Tekst koji slijedi preuzet je iz kataloga za prvu samostalnu izložbu Maje Behmen-Novalić,  priređenu u mostarskoj Galeriji MC „Pavaroti“ 2001. godine. Tekst je naslovljen „Koloristički košmar Maje Behmen“, a autor teksta je Ismet Smajlović.

Gotovo svikli da na likovnim kreacijama slikarki zatičemo floralne motive, mrtvu prirodu, „preslikane“ pejzaže i panorame, susret sa slikama Maje Behmen naprosto je otklon od takvih motivskih stereotipija. Rad imaginacije i studij slikarstva ovu mladu Mostarku nagnali su da iskorači iz reprodukovanja svijeta i počne da izumijeva neke nove, svoje likovne svjetove. I kad se pokatkad u njima prepozna slikopis nekog drugog slikara, likovne škole, da se uočiti kreativni imperativ  o profilisanju sopstvene poetike.

Naslovivši tako triptihon „Pogled na prozor“  Maja je načinila inverziju: ne pogled kroz prozor nego unutra, u ovovremenost. Trodimenzionalnost prve slike iz ciklusa, u kojoj je bakarni nakošeni  prozor utisnut u sliku, emituje slikarkinu čežnju da se uđe u spokojstvo, koje je dramatizovano i kolorističkim košmarom.

Ima  se utisak da je Maja, izašavši iz rata kojim je bila okovana na „onoj strani Neretve“, uznastojala da likovnom artikulacijom lične i kolektivne drame nadvala beznađe. Otud iz tih ranih Majinih slika bije egzistencijalna stud, ali i progrijava ne ovozemaljsko sunce nego – sunce unutarnjih ozarenja.

U ciklusu „Krajolici“ Maja više nije na brisanom prostoru života nego – u dijalogu sa prirodom. Obla forma, čiste boje, izdiferenciranost detalja, ukroćenost dinamizma koloritnosti, privid naivizma djeluju terapeutski za „čitača“-odgonetača slike, čime je, zasigurno, bila ozračena i slikarka.

Kao i niz drugih mostarskih slikara ni Maja nije mogla a da „junak“ barem jedne od slika ne bude Stari most. Ovaj most na Majinoj slici je njeno neimarsko djelo: modrozelen, halucinantan, sa posebnom poentom na obilje tamne boje koja barbarski nasrće na most, na koji su kidisali i njegovi ništitelji.

Niz Majinih slika, po tradicionalističkom poimanju umjetnine, „nečitljivo“  je. To su one slike  koje njihovom odgonetaču emituju bogatstvo asocijacija. Iz nekih od njih boje bi naprosto da se preliju preko slike i svojom magijom počnu da žive u nama. Ustalom, uloga slike kao estetskog čina nije da znači nego da – zrači. Uočljivo je i to da slike Maje Behmen sad-zasad ne naseljavaju ljudi, osim u jednoj, ali i u njoj se „teško“ razaznaje portret jednog slikara. Slika je inače multiplicirana  – iz isportretisanog lika progovara više ličnosti.

I na kraju ovog pokušaja odgonetanja ranih radova Maje Behmen valja izreći i pohvalu i pripomenu: hrabar bijeg od konvencionalnosti, priznanje za odvažnost da se samostalno izlaže, ali i preuzimanje obaveze da se stvaralačkije druži sa svojim slikama, a sve zarad novih uzleta u svijet umjetnosti.

By rt nk

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *