. zimske olimpijske igre i sve ostalo je historija.

Planetarni sportski događaj, čije je domaćinstvo značilo ogromnu privilegiju za bilo koji grad u svijetu, i u kojem je, mora se priznati, određen udio imala kompletna tadašnja Jugoslavija, bio je vrhunac razvoja Sarajeva na kulturnom, umjetničkom, obrazovnom, sportskom i svakom drugom planu. A to se baš i nije svidjelo svima u bivšoj državi, pogotovo nacionalističkim centrima iz Beograda, dijelom i iz Zagreba, što su svoje frustracije pretočili ubrzo, u krvave devedesete godine.

Igre su bile besprijekorno organizovane, svi učesnici i gosti bili su oduševljeni gostoprimstvom, Sarajevo izgradnjom stambene, putne i sportske infrastrukture postalo moderan grad i od tada, pa evo svih ovih 40 godina za ZOI ‘84 volimo reći – bila je to zimska olimpijska bajka.

Bez obzira na to što je već postala fraza, zapitajmo se kakav je ustvari naš odnos prema toj bajci. Koliko je nama stalo do nje, šta naraštaji koji dolaze uopće znaju šta su predstavljale ZOI ‘84, uskoro im neće imati ko prenositi iskustva…

Olimpijske igre nisu se tek tako jedno jutro “pojavile” u Sarajevu, morale su se imati ideje, vizije, uvjerenja, pokretačka snaga da se uradi nešto što se činilo nezamislivo.

Razvoj olimpijskog Sarajeva zaustavljen je agresijom na BiH, ali to ne može biti izgovor da i skoro 30 godina kasnije čekamo da neko umjesto nas u nama probudi olimpijski duh, pokrene nas…

Olimpijska dvorana Zetra, gdje su Igre spektakularno zatvorene, uništena je granatiranjem sa srpskih položaja još 1992. Obnovljena je 1999. najviše zahvaljujući velikom prijateljstvu tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, španskog markiza Juana Antonija Samarancha. Tako je Samaranch pokazao da njegovo “Hvala, drago Sarajevo” izgovoreno 19. februara 1984. nisu bile prazne riječi.

Ako se četiri godine nakon agresije nije moglo očekivati da Sarajevo obnovi Zetru, koja od tada nosi naziv po našem španskom prijatelju, to nije smjelo biti način ponašanja, “tražimo uvijek pomoć, ne činimo sami ništa ili skoro ništa” i u decenijama poslije.

Potpisnik ovih redova imao je privilegiju i čast prije petnaestak godina pratiti posljednju Samaranchovu posjetu Sarajevu. Bio je ozbiljno bolestan, u dubokoj starosti, ali je uprkos tome u zatvaranju svog životnog kruga morao ostaviti mjesto za oproštaj od Sarajeva.

I onda su tadašnji gradski i kantonalni oci, uz čelnike Olimpijskog komiteta BiH pokušali ponovo zaigrati na oprobanu kartu, emociju kod Katalonca, pa su ga onako potrošenog vodili po olimpijskim planinama, kako bi “izvukli” nešto slično kao u slučaju Zetre.

Jedna od “meta” bio je u ratu uništeni hotel Igman, u kojem je Samaranch volio provoditi dane tokom ZOI ‘84. Samaranch se oprostio od Sarajeva, ubrzo i od života, a njegovi savjetnici su ignorisali posve nepotrebno novo “zapomaganje” iz BiH. Od tada je prošlo petnaestak godina, hotel Igman je kupljen, ali i dan-danas je ruina, baš kao što i devastiran krov ledene dvorane Skenderija ili uništena bob i sankaška staza na Trebeviću čekaju nekog svog “samarancha”. A mi gledamo i čekamo…

Faktor

Slični članci

Back to top button