Da je Andrić živ, vjerojatno bi masu toga iz „Znakova pored puta“ izbacio jer je bio jako samokritičan i ponekad je mrzio sam sebe što nije dobro za pisca, rekao je Michael Martens.

U Zagrebu je ovog vikenda obilježena 130. godišnjica rođenja Ive Andrića – jedinog književnog nobelovca južnoslavenskih književnosti predstavljanjem knjige „Nesanica“ priređivača Michaela Martensa.

Martensova „Nesanica“ objavljena u nakladi Ljevak jedinstveni je dnevnik nesanice, odnosno, proznih zapisa koji se tiču nesanice, spavanja, smrti, a koji su dio Andrićevih „Znakova pored puta“.

Michael Martens, njemački je novinar i publicist, široj javnosti poznatiji i kao autor prve građanske biografije o Ivi Andriću „U požaru svjetovova – jedan europski život“. Uz priređivača, govorili su Miljenko Jergović, jedan od najpoznatijih hrvatskih i bh. pisaca i Nenada Rizvanović, urednia u nakladi Ljevak, a ulomke je čitao Livio Badurina, glumac Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb.

Martens je istaknuo kako je priređujući ovu knjigu za prvobitno objavljeno izdanje za njemačko govorno područje, shvatio da uopće nije poznavao genezu samih „Znakova pored puta“ i da ju je tek otkrio baveći se Andrićevom biografijom.

Martens: „Znakovi pored puta“ ustvari su Andrićev dnevnik pisan do kraja života “Tek sam kasnije shvatio da to nije knjiga koju nije završio, jer je, naravno, objavljena posthumno, nego fragmenti i elementi dnevnika koji je pisao sve do kraja života, elementi i skice, bilješke od kojih je najstariji onaj iz 1915.“, rekao je Martnes.

Pred kraj Andrićevog života, Vera Stojić koja je bila njegova prijateljica, tajnica pa i menadžerica, rekla je kako objavivši tu knjigu, nisu znali što je Andrić zapravo htio s tim bilješkama, ali da neće dirati ništa.

“Kvantitativno to je najveća njegova knjiga, ali je stav Vere Stojić bio takav da ne diraju ništa nego da objave tako kako su pronašli u rukopisu“, otkrio je Martens.

Da je Andrić živ, dodao je Martens, vjerojatno bi masu toga iz „Znakova pored puta“ izbacio jer je bio jako samokritičan i ponekad je mrzio sam sebe što nije dobro za pisca.

“Osim toga, ne znamo ni kakav je raspored, oni su sve to uradili nakon što je umro, i nemam grižnju savjesti jer sam to prekomponirao i priredio i objavio dijelove koji se odnose na nesanicu, smrt, potragu za smislom života“, dodao je Martens.

U istočnoj Njemačkoj 1984. objavili Andrićeva izabrana djela, ali ne i “Znakove“ jer su im bili „depresivni“

Martensova „Nesanica“ nastala je, otkrio je na zagrebačkoj promociji, tako što je saznao da se u Berlinu gdje je Njemački državni arhiv u kojem je sačuvana čitava Andrićeva korespodencija s nakladničkom kućom koja mu je objavljivala knjige za života, „Znakovi pored puta“ nisu objavljeni.

“Vrlo je to zanimljivo buduću da Istočna Njemačka nije bila tako liberalna, uvjetno rečeno, kao Jugoslavija i da je previše mračna, depresivna i tjeskobna, da ne odgovara socijalizmu i da je zbog tog nema u njegovim izabranim dijelima na njemačkom jeziku“, rekao je Martens i dodao kako je smatrao da je to žalosno jer su „Znakovi pored puta“ istinski snažna knjiga.

“Tako je, zapravo, i nastala ‘Nesanica’ koja je prvo objavljena u Njemačkoj i Austriji, a kasnije u Hrvatskoj. To me ponukalo da uradimo novi izbor iz ‘Znakova'“, otkrio je.

Andrić je, otkriva Martens, ranije za svoje bilješke u kojima su dijelovi „Znakova pored puta“ govorio da su mu kao potkrovlje; mjesta gdje godinama ostavlja stvari i onda u njima nađe nešto dobro, korisno, zanimljivo.

“Predložio sam da uzmemo ponešto iz tog ‘potkrovlja’ i priredimo knjigu na njemačkom jeziku“, dodao je.

Miljenko Jergović je priznao kako je veći dio svog čitateljskog života imao otpor prema „Znakovima pored puta“, a da ih zapravo nije ni čitao.

Jergović: Andrić je veliki pisac po tome što ga nije briga hoće li itko izvan Travnika shvatiti o čemu piše

“Prvi sam ih put pročitao kad sam imao 40 godina i to sam ih čitao s potpunim ushitom i oduševljenjem. Martensova ‘Nesanica’ sadrži tek jednu vrstu tekstova iz knjige i čini stilski koherentnu cjelinu, djeluje jako uzbudljivo, intezivno i jako neandrićevski“, rekao je Jergović.

Otpor prema „Znakovima pored puta“ Jergović je imao zato što, kako je ocijenio, kada se pogleda cjelina teksta i knjige, to je nešto što iznevjerava Andrićevu i poetiku i književnu strategiju.

“Andrić je za razliku od Miroslava Krleže ili Miloša Crnjanskog, kao dvojice najvećih pisaca, ne samo te genercije, nego vjerojatno južnoslavenskih proznih književnosti, strogo lokalni pisac, on je pisac jedne čaršije, jedne mahale i jednog mikro-svijeta, jednog u sebe zatvorenog mentaliteta i on nikad ne čini nikakve ustupke prema pragu razumijevanja onih koji nisu dio tog svijeta. Andrić je veliki pisac i po tome što njega, ama baš nije briga, hoće li itko izvan Travnika i srednje Bosne shvatiti o čemu on piše u ‘Travničkoj hronici'“, rekao je Jergović.

A kako je svaka velika istinska književnost, dodao je, ili ne baš svaka, lokalna književnost, tako je lokalni Andrić najmagičniji i najprivlačniji.

“Zato sam kao nadobudni klinac odbijao ‘Znakove’ i onda jednom, kada sam ih stvarno počeo čitati, vidio koliko sam bio u krivu. Shvatio sam i odakle, zapravo, dolazi ta vrsta teksta, strast za tom vrstom pisanja. Andrić je svoje pisanje počeo kao neka vrsta osjetljivog lirika u prozi ili pjesnika. Onaj najraniji Andrić u svojoj je auto percepciji bio pjesnik“, istaknuo je Jergovović i dodao „kako je u jednom trenutku, u osjetljiva vremena života svog zavičaja i domovine, krenuo opisivati stanje tog svijeta“.

“Čak je i pisao drugima da se planira vratiti ‘svojim stvarima’ nakon što iz sebe ispiše sve to mračno, tursko, istočno-orijentalno. Tom se neće vratiti nikada jer je on bio ovo prvo. Pišući o onome o čemu nije imao namjeru pisati postao je taj Andrić“, smatra Jergović.

S Markom Aurelijem u smrt

Zato su, dodaje, važni „Znakovi pored puta“ jer su tekst tog drugog i drugačijeg Andrića, a tko je taj drugi, najbolje govori činjenica da je jedina knjiga koju je ponovio na bolničku postelju u kojoj je i preminuo francuski prijevod Marka Aurelija.

“Tu vidimo Andrića iz ‘Znakova pored puta'“, ocijenio je Jergović i napomenuo kako je zanimljivo i to što je Andrić u „Znakovima“ mijenjao lica, od prvog množine, prvog jednine i na koncu drugog lica jednine.

“To je igra kakva se neće naći nigdje u njegovim drugim knjigama, a u ‘Nesanici’ je izvedena potpuno brilijantno“, smatra Jergović.

U prirodi dobrog pisanja, dodao je Jergović, jesu konkretni tekstovi sačinjeni od fragmenata koji se savršeno u uklapaju jedan u drugi, pa su tako u „Znakovima pored puta“ klice proznih djela koja nikad neće biti napisanima.

“Čitajući sam tražio i nalazio fragmente koji su se kasnije u nešto pretvorili, konkretno u ‘Travničkoj hronici’. Zanimljivo je pratiti, ne tehniku pisanja, nego tehniku imaginiranja. Kako Andrić misli, što je za njega priča. Nije jedan od onih pisaca koji imaju narativnu konstrukciju i onda sjednu i napišu, njegova priča dolazi kroz pripovjedanje“, dodao je Jergović.

Andrić zapravo, ističe, kada krene od nečeg, nije siguran i ne zna do čega će doći. “Mislio sam da tako može samo star čovjek pisati, a on je bio 29 godina“ “Ili kad krene, sigurno ne dođe do onog što je pretpostavljao da bi baš do toga mogao doći.

Razlika je to između konstrukcije i konstruktivne žanrovske proze. Važan je to element po kojem on nije ono za što su ga loši čitatelji i još gori profesori optuživali; da je tradicionalist, protagonist zakašnjelog realizma 19. stoljeća. Na svaki se način trudi ne znati gdje ga priča vodi“, smatra Jergović.

Martens je istaknuo kako je rad na „Nesanici“ bio nalik slaganju puzzli jer je sužavao izbor, pa knjiga ima i unutarnju logiku.

“Od djetinjstva do zrelosti pa do starosti i smrti. Tko od nas misli na nešto lijepo kada u tri ujutro ne može zaspati? Nitko. Kad sam prvi put čitao ‘Znakove’ 2005. godine nisam znao ništa, bio sam uvjeren da je to napisao kada je bio star, mislio sam da samo stari čovjek može tako pisati, tako misliti. A on je imao samo 29 godina“, rekao je Martens.

Andrićeva “Nesanica” književni hit među studentima u Hamburgu “Htio sam s ovim izdanjem privući mladu čitateljsku publiku u Njemačkoj jer sam znao da njima teme poput Balkana i njegovih velikih romana na 500 stranica ne bi bile ‘sjele’ na prvu’. I ispostavilo se da sam dobro predvidio jer je jedna velika knjižara u Hamburgu koju najviše posjećuju studenti izabrala ‘Nesanicu’ za knjigu mjeseca. Nadam se da će preko ‘Nesanice’ doći i do njegovih drugih djela.“ Michael Martens.

Bljesak/Novikonjic

By nk 3

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *