Krajem novembra, datume 25. i 29. 11., antifašisti BiH i Jugoslavije, radnici, seljaci i svi drugi, obilježavali su kao najznačajnije  u povijesti bivše države.  Ti datumi su poštovani, dostojno i masovno obilježavani, uz obavezne posjete spomenicima iz perioda antifašističke borbe.

Područje općina Prozor-Rama, Jablanica i Konjic bilo je poprište odlučujućih bitaka za ishod NOB-a i jugoslovenske revolucije. Bilo je bitaka i značajnih spomenika...Spomenik na Makljenu –stisnuta šaka okrenuta ka nebu (bio visok 14 i širok 12 m, težak 700 t, otkrio je Tito 12.11.1978.,) sada je samo kostur koji šalje poruku straha i nemira. Na Makljenu je noću 12./13. oktobar 2000. god. miniran veliki spomenik koji je simbolizirao Titove borce- heroje, koji su jurišali na nebo, na svaku nepravdu i neslobodu.

U svijetu čuveni spomen-most iz Jablanice, od 17.11.1991. nije u funkciji kada ga je djelimično odnijela nabujala Neretva. Današnji rukovodioci bi rekli „Ranjenike smijemo ostaviti i zaboraviti“ jer mi smo zauzeli funkcije i vlast, historija može početi. Most simbol Jablanice, humanizma, čovjekoljublja,  herojstva i ratnog lukavstva, skoro tri decenije čeka obnovu ?!

Bronzani spomenik «partizan i partizanka» koji čvrsto drže svoje puške, 1993. je završio u Neretvi, lopovi su ga zatim izvadili, izrezali i prodali..Spomen-bista narodnom heroju Maksimu Kujundžiću ( 7.1.1923-13.10.1944.), koja je stajala ispred Društvenog doma u Konjicu, takođe je, ratne 1992. bačena u Neretvu. Prije tačno godinu dana izvadio ju je momak Macić, ali bista još nije vraćena na postolje, iako kažu postoji općinska odluka da se bista vrati.

Antifašistički spomenici u Džanićima, na Vrapču, na  Borcima, u Bijeloj, kao i partizanska groblja u Odžacima, na Borcima, u Glavatičevu i Buturović Polju ne održavaju se iako to zaslužuju partizani poginuli za našu slobodu. U Odžacima je iz centralne bolnice i drugih jedinica koji su tu prošli poslije prelaska Neretve 1943.godine, sahranjeno 128, a u Glavatičevu 226 partizana. Na Ivan-planini je poginulo 618 boraca, u spomen kosturnici u Konjicu leže kosti 310 poginulih boraca NOR-a...

Spomenik je velika lijepa kuća u kojoj stanuje naše sjećanje i počiva naše poštovanje, kaže pisac. On je spomen na neko prošlo vrijeme, svjedok pojedinih događaja, sjećanje na ljude, ideje, uspjehe, tragedije, pobjede. Spomenik je zahvalnost, dug prema nekome, opomena, poruka i pouka, ideja za ljepšu budućnost. Dio smo spomenika i oni su dio nas, jer su ostaci materijalne i duhovne kulture naših predaka, služe za pouku i podsjećanje...

Zašto su važni spomenici ?   Oni iz najvećih historijskih dubina spajaju ljude, oni su muzej, učionica na otvorenom, oni spajaju BiH i Evropu, preko njih vodimo dijalog sa prošlošću, preko njih treba da imamo svijest o sebi, o drugome, o zajedničkoj prošlosti i budućnosti. Oni su ona nit koja, po vertikali  spaja ove prostore i ljude. Za uništavanje spomenika nema opravdanja, to je naše naslijeđe koje treba poštivati, čuvati, govori o nama juče, nama danas i nama sutra. Zato je odnos prema njima suština, srž života jednog naroda i države.Spomenici su bogatstvo i ukras BiH i općine Konjic, dio evropske kulturne baštine, oni su inspiracija, nadahnuće, opomena...

Mirsad Čukle

Šta je grad, kako se pravi grad, koji su elementi grada,  koje su njegove funkcije, kako se pravi efikasna, jeftina i odgovorna uprava grada, kako napraviti dobar imidž grada, sve ovo davno je opisao prof.dr. Besim Spahić, u knjizi Imidža grada.


Prof. Spahić grad vidi kao proizvod koji na tržištu gradova, svojim ugledom i izgledom, treba da privuče investitore, što zavisi od marketinško-menadžerskog tretmana grada kao proizvoda.

Grad nije ono što mi mislimo o njemu nego ono što drugi misle, kako ga drugi vide i doživljavaju, a do takvog objektivnog mišljenja morale bi doći gradske vlasti, te korigovati svoje mjere izgradnje grada kao stvarne, a ne formalne političke zajednice.

Konkurencija gradova stalno se pojačava, grad kao roba stalno treba da se dograđuje i dorađuje, te da se njegove prednosti prezentiraju najširoj javnosti, bez čega sav potencijal ostaje mrtvi kapital.

Prof. Spahić dalje piše da su upravitelji grada dužni sve funkcije podrediti pojedincu, čovjeku koji je u središtu svega.Grad treba da je prepoznatljiv danju i noću, da privlači turiste i da svaki putnik po nečemu zapamti kad je ušao i izašao iz svakog grada.

Određene konsultantske kuće u svijetu, kao npr. Mercer, na osnovu ispitivanja imidža gradova, svojim klijentima preporučuju gradove za život, za rad međunarodnih organizacija, za konferencije, turizam, biznis, investicije...

O imidžu Konjica portal je pisao više puta, u namjeri da grad bude najljepši i najbolji, postavljao pitanja nadležnima, ali..Na ulazu i na izlazu iz Konjica, velike reklamne table su prazne, nema dobrodošlice, nema slike, poruke, poziva, reklame grada, što pokazuju naše slike. Takođe, isti slučaj je sa tablom prije tunela Ivan, na izlazu sa teritorije općine Konjic.

To da grad nema autobusku stanicu, javni toalet, nema turističkog prospekta, nema turističke zajednice, nema vodiča kroz 54 nacionalna spomenika, nema dobre turističke signalizacije npr. putokaza za nekropolu Biskup koja je na svjetskoj Uneskovoj listi zaštićenih spomenika, to zna svaki građanin. Takođe, svi građani mogu vidjeti kad se ekskurzije i turisti vraćaju zbog zatvorenih vrata Zavičajnog muzeja i rodne kuće Zuke Džumhura pa idu obići Muzej u Jablanici.(autor naravno ima svjedoke za sve izneseno). Turisti pitaju konobare kako se najavljuje posjeta ARK-u i koliko košta posjeta, pa kad su im rekli da trebaju izdvojiti po 20 KM, jednom je njih četvoro odustalo i otišli su večerati za 80 KM.

Konjic nema knjige o odbrani grada 1992-1995., nema dječijih igrališta, parkova, nema oglasnih tabli, u većini mjesnih zajednica nema izbora, sjednice Općinskog vijeća Radio prenosi dva-tri dana unazad, to nije informisanje građana blagovremeno, cjelovito, to nije  demokratija, postoje svi uslovi da građani budu objekti a ne subjekti politike.

Konjic nema certifikat EU o povoljnom poslovnom okruženju (Jalanica, Maglaj i drugi imaju), možda i zato nemamo velikih investicija ni novih zapošljavanja.Konjic u stvari i nema status grada, kao što imaju Čapljina, Cazin, Živinice...Slika grada u očima svijeta nije kakvu mi želimo, nego kako nas oni vide.

Portal je napisao najljepše tekstove o Konjicu, pa eventualne nedobronamjerne, subjektivne kritike na tekst odbacujemo, a prihvatamo sve što vodi boljem i ljepšem Konjicu, kako glasi naš slogan.

Mirsad Čukle

Prelazak iz devetog u deseti mjesec 2019. obilježili su dani lijepi, sunčani i sve kraći.


Konjičani su ovih dana tužni i ponosni, zbog sjećanja na poginule branitelje-sugrađane koji su umrli za ovaj grad 19.9. na Kiseru, od 29.9. do 3.10., u toku oslobađanja Glavatičeva, 6.10. u Džajićima…Sax, Nefa, Hejub, Zahe, Jasko, Baralija, Main, Plosko, Enid, Atif , Madžak…

Mladi, čak i osnovnoškolci sa slušalicama u ušima hodaju gradom, slušaju muziku, malo plešu ulicama i sudaraju se sa ljudima. Ima li kraja otuđenju mladih od sebe, od rada, od drugih ljudi, od društva...Lijepo je pročitati da općina Centar u Sarajevu svoj djeci osigurava besplatno treniranje šest sportova, jer bez toga treniranje mogu platiti samo bogatiji roditelji, kao npr. u Konjicu. Kad je u Konjicu u sportu bilo 5-6 000 mladih tada je bilo masovnosti, talenata i uspjeha. Danas je ovim generacijama nezamislivo da je Klub dizača tegova 26.10.1986. postao prvak 22 milionske Jugoslavije. To je bajka za današnju omladinu, da Konjic iza sebe ostavi najveće gradova bivše države, milionski Beograd, Zagreb i druge...

Grad je imao pa nema centralno grijanje pa je pun raznih drva od balvana do cjepanica, zatrpani su parkovi, trotoari, ulice, avlije, drva se pilaju, cijepaju, slažu, suše, lože...Motorne pile rade čak i od 7 sati. Ljudi su se ovako grijali čim je otkrivena vatra prije oko milion godina.


Patke i galebovi uživaju, čovjek im mora zavidjeti, šetaju, lete, plivaju, rone...Stara česma na Studencu presušila. Oko 17 sati svakog dana po pet-šest kamiona sa prikolicama, pretovarene balvanima prolaze kroz grad u pravcu Sarajeva, godinama tako, dokle ? Na pošumljavanje, 13.10. građane pozvao KDT Neretva, fb prijatelje su obavijestili da su u saradnji sa Šumarstvom za mjesto pošumljavanja odredili okolinu iznad Boračkog jezera. Sve pohvale inicijatorima i učesnicima akcije pošumljavanja. Na stranici Kluba piše ”Hvala na podršci izvidačima Neretva/Konjic, ženskom košarkaškom klubu Konjic, Policijskoj stanici Konjic, Srednjoj školi Konjic, Drugoj osnovnoj školi Konjic i svim pojedincima koji su se samoincijativno odazvali i učestvovali.Akcija je uspjela i nadamo se da će ovo prerasti u tradiciju”.


Općina bez mjesnih zajednica i javne rasprave, raspisuje tendere npr. za uredjenje puta Bradina – Repovci…Takodje trotoari u glavnoj ulici popločani su granitnim pločama, a da nikada nije postavljena tabla sa podacima ko investira, koliko koštaju radovi, izvođač, nadzor, početak i završetak radova.To isto važi za gradski kolektor, (kažu košta 33 miliona KM)mada su bile table sa podacima za parcijalne radove. Javni radovi, javni novac, zahtijeva i javnu odgovornost.


Oktobar, mjesec knjige, u Domu kulture obilježava se nizom promocija i gostovanja.U četvrtak 10.10. gostovala književnica Senka Marić, u petak 11.10. Nusret Omerika, u utorak, 15.10. bila je promocija knjige Esada Šejtanića, ratnog komandanta 442. bbr. tj. stolačko-čapljinsko-dubravske brigade, o kojoj je napisao monografiju. Promotori su bili Nezim ef. Halilović I prof.dr. Senadin Lavić.


Konjic je 16.10.1960. dobio moderan vodovod Ljuta.Prije toga postojale su javne česme u kojima se sa kantama čekalo u redu za vodu.Prvi vodovod napravila je austrougarska vlast 1.1.1903.godine u dužini od 2,4 km sa Ankine česme. Grad je na popisu 1910.godine imao 416 kuća i 2.382 stanovnika., dok je 1948.imao 2.365 stanovnika.Konjic je 1958. godine imao 5.820 stanovnika, 31 kamion, 7 luksuznih i 5 zaprežnih kola, 3 traktora, 7 motorbicikla i 1 autobus, a te godine pokockane su ulice Maršala Tita i 10. hercegovačke brigade...


M.Čukle

Esad Šejtanić je magistar i brigadir OSBiH, koji je od 1.8.1993.do 8.12.1995.godine bio komandant 42.  (442.)brigade 4.korpusa ARBiH. Ova stolačko-čapljinsko-dubravska Brigada djelovala  je u najtežim uslovima, imala je dva agresora, najsloženiji sastav i najbolje rezultate, zahvaljujući školovanom i sposobnom oficiru, komandantu koji je uvijek išao ispred svojih vojnika.


Komandant je knjigu pripremao oko pet godina, posvetio ju je poginulim, nestalim, ranjenim, umrlim i preživjelim borcima i starješinama brigade „Bregava“  - 42 (442.)bbr.

Komandant Šejtanić je na 770 stranica u 7 poglavlja, objavio niz dokumenata, od kojih mnoge javnost vidi prvi put, objavio je vrijedne spiskove 2.786 boraca  koji su prošli kroz brigadu, spiskove poginulih, ranjenih, nestalih, zlatnih ljiljana,  spisak logoraša, logora, logornika, fotografije, odluke, presude, imena  zločinaca...

O Monografiji su, osim autora, govorili prof.dr. Senadin Lavić i Nezim ef. Halilović Muderiz, koji je zahvalio moderatoru Čukle Mirsadu na prikupljanju ratne građe i pisanju o slavnoj i časnoj borbi konjičkih brigada.

„Knjiga analizira tešku ratnu sudbinu hercegovačkih Bošnjaka, postavlja i razmatra temeljna pitanja borbe u Hercegovini, koja se postavlja u širi historijski kontekst agresije na Bosnu i Hercegovinu, osvjetljava genezu napada na našu državu“, rekao je, pored ostalog, prof. Lavić.

Na predstavljanju Monografije postavljena su i pitanja šta smo svi u Hercegovini trebali naučiti iz proteklih događaja, kako dalje jačati koheziju, koji su strateški zadaci u tome.

Na kraju je komandant Šejtanić  ukazao na značaj pisanja o ratu, pouke i poruke koje moramo ostaviti budućim generacijama, te pozvao sve koji mogu da pišu o ratnim iskustvima, da pišu istinu o odbrani Hercegovine od agresora u toku posljednjeg rata.

Sejo Ivković / Novikonjic.ba

 

Džemal Maksumić Sax (3.1.1954.-19.9.1994.), „zlatni ljiljan“ Armije RBiH, bio je svestrani gradski momak.


Stanovanje u blizini Doma kulture na Vardi, veoma rano ga je usmjerilo prema muzici. Džemo je prvo svirao klarinet  1967. godine, ali je ubrzo prešao na saksofon.“Svirao je u pleh muzici i u zabavnom orkestru Amaterskog pozorišta Neretva“, pričali su nam starija braća Mujo i Ramo, takođe muzičari.

O njegovoj svestranosti govori podatak da je svirao klavir, orgulje, vozio je motore, automobile, planinario, igrao košarku, naučio njemački i engleski jezik, a počeo je učiti i španski, rekla nam je Džemina supruga Šemsa, čije kćerke Emina (1984.) i Senija (1985.) žive u Sarajevu i obje su završile fakultete.                              

Aladin Mulić, kaže pamti Saxa po tome što je čak u maju otvarao i u septembru zatvarao sezonu kupanja na Neretvi, što je mnoge Vardoljance naučio plivati niz bukove i skakati sa Bjelice.

Behir Balić, Džemu je kaže dobro upoznao i sa njim sarađivao prilikom renoviranja Repovačke džamije oko 1988. godine. Efendija Safet Karaman bio je hodža u toj džamiji i Džemin veliki prijatelj. Džemu pamtim kao izuzetno snažnog čovjeka koji je sa lakoćom podizao grede i ploče. Bureke nam je donosio slastičar Zilko, ispričao nam je Behir Balić. 

Džemo je imao teško djetinjstvo kaže njegov malo stariji kolega, komšija i najbolji drug Edo Hajdarević. Rano je ostao bez oca, preuzimajući dio odgovornosti za porodicu i bio je upućen na rad. Volio je ljude i uvažavao komšije, kojima je pomagao sve što je mogao, volio je Neretvu i konjičko korzo. Poslije završene mašinske tehničke škole, upisuje studij mašinstva u Mostaru. Za studiranje je, kao i većina studenata tada, zarađivao radeći  razne fizičke poslove preko studentskog servisa.                                                       

Džemo i Edo, od prvih dana agresije, zajedno su bili i na linijama odbrane svoga grada. „Varda se uz Prkanj prva samoorganizovala, jer nije nam bilo svejedno što se ruši lice našeg grada, što neko napada na naše kuće i ulice. Po samom osnivanju jedinice „Muderis“ zajedno smo ušli     u njen sastav, a ona kasnije prerasta u Četvrtu muslimansku brigadu. „Ratno predsjedništvo općine Konjic, Džemu je u martu 1993. postavilo za generalnog direktora fabrike „Igman“, ponudio je i mene da pođem sa njim, pa smo i tada sarađivali. O njegovom poštenju govori podatak da je na raspolaganju imao više tona nafte, a majci nije donio ni kapi jer je i ona za osvjetljenje koristila uljarice ko i svi ostali“, kaže nam Edo Hajdarević.

Hrabri, više puta ranjavani Džemin ratni drug Aziz Čajić, za Saxa je imao samo riječi hvale, inteligentan, staložen, stalno je okupljao ljude koji su se divili njegovoj požrtvovanosti i skromnosti, a bio je mašinski inžinjer, pomoćnik komandanta i mogao je rat provesti u nekoj kancelariji, dalje od najopasnije prve linije.“Sada je najvažnije odbraniti teritoriju, a kasnije ćemo sve urediti kako je najbolje za borce, radnike i druge obične ljude“, govorio  je svojim saborcima Džemo Maksumić.

Na mjestu generalnog direktora, Džemo se zadržao do kraja godine kada se vraća u svoju brigadu i kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, gine na Kiseru 19.9.1994.Jedan neprijateljski rafal prekinuo je bogat i čestiti ratni i životni put 40-godišnjeg, konjičkog „zlatnog  ljiljana“, Džemala Maksumića Saksa.

Mirsad Čukle                                      

Turizam je budućnost Konjica, turizam je perspektiva, turizam je u strategiji razvoja itd., puna su usta turizma vladajućim facama iz vladajućih struktura.

Španija je turistički hit u EU, ove sezone. Konjic ima sve preduslove da to bude u BiH, da bude jedno od najljepših mjesta za turiste i za život.

Kada se jedan grad nalazi na rijeci, kažu to je sretan grad.

Danas je 25. maj, kojeg je nekada 20-milionska država danima proslavljala radnim uspjesima, otvaranjem fabrika, škola, vodovoda, puteva, smotrama stvaralaštva mladih na svim nivoima.

Snijeg je padao krajem januara, pa je početkom veljače grad bio sav u bijelom.

Stranica 1 od 14