Novi Konjic

Rezultati 6.kola Lige 12 žene: Konjičanke poražene u Trebinju

U Hercegovačkom derbiju u okviru 6.kola Lige 12 za košarkašice ekipa Leotara je kao domaćin uvjerljivo savladala Konjic rezultatom 105:67. Trebinjke su pokazale bolju igru tokom cijele utakmice, a predvodila ih je sjajna Marija Kešeljović sa 40 koševa, Krivokapić je dala 21,Gudelj 13 , a kod Konjica Berina Mustafica je postigla 24 poena, Kadić 12, Ramić 10 poena.


U derbiju kola koji je to bio samo na papiru aktuelne prvakinje ekipa RMU Banovića je savladala Play Off rezultatom 92:65. Pitanje pobjednika bilo je rješeno već u prvom poluvremenu, a domaće su predvodile Dženita Ikanović i Vrančić sa po 16 poena, Marković i Ajla Ikanović su dale po 14, dok su Sarajke predvodile Azra Alispahić sa 18 i Azra Nikšić sa 11 poena.

Čelik je sa čak 65 razlike dobio Slobodu rezultatom 96:31. U ovoj utakmici samo je bilo pitanje sa koliko će razlike slaviti Zeničanke koje je predvodila Husejnović sa 19 poena i 9 skokova, Ćorović je dala 18, Mulić 17, Halimić 14 poena.

Jedinu gostujuću pobjedu u ovom kolu ostvarila je ekipa Brčanke koja je slavila u Tuzli rezultatom 77:73 protiv Jedinstva. Brčanke su utakmicu prelomile u posljednjoj četvrtini a predvodila ih je Mikaela Stanton sa 19 poena i 9 skokova, Kurtalić i Halimić su dale po 16, kod domaćih Milošević je dala 20, Ruščuklić 18, Feukić 11 poena.

Ekipa Orlovi je ubjedljivo pobjedila Igman rezultatom 82:50 uz 30 koševa Vanje Božić, Šobot je dala 13, Gligić 11, kod gošći Selimović je dala 18, Lalović 16 poena.

U još jednoj utakmici u Banja Luci ekipa Mladi Krajišnik je također bila ubjedliva dozvolivši gošćima da daju samo 26 koševa. Krajnji rezultat je bio 83:26, a kod domaćih istakle su se Rađenović sa 15, Petković 13, Šipka 12, Radulović 11 poena, kod gošći iz Ugjevika jedina dvocifrena je bila Stošić sa 10 poena.

Rezultati 6.kola: Jedinstvo Dženex – Brčanka 73:77, Čelik – Sloboda 96:31, Orlovi – Igman 82:50, Mladi Krajišnik – Rudar Sport 83:26, Leotar – Konjic 105:67, RMU Banovići – Play Off   92:65.

Tabela.

  1. RMU Banovići   7 7 0   14
  2. Orlovi                 6 5 1   11
  3. Ml. Krajišnik       6 4 2   10
  4. Leotar               6 4 2   10
  5. Čelik                 6 4 2   10
  6. Brčanka             6 4 2   10
  7. Play Off             6 3 3     9
  8. Jedinstvo           6 2 4     8
  9. Konjic                 6   2   4     8
  10. Rudar Sport       6   1   5   7
  11. Igman                 6   1 5     7
  12. Sloboda             7   0 7     7

Parovi 7.kola : Brčanka – Mladi Krajišnik, Play Off – Orlovi, Rudar Sport – Leotar, Igman - Jedinstvo Dženex, Konjic – Čelik, Sloboda – RMU Banovići 42:91 (igrano ranije).


Enver Nimanović

FOTO-KRITIKA: Polomljena klupa i ljuljačke u Koloniji

Domaći fudbal. Analiza jesenje sezone u Prvoj ligi FBiH

TOŠK nagledanija ekipa, ukupno, a, i domaćin i gost

KONJIC: Danas je sahranjena Ljubica Pandža, majka pokojnog Dražena

Dvadeset sedam godina poslije pogibije sina Dražena, danas je smiraj na Musali, našla majka Ljubica.

STRADANJE BOŠNJAKA NEVESINJA „Kad zaborav ponovo zaboli" (Obraćanje Esada Bajića iz Konjica)

U Konjicu je 28. novembra 2019. godine otvorena izložba „Kad zaborav ponovo zaboli“ čiji je autor Senad Sudo Omerika.

STRADANJE BOŠNJAKA NEVESINJA „Kad zaborav ponovo zaboli" (Obraćanje Almira Mušinovića iz Konjica)

U Konjicu je 28. novembra 2019. godine otvorena izložba „Kad zaborav ponovo zaboli“ čiji je autor Senad Sudo Omerika.


Kao dugogodišnji saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Omerika je istraživao zločine počinjene nad Bošnjacima Nevesinja u periodu 1992-1995. godina. Kao rezultat tog rada nastao je i dokumentarni film „Istina“, knjiga „Poginuli Nevesinjci u odbrani domovine 1992-1995. godine“, te brojni radovi objavljeni u najeminentnijim zbornicima sa raznih simpozija i naučnih skupova u zemlji i inostranstvu.

BZK „Preporod“ Konjic je bio organizator događaja i izložbe fotografija o zločinu nad Bošnjacima Nevesinja 1992-1995. godine, a o izložbi su govorili: dr.sc. Rašid Hadžović, Almir Mušinović, Esad ef. Bajić, mr.sc. Nusret Omerika, mr.sc Senad Sudo Omerika. Moderatori su bili: Elmedina Maglajlija-Hodžić i Amer Ćukas.

U narednom članku prenosimo i izuzetno emotivno obraćanje Konjičanina, Almira Mušinovića i Esada Bajića, koji su ostavili snažan utisak na sve prisutne...

----------------------------

ALMIR MUŠINOVIĆ

"Poštovani, dragi sugrađani dozvolite da vas na početku sve poselamim i pozdravim i zahvalim što ste večeras odvojili svoje vrijeme da prisustvujete izložbi fotografija o zločinu nad Bošnjacima Nevesinja, 1992.-1995., našeg uvaženog profesora Senada Sude Omerike.

O samoj izložbi bit će više riječi od strane autora, tako da ću se ja samo zadržati na ovom simboličkom naslovu – kada zaborav ponovo zaboli.

Prije par godina, imao sam priliku na televiziji gledati svjedočenje čovjeka, Jevreja, koji je preživio holokaust kao dijete, koji je gledao stradanja i ubistvo svojih najbližih, svakodnevne patnje i na kraju toga njegovog svjedočenja rekao je rečenicu, od svega što je prošao, od svega što je preživio, „samo gora stvar koji bi mi se mogla dogoditi da nove generacije Jevreja zaborave istinu i prošlost.“

Istorija Bosne i Hercegovine i sudbina Bošnjaka na ovim prostorima nas obavezuju, opominju i tjeraju, pogotovo ako se uzme ovaj period '92.-'95. da kulturu sjećanja i pamćenja shvatimo kao nešto trajno obavezno.

Zbog toga, ja u svoje lično ime čestitam organizatorima jedne večerašnje ovakve manifestacije.

Večerašnja priča o Konjicu bit će možda malo drugačija, od onih koje ste navikli, koje ste već ranije slušali. Za nas koji smo bili ovdje u ratu, koji smo preživjeli rat i ratne strahote, stradanja, mi sa ponosom uvijek ističemo, i kažemo da je Konjic heroj grad.

Tu činjenicu priznaju mnogi drugi ljudi koji dolaze u Konjic, koji znaju situaciju i ratna dešavanja na ovim prostorima. I da je srbo-četnički agresor uspio da izađe na lijevu obalu Neretve i da se oko Sarajeva stvorio prsten oko 60 km širok sigurno sam tok rata i sama sudbina BiH bila bi vrlo upitna. Tako da sa pravom možemo reći da su povezanost i sudbina i Konjica i BiH jako isprepliću.

Konjic je tokom agresije, tokom ratnih dešavanja 92-95 doživio ogromna razaranja, ubistva djece, civila, vojnika, kulturnih, vjerskih objekata, privrednih objekata, infrastrukturnih objekata itd.

Međutim, kada odete na Internet i proguglati podatak bilo koji tražite vezano za rat i ratna dešavanja onda vas dočekaju ovakvi naslovi: Ratni zločin nad Srbima, Zločin nad Srbima u Konjicu, Ratni zločini Armije RBIH nad Hrvatima u Konjicu, Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica, Ratni zločini u Konjicu: uhapšen ataše itd, itd.

Iz svih ovih naslova zaključite, vrlo jednostavno, da je medijski Konjic predstavljen kao najveće stratište Srpskog i najveći logor Hrvatskog naroda. Sami ste svjedoci 25. maja mnogobrojnih tv ekipa koje pohrle na Bradinu utrkivajući se da uzmu izjavu. Interesantno je, kako se broj poginulih na Bradini mijenjao od godine do godine, baratalo se raznim ciframa, čak su neki u svjedočenjima svojim išli od nekoliko desetina do nekoliko stotina poginulih.

Međutim, svjesno se prešućuje jedna činjenica, da je na Međunarodnom sudu u Hagu u slučaju poznat kao „slučaj Delalić“, Bradina okvalifikovana kao legalan i legitiman vojni cilj.

Druga je činjenica koja se također prešućuje. Od 88 imena koja se vode kao bradinske žrtve rata na spomeniku, kada uporedite ta imena saimenima borcima Vojske RS-a, koji se nalaze na spomeniku u Nevesinju i Gacku, vidjet ćete da se onda dvije trećine tih imena nalaze među brocima Vojske RS-a. Jeidno logično pitanje, koje sam se bi postavljam, kako je neko na Bradini civilna žrtva rata, a i Nevesinju i Gacku borac Vojske RS-a?

Za dnevnu politiku to su civili, a u stvarnosti to su borci i vojnici.

Nije mi cilj da brojim žrtve. Nezahvalno je govoriti o broju. I jedna je žrtva velika. Ali moramo da spomenemo jedan podatak. Među civilnim žrtvama i borcima Vojske RS-a je broj 382.

497 imena na raskršću i 126 civila daje 623.

Kao je moguće, da je ovih 382, imena u medijima, u izvještajima, u svakodnevnim pričama postalo veće od broja 623?

Kako smo došli u situaciju da mi koji smo preživjeli, koji smo svjedočili granatiranjima, svakodnevnim ubijanjima u Konjicu, i do 300 granata je znalo padati na ovaj grad i ovaj objekat gdje se mi večeras nalazimo je granatiran. Nema ulice u ovom gradu koja nije bila granatirana. Kako smo došli u situaciju da sami sebe počnemo preispitivati – pa ljudi moje koje koga sada ovdje granatirao?

Sami sebi počinjemo da nevjerujemo, a sami smo bili svjedoci svakodnevnih ubijanja, granatiranja. Kakav je to bio vojni cilj Luka, Trešanica, Željeznička stanica, Glavičine, Tuščica, Kolonija? Ova danas mladost koja je prisutna danas s nama nema skoro nikakavih informacija. I mi koje nas već polahko godine stižu, umiremo generacijski, mi starimo, iza nas ne ostaje nikakav trag. Nema knjiga, nema filmova, šta će biti za 30-40 godina kada se pričalo o Konjicu?

Pa bit će ono što su napisali oni agresori koji su četiri godine granatirali ovaj grad. Snimaju dokumentarne filmove o Konjicu, a pošto su mladi ljudi ovdje, šta su mediji, šta su filmovi reći ću vam na jednom vrlo laganom primjeru.

Mi stariji smo odrasli na filmu Povratak otpisanih. Vjerovatno ste i vi mlađi gledali. U tom filmu, tim serijama svakodnevno su partizanski ilegalisti u Beogradu izvodili diverzantske akcije i ubile su na desetine njemačkih vojnika. Danas kada poledate arhivu i otvori se arhiva dođe se do podatka da je u okupiranom Beogradu ubijena slovom i brojem 2 njemačka vojnika. I to jedan greškom, slučajno zalutao.

Ako nam budu oni drugi snimali filmove, ako budemo čitalI druge knjige onda ćemo imati laž. Nećemo se više moći boriti istinom.

Do sada je u Konjicu 17 pripadnika ARBIH osuđeno, 13 njih je prijavljeno prije dvije godine u decembru uhapšeno, pod optužnicom za udruženi zločinački poduhvat. Policijska uprava Trebinje konstantno dostavlja izvještaje tužilaštvu BiH, posljednja je bila optužnica protiv generala Drekovića, predsjednika Ratnog predsjedništva g. Hadžihusejnovića, imamo konstantne optužnice protiv Zulfikara Ališpage, i prije par dana je bila optužnica proslijeđena tužilaštvu protiv našega čuvenoga komandanta Muderisa.

Cilje je naravno vrlo jasan. Da se optuže i bosanska politika i vojni vrh, a što u konačnici će dovesti do izjednačavanja i agresora i žrtve. Izjednačavanja svih strana u sukobu.

Naša jedina krivica na ovim prostorima je što smo se odbranili, što nismo dozvolili ubijanje, klanje koje nam je bilo namjenjeno. Moramo se ovdje zaustaviti i upitati. Da li svako od nas snosi jedan dio odgovornosti i da li je svako od nas mogao više pojedinačno da doprinese širenju istine o ratnim dešavanjima 92-95?

Kada su Bošnjaci u pitanju, ja to gledam ovako. Prvo je neću ja, ima neko drugo, Eso, Omer, oni su ratovali u ratu neka ratuju i u miru. Ili ono drugo bošnjačko – neću ja, ali otkud njega? Odkud njega, ja znam o njemu, onda ispadne da više zna o meni već ja o sebi.

Druga teza, o kojoj ću večeras nešto reći, a ponukala me izjava jednog konjičkog advokata pa ću je pročitati. „Dio krivice za sporenje istrage i nepodizanje optužnica snose i lokalna udruženja žrtava. Što se tiče svih udruženja mislim da apsolutno nisu ništa uradili kako bi se pomoglo, kako bi se eventualno podnijele krivične prijave, odnosno izvještaji o počinjenju protiv pripadnika Vojske RS-a i HVO-a, za tolike ljude koji su poginuli na opštini Konjic.“

Ljudi koji su davali dijelove svoga tijela, ljudi koji se danas razboljevaju, umiru od boli za svojima, ljudi koji su napustili osnovne i srednje škole da bi uzeli oružje u ruke i borili se, oni bi danas trebali da sastavljaju i da pišu optužnice?

Ja mislim da je to više nego licemjerno. Ti ljudi pokazali su svoju hrabrost. Pokazali su u najgorim vremenima i dali su svoj maksimum. I siguran sam kada bi opet, ne daj Bože zatrebalo, da bi bili prvi. Ali od njih tražiti, kriti se iza njih, ja mislim da je to krajnje licemjerstvo.

Zar ne može u ovom gradu, niko da skupi na jedno mjesto pet ljudi iz sudova, a imamo ih i u državnom sudu i u tužilaštvu i u SIPA-i, i u OSA-i i u MUP-u i da sastave nakon 24 godine optužnicu? Pa makar protiv NN osobe za granatiranje Konjica.

Ono što me najviše boli i što mislim da je možda i prohodno, da je neko obezbjedio i stavio na ovaj sto 100 ili 200 hiljada maraka za podizanje optužnica mislim da bi bilo onih koji bi se utrkivali za taj novac. Haram im bilo svaki dinar koji čekaju od takvih optužnica.

Pored mnogobrojnih prijateljskih, rodbinskih veza između stanovništva Konjica i Nevesinja, znamo da su se mnogi skrasili u toku rata na ovom prostoru u izbjeglištvu, ginuli, borili se u konjičkim brigadama, u IV Korpusu, ja ću napraviti dvije poveznice za ovu večerašnju priliku između Konjica i Nevesinja.

Prva je selo Lakat. 9. jula 1992. godine iz sela Lakat na Boračko jezero je izvedeni su 20 osoba, mještana sela Lakat. Isti dan je 4 njih ubijeno, dva dana poslije nakon zvjerskog mučenja, tortura, 11. 7. su ubijeni na Kiseru i bačeni u jamu.

Druga poveznica između Nevesinja i Konjica selo Prpovići, rodno selo generala Vojske RS-a Bore Antelja. Zapamtite to ime. Boro Antelj, Novica Gušić i Milan Lalović su direktni izvršioci granatiranja i nalogodavci za 4 godine granatiranja i ubijanja po Konjicu. Naravno, protiv nijednog od njih još uvijek nije podignuta optužnica.

Mladi ljudi su ovdje večeras. Iz osnovne i mislim u manjoj mjeri iz srednje škole. Imam potrebu da se obratim mladim ljudima. Prvo kao roditelj, drugo kao neko ko je kroz ličnu tragediju akceptirao ovaj rat. Ja znam da je uspostavljena saradnja i da su uspostavljene neke prijateljske veze među mladih ljudi između Nevesinja i Konjica. „Zajedničko druženje koje uspostavlja prijateljstvo i saradnju i time ruši barijere koje postoje u glavama ljudi. „

Djeco draga, morate znati da je između 14.-30. juna 1992. godine u 16 dana ubijeno 305 Bošnjaka. Među njima 26 djece, a neka od njih nisu imala ni ime, jer su rođena u zbijegu. Od 300 ubijenih Bošnjaka, 124 se još uvijek vode kao nestali i roditelji porodice tih nestalih Bošnjaka traže kosti svojih najmilijih da ih dostojno ukopaju i da im mogu proučiti Fatihu.

Vi morate znati, da pretpostavljam, neki od roditelja te djece sa kojima vi uspostavljate prijateljske odnose znaju i za sudbinu ovih nestalih. A, da ne kažem da su možda ruke tih roditelja, a možda i njihovih djedova krvave do lakata. Ja jesam za pomirenje. Ali, prije pomirenja mora biti pravda. Ako nema pravde pomirenje ne igra nikakvu ulogu, opet će nam se desiti isto. Odgovorni za zločine moraju da odgovaraju.

Prije nego što sam upoznao uvaženog profesora imao sam priliku da čitam knjigu koja nosi naslov Poginuli Nevesinjci u odbrani domovine 92-95. Kada sam maloprije govorio da se svako na svoj način mora da se bori za istinu, profesor je pravi primjer čovjeka koji se na svoj način, ali na najbolji način bori o istini i stradanju Nevesinja i Nevesinjaca kroz saradnju sa Instituom za istraživanje zločina, kroz ovakve knjige koje objavljuje. Ovo je knjiga koju bi trebala da ima svaka kuća u BiH. Ne samo ljudi koji su povezani sa Nevesinjem. Ovo je školski primjer knjige kako treba da izgleda jedna knjiga i poginulim u odbrani bilo koje opštine u BiH.

Ja ću sada zamoliti našu Elmedinu da pročita jedan dio predgpvora iz ove knjige koji je ostavio jak utisak na mene i zbog čeha sam ja večeras ovdje na tribini sa vama.

„Sa ovom knjigom ostat će vječni zapis o golobradim mladićima koji pričaju svoju priču o slobodi, pravdi, zaboravu, nedosanjanjoj prvoj ljubavi, ostavljenoj tek rođenoj djeci koju neće nikada pomilovati, neće im nikada tepati, pisati domaću zadaću, cjelivati rane koljenima zadobivene u igri, gledati kako rastu i uživati u svemu lijepom što sretne porodice u sebi nose. Ovo je knjiga o majkama koje nisu dočekale svoje junale i u njihovim suzama koje niko nije vidio, mada im je sva utroba od njih izgorjela. Konačno, ovu je zapis o meni koji pišem i ostavljam krajnji pomen na pamćenje i opomenu. Kojim svjedočim da je bila najbrutalnija agresija, da su bili nebrojeni zločini uključujući i genocid. Da su bili šehidi, ali i o tebi takav kakav jesi, koji čitaš, pamtiš i da prenosiš najpotresniju priču onima koji će tek doći. O velikim ratnicima mehkog srca i čiste duše koji su sa osmijehom na usnama umirali za opstojnost Bošnjaka i njihovu domovinu. Čiji mezari i danas pričaju svoju priču. Da se ovdje umiralo da bi se živjelo.“

Često u razgovoru ljudi koji me poznaju i komuniciraju imaju običaj reći: Almire, ti puno živiš u prošlosti. Puno pričaš o ratu. Pričam iz jednog prostog razloga. Moja nana rahmetli je doživjela i preživjela tri rata. Moj babo je doživio i preživio dva rata. Ja sam doživio i preživio jedan rat. Moj jedini cilj je što pričam, što opominjem i što govorim – da moja djeca ne dožive ni jedan. Ako sam bilo koga kroz ovu moju večerašnju diskusiju makar jednu jedinu minutu natjerao na razmišljanje ja ću smatrati da je ova moja večerašnja diskusija imala smisla.“ – kazao je Almir Mušinović, prenosi portal novikonjic.ba

U narednom nastavku prenosimo govor još jednog Konjičanina, Esada Bajića.

Fotografija Vehid Šišić - Fotografijom rečeno.

Novikonjic.ba

Raspored grupne faze EP: Ukoliko se plasira BiH dva meča igra u Dablinu, jedan u Bilbau

Održan je žrijeb grupne faze Evropskog prvenstva 2020. godine, a reprezentacija Bosne i Hercegovine ako se plasira igrat će u grupi E sa domaćinom Španijom te Poljskom i Švedskom. Poznat je raspored utakmica grupne faze smotre najboljih evropskih selekcija.

Fenomen Vrutka kod Konjica: Vrelo koje nestane usljed zemljotresa

U mjestu Glavatičevu, u blizini Konjica, uz sami tok rijeke Neretve, do prije nekoliko dana je postojalo vrelo Vrutak.

Vremeplov / Za historiju: Prije 24 godine u Tirani reprezentacija BiH odigrala prvu utakmicu

Tridesetog novembra 1995. godine reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je prvu zvaničnu, međunarodnu utakmicu.

Sjećanje na Zuku Džumhura 1920-1989.godine

Zuko je uvijek prisutan u svome rodnom gradu, ali večeras se posebno pričalo o Zuki, povodom 30 godina od sahrane i 99 godina od rođenja.

Stranica 3 od 552