Prije 28 godina Klis je imao prvu postrojenu i naoružanu jedinicu na području općine i cijele Hercegovine.


Neprocjenjiv je značaj te jedinice za to vrijeme, za općinu, za građane, za odbranu BiH.

Za tačno tri mjeseca pripremala se prva ofanzivna akcija. Oko 300 najspremnijih boraca 12.6. postrojeno je kod  Motela, to su uglavnom Klišani predvođeni Seidom Padalovićem. Pravac Tinovo brdo iznad Hadžića, borbeni zadatak je izvršen 100 odsto, ali najavljena pomoć nije im stigla, sadejstvo drugih jedinica je kasnilo.

Prije dvadeset osam godina, 16.6. na Tinovom brdu poginuli su kapetan i komandir čete Muharem Zalup (1956.), Husein Rizvić (1962.) i Salem Radmanić (1967.), ranjen je Seid Padalović.

Slobodoljubivi, nesebični i hrabri borci iz Doline Neretvice vjerovali su svojim pretpostavljenim, i krajem decembra prve ratne godine krenuli su da oslobode Sarajevo. U dva autobusa iz Parsovića i Buturović Polja 17. decembra krenulo je 145 boraca, od kojih mnogi sa starom puškom tandžarom i pet metaka u fišeklijama, bez ratnog iskustva, potrebne opreme i pripreme.U toj prvoj propaloj akciji za deblokadu Sarajeva, u istome danu 20. 12. 1992. godine, poginulo je osamnaest boraca ove brigade.

Klišani su u mjestu Sreće, marta 1993, Mjesna zajednica Jasenik, zaustavili spajanje skoro završenog HVO tenkoprohodnog pravca i puta Kreševo – Kiseljak-Bakovići- Makljen-Prozor-Rama-Rumboci-Tomislavgrad.Put je bio širok oko 20 m kojim bi tenkovi mogli izaći na Zec planinu i Bitovnju (tereni pogodni za vazdušni desant), te direktno ugroziti Konjic i Gornji Vakuf.

Klišani  su od 13. 7. 1993. do 18. 3. 1994.,oganizovali prikupljanje i doturanje hrane, lijekova i municije, sa 194 mobilisana konja koji su Mostaru donijeli oko 1000 tovara hrane i municije. Za put Jasenik – Parsovići – Ostrožac – Jablanica – Glogošnica – Glogovo - Ravne i nazad konji i pratnja ostajali su po deset dana.

U odlasku prenosila se hrana, gorivo i municija, a u povratku iz Bijelog Polja prenosili su se ranjenici, prazne čaure, aluminiij za izradu granata, cigarete i dr. Samo jedan tovar značio je mnogo iscrpljenom i opkoljenom Mostaru, koji se kažu nikada Klisu neće moći odužiti za pruženu pomoć.

 24. 10. 1992. - snage Hrvatske vojske i HVO zauzele su Prozor, Klis svim sredstvima pomaže preostala slobodna sela Here, Kute i Šćipe, te prima dio izbjeglih i protjeranih (u selu Kruščica bilo je 912 prognanih.).Izbjegli i protjerani iz Foče, Gacka, Nevesinja, Čapljine, takođe su primljeni u Klisu.

Klišanski borci  stizali su pomoći Vakufu,Prozoru, Mostaru, Sarajevu, Jablanici, Vranjevićima, Bjelimićima, stigli su do Lopate kod Kreševa, do Treskavice, Podveležja... Klišani su poznati po  po hrabrosti, moralu i poštenju, ponosni smo na njih, uz pitanje kad će se štampati ratni put brigade, koja je imala izuzetne uspjehe, ali knjiga kao najbolji pokretni spomenik, obaveza je i  dug bivših boraca prema Brigadi.

Mirsad Čukle

Deda je rođen na Dedinju u Beogradu, gdje je izučio visoke škole.


Dalje usavršavanje nastavio je  u fabrikama u Kragujevcu i Valjevu. U to vrijeme bio je u svijetu poznati i priznati stručnjak za vojnu industriju. (Otvarao vojne fabrike u Indoneziji i Egiptu). Određen je da u BiH pronađe odgovarajuće lokacije za vojne fabrike, a lokaciju u Konjicu obilazio je prije i poslije odluke Josipa Broza od 6.3.1950. Deda je proučio geografske i vojne karte, obišao je okolna brda oko Konjica i vidio da se fabrika može zaštiti od eventualnih avionskih bombardovanja.

„Kad je odlučeno da će fabrika biti u Konjicu, sa grupom saradnika diskutovao je o imenu buduće fabrike. Bili smo na Padini ispod Markovića kose, u nabrajanju mogućih imena fabrike, neko je spomenuo Igmanski marš, a u slavu tih boraca i nadljudskih napora partizana, Deda je rekao neka se fabrika zove Igman i bi tako“, prisjeća se gospodin Neško Subotić (1928.), koji je 40 godina bio njegov vozač.   

Deda je prvo odredio i na zemlji ocrtao mjesto za gradnju kotlare, pa alatnice i četiri magacina kod sadašnje štamparije. Zatim se pravila pirotehnika, pa tek onda hala-1 gdje su bile smještene velike mašine koje su pravile čanče, to je najteža operacija u složenom procesu izrade municije. Znači, pogoni i kancelarije su odmah 1951. imale razvedeno centralno grijanje, a gusane radijatore  Neško je, kaže, dovezao iz Herceg Novog.

Neško, iza sebe ima milione pređenih kilometara, sve bez i najmanjeg udesa. Sjeća se da su prvi zaposleni u Igmanu bili Alija Zekić i Fazlo Šušić, koji su imali konjske zaprege i prevozili su materijal sa Željezničke stanice do Igmana. Neško je u penziji od 1988.godine, odlične je psihofizičke kondicije i još uvijek prošeta gradom u kojem se oženio i svjedok je njegovog razvoja posljednjih 70 godina.

Mnogo je to godina i mnogo uspjeha, kroz pogone ove fabrike prošlo je hiljade radnika, iz Igmana je nastalo desetak novih fabrika. Većina starijih Konjičana sjeća se Dede, koji je znao i noćiti u Igmanu, te sa kapije vratiti radnike koji zakasne na posao i koji nisu uredno podšišani. Sada kad Igman slavi 70 godina postojanja, najviše spominjano ime  je Deda Marinković.  Opravdano, jer njegove zasluge za Igman su ogromne.

Mirsad Čukle

Konjic se ima čime ponositi, ali svijetu nisu dovoljno predstavljene sve njegove ljepote, dobrote i uspjesi.


Konjic se ima čime ponositi od postanka pa sve do danas, ali to treba znati pronaći, prepoznati i svijetu predstaviti u što više primjeraka i barem na pet jezika. Kako općinska vlast brine o pozitivnom imidžu grada?

Najuspješniji gradovi znaju kako se to radi, ali Konjic ne uči od najboljih. Da nabrojimo samo neke prednosti, posebnosti i uspjehe našeg grada.

Konjic je imao ekipne prvake bivše 22 milionske države (dizači tegova), sada ima prvakinju svijeta u ovom sportu, imali smo viceprvaka svijeta u karateu, prvaka svijeta u kik-boksu, Konjic je imao „Djevojke sa Neretve“ koje su deset puta pjevale Titu, ima fabriku „Igman“ koja ove godine obilježava 70 godina postojanja. Aforističar Ekrem Macić gdje god se pojavi u cijeloj regiji, donosi nagrade i pronosi slavu i ime svoga grada. Konjic ima svoje košarkašice i košarkaše, raftere, volontere i prijatelje Konjica, karatiste, ima prelijepi Prenj, ima Neretvu, Boračko i Jablaničko jezero, ima idealne uslove za seoski turizam... Jedini u cijelome svijetu imamo Titin bunker-ARK  gdje se održava Bijenale savremene umjetnosti, to je u svijetu jedinstven muzej u muzeju. Od ukupno 54 nacionalna spomenika, dva je UNESCO stavio pod svoju zaštitu, ali svijet to ne zna jer nema odgovarajuće promocije, ovaj grad se zaklinje u turizam a nema turističke zajednice, telefona u njoj niti maila kako bi se svijet informisao o Konjicu, nema običnog turističkog prospekta, nema informativnog turističkog centra. Neki će reći pa ljudi moji je li to moguće u 21. vijeku i uz godišnji budžet od 20 miliona KM, na žalost moguće je. Da li znate da niko ne zna broj turista i prihode od turizma u općini Konjic. I ovo je nevjerovatno ali istinito.

U poslijeratnom periodu, Konjic se u svjetskim medijima najčešće pojavljivao sa vijestima o ratnim zločinima. Od proljeća 1996. do 8.4.2003. tj do kraja suđenja u Hagu, preko trojke iz Čelebića Konjic je  bio skoro svakodnevna tema i meta svjetskih medija. Dalje slijedi ubistvo porodice Golubović 2.7.1992., od tada pa sve do pravosnažnosti presude 8.2.2001. i dalje, to je tema cjelokupne javnosti;  zločin u Repovcima 12.7.1992.- ubistvo devet pripadnika ARBiH - istraga se još vodi i pažnja javnosti ne prestaje, zatim dolazi zločin u Trusini kod Konjica 16.4.1993., od hapšenja prvooptužene Raseme H. 2011.godine, pa do sada, pažnja ne prestaje jer suđenje komandantu jedinice ARBiH stalno se odgađa.

Slijedi suđenje za silovanje na Džepima, za ubistva na Blacama, za zločine u dvorani Musala, u Zukićima, u Glavatičevu, u Čelebićima...Onda dolazi zločin u Kostajnici 25. 12.2002. i evo osamnaest godina od tada ne prestaje priča o tome, kao i o 35 godina zatvora ubici porodice Anđelić, Muameru T. Zatim dolazi 2018. i predstoji dugotrajno suđenje za 14 Konjičana optuženih za zločine  u Bradini maja 1992.

A onda januar 2020.- Konjic ponovo zauzima naslovne stranice medija koje su pune vijesti - velike količine droge zaplijenjene u Konjicu, kokain, heroin, oružje,...

Sve je to u gradu, oko nas, blizu omladine, broj narkomana se povećava, dileri svakodnevno dolaze po našu djecu, širi se miris droge, ali lokalna vlast je uspavana, o svemu ovome ne reaguje ni saopštenjem, ni okruglim stolom, ni vanrednom sjednicom Općinskog vijeća, ni konkretnim programom prevencije...

Kakve su ovo poruke svijetu, investitorima, kako se grad nosi sa ovim teškim teretom, kako se odnosi prema ovim negativnostima - nikako, šuti...

Ratni i drugi zločini su dokazani, treba ih zvanično osuditi, jer ne mogu se činiti u naše ime. Da li su civili Konjica granatirani i snajperisani 1992-1995. - jesu, grad je odbranjen, a pomagao je odbrani i drugih gradova u ljudstvu i milionima metaka iz Igmana...Da li grad ima barem jednu knjigu o svojim herojima i o odbrani grada - nema.

Posljedice ovakvog odnosa su ogromne, kad vidi ovakvu sliku jednog grada niko ovdje neće uložiti svoje milione. Da li se vlasti pitaju zašto grad zaostaje u razvoju u odnosu na  svoje mogućnosti i u odnosu na druge gradove, zašto tone Konjic, tj Venecija, pitao bi se Sidran, ali ne i članovi OV. Da li je osnovna uloga vlasti da svu energiju troši na svoje održanje ili treba da radi na razvoju mnogobrojnih i raznovrsnih potencijala.

Konjic ima svoje ljepote, junake, dobrote i uspjehe, ima se čime ponositi, ali ako to sve ostane u usmenim pričama i u lokalnim okvirima, onda je to kao da ništa nema, u svijet ne ide najljepša strana i prava slika grada na Neretvi, a ispod Prenja, grada između cvijeta i snijega, grada stećaka i drvorezbara, grada Zuke Džumhura, Kasima Prohića, Lazara Drljače...

Konjic je  jedno od starijih bh naselja, sa mnogo posebnosti, a jedna od njih je što se nalazi i u Bosni i u Hercegovini, što ima bogatu prošlost, sa izuzetno značajnim arheološkim, privrednim, turističkim, ljudskim i drugim potencijalima.

Darežljiva priroda obdarila je, a Bog dao sve moguće ljepote što je mogao dati, tako da je ovo područje zanimljivo za turiste, privrednike, historičare, geografe, geologe, ekologe, biologe, etnologe, arheologe, umjetnike, speleologe, pustolove, boeme, lovce i ribolovce, sportaše, planinare i raftingaše, za sve one koji vole sve  što je lijepo, vrijedno, zanimljivo, neobično, uzbudljivo...

Ovaj geografski prostor, zbog svojih raznovrsnih ljepota i vrijednosti, čiji slava i značaj nadrastaju lokalne okvire, oduvijek je bio privlačan za ljude, zbog čega ima bitne pretpostavke da živi samo od svoje ljepote, koja domaćoj niti svjetskoj javnosti nije dovoljno prezentirana.

Kakav bi ovo bio grad samo da ljudi imaju malo više pameti.

Mirsad Čukle /Novikonjic.ba

Krajem novembra, datume 25. i 29. 11., antifašisti BiH i Jugoslavije, radnici, seljaci i svi drugi, obilježavali su kao najznačajnije  u povijesti bivše države.  Ti datumi su poštovani, dostojno i masovno obilježavani, uz obavezne posjete spomenicima iz perioda antifašističke borbe.

Područje općina Prozor-Rama, Jablanica i Konjic bilo je poprište odlučujućih bitaka za ishod NOB-a i jugoslovenske revolucije. Bilo je bitaka i značajnih spomenika...Spomenik na Makljenu –stisnuta šaka okrenuta ka nebu (bio visok 14 i širok 12 m, težak 700 t, otkrio je Tito 12.11.1978.,) sada je samo kostur koji šalje poruku straha i nemira. Na Makljenu je noću 12./13. oktobar 2000. god. miniran veliki spomenik koji je simbolizirao Titove borce- heroje, koji su jurišali na nebo, na svaku nepravdu i neslobodu.

U svijetu čuveni spomen-most iz Jablanice, od 17.11.1991. nije u funkciji kada ga je djelimično odnijela nabujala Neretva. Današnji rukovodioci bi rekli „Ranjenike smijemo ostaviti i zaboraviti“ jer mi smo zauzeli funkcije i vlast, historija može početi. Most simbol Jablanice, humanizma, čovjekoljublja,  herojstva i ratnog lukavstva, skoro tri decenije čeka obnovu ?!

Bronzani spomenik «partizan i partizanka» koji čvrsto drže svoje puške, 1993. je završio u Neretvi, lopovi su ga zatim izvadili, izrezali i prodali..Spomen-bista narodnom heroju Maksimu Kujundžiću ( 7.1.1923-13.10.1944.), koja je stajala ispred Društvenog doma u Konjicu, takođe je, ratne 1992. bačena u Neretvu. Prije tačno godinu dana izvadio ju je momak Macić, ali bista još nije vraćena na postolje, iako kažu postoji općinska odluka da se bista vrati.

Antifašistički spomenici u Džanićima, na Vrapču, na  Borcima, u Bijeloj, kao i partizanska groblja u Odžacima, na Borcima, u Glavatičevu i Buturović Polju ne održavaju se iako to zaslužuju partizani poginuli za našu slobodu. U Odžacima je iz centralne bolnice i drugih jedinica koji su tu prošli poslije prelaska Neretve 1943.godine, sahranjeno 128, a u Glavatičevu 226 partizana. Na Ivan-planini je poginulo 618 boraca, u spomen kosturnici u Konjicu leže kosti 310 poginulih boraca NOR-a...

Spomenik je velika lijepa kuća u kojoj stanuje naše sjećanje i počiva naše poštovanje, kaže pisac. On je spomen na neko prošlo vrijeme, svjedok pojedinih događaja, sjećanje na ljude, ideje, uspjehe, tragedije, pobjede. Spomenik je zahvalnost, dug prema nekome, opomena, poruka i pouka, ideja za ljepšu budućnost. Dio smo spomenika i oni su dio nas, jer su ostaci materijalne i duhovne kulture naših predaka, služe za pouku i podsjećanje...

Zašto su važni spomenici ?   Oni iz najvećih historijskih dubina spajaju ljude, oni su muzej, učionica na otvorenom, oni spajaju BiH i Evropu, preko njih vodimo dijalog sa prošlošću, preko njih treba da imamo svijest o sebi, o drugome, o zajedničkoj prošlosti i budućnosti. Oni su ona nit koja, po vertikali  spaja ove prostore i ljude. Za uništavanje spomenika nema opravdanja, to je naše naslijeđe koje treba poštivati, čuvati, govori o nama juče, nama danas i nama sutra. Zato je odnos prema njima suština, srž života jednog naroda i države.Spomenici su bogatstvo i ukras BiH i općine Konjic, dio evropske kulturne baštine, oni su inspiracija, nadahnuće, opomena...

Mirsad Čukle

Šta je grad, kako se pravi grad, koji su elementi grada,  koje su njegove funkcije, kako se pravi efikasna, jeftina i odgovorna uprava grada, kako napraviti dobar imidž grada, sve ovo davno je opisao prof.dr. Besim Spahić, u knjizi Imidža grada.


Prof. Spahić grad vidi kao proizvod koji na tržištu gradova, svojim ugledom i izgledom, treba da privuče investitore, što zavisi od marketinško-menadžerskog tretmana grada kao proizvoda.

Grad nije ono što mi mislimo o njemu nego ono što drugi misle, kako ga drugi vide i doživljavaju, a do takvog objektivnog mišljenja morale bi doći gradske vlasti, te korigovati svoje mjere izgradnje grada kao stvarne, a ne formalne političke zajednice.

Konkurencija gradova stalno se pojačava, grad kao roba stalno treba da se dograđuje i dorađuje, te da se njegove prednosti prezentiraju najširoj javnosti, bez čega sav potencijal ostaje mrtvi kapital.

Prof. Spahić dalje piše da su upravitelji grada dužni sve funkcije podrediti pojedincu, čovjeku koji je u središtu svega.Grad treba da je prepoznatljiv danju i noću, da privlači turiste i da svaki putnik po nečemu zapamti kad je ušao i izašao iz svakog grada.

Određene konsultantske kuće u svijetu, kao npr. Mercer, na osnovu ispitivanja imidža gradova, svojim klijentima preporučuju gradove za život, za rad međunarodnih organizacija, za konferencije, turizam, biznis, investicije...

O imidžu Konjica portal je pisao više puta, u namjeri da grad bude najljepši i najbolji, postavljao pitanja nadležnima, ali..Na ulazu i na izlazu iz Konjica, velike reklamne table su prazne, nema dobrodošlice, nema slike, poruke, poziva, reklame grada, što pokazuju naše slike. Takođe, isti slučaj je sa tablom prije tunela Ivan, na izlazu sa teritorije općine Konjic.

To da grad nema autobusku stanicu, javni toalet, nema turističkog prospekta, nema turističke zajednice, nema vodiča kroz 54 nacionalna spomenika, nema dobre turističke signalizacije npr. putokaza za nekropolu Biskup koja je na svjetskoj Uneskovoj listi zaštićenih spomenika, to zna svaki građanin. Takođe, svi građani mogu vidjeti kad se ekskurzije i turisti vraćaju zbog zatvorenih vrata Zavičajnog muzeja i rodne kuće Zuke Džumhura pa idu obići Muzej u Jablanici.(autor naravno ima svjedoke za sve izneseno). Turisti pitaju konobare kako se najavljuje posjeta ARK-u i koliko košta posjeta, pa kad su im rekli da trebaju izdvojiti po 20 KM, jednom je njih četvoro odustalo i otišli su večerati za 80 KM.

Konjic nema knjige o odbrani grada 1992-1995., nema dječijih igrališta, parkova, nema oglasnih tabli, u većini mjesnih zajednica nema izbora, sjednice Općinskog vijeća Radio prenosi dva-tri dana unazad, to nije informisanje građana blagovremeno, cjelovito, to nije  demokratija, postoje svi uslovi da građani budu objekti a ne subjekti politike.

Konjic nema certifikat EU o povoljnom poslovnom okruženju (Jalanica, Maglaj i drugi imaju), možda i zato nemamo velikih investicija ni novih zapošljavanja.Konjic u stvari i nema status grada, kao što imaju Čapljina, Cazin, Živinice...Slika grada u očima svijeta nije kakvu mi želimo, nego kako nas oni vide.

Portal je napisao najljepše tekstove o Konjicu, pa eventualne nedobronamjerne, subjektivne kritike na tekst odbacujemo, a prihvatamo sve što vodi boljem i ljepšem Konjicu, kako glasi naš slogan.

Mirsad Čukle

Prelazak iz devetog u deseti mjesec 2019. obilježili su dani lijepi, sunčani i sve kraći.


Konjičani su ovih dana tužni i ponosni, zbog sjećanja na poginule branitelje-sugrađane koji su umrli za ovaj grad 19.9. na Kiseru, od 29.9. do 3.10., u toku oslobađanja Glavatičeva, 6.10. u Džajićima…Sax, Nefa, Hejub, Zahe, Jasko, Baralija, Main, Plosko, Enid, Atif , Madžak…

Mladi, čak i osnovnoškolci sa slušalicama u ušima hodaju gradom, slušaju muziku, malo plešu ulicama i sudaraju se sa ljudima. Ima li kraja otuđenju mladih od sebe, od rada, od drugih ljudi, od društva...Lijepo je pročitati da općina Centar u Sarajevu svoj djeci osigurava besplatno treniranje šest sportova, jer bez toga treniranje mogu platiti samo bogatiji roditelji, kao npr. u Konjicu. Kad je u Konjicu u sportu bilo 5-6 000 mladih tada je bilo masovnosti, talenata i uspjeha. Danas je ovim generacijama nezamislivo da je Klub dizača tegova 26.10.1986. postao prvak 22 milionske Jugoslavije. To je bajka za današnju omladinu, da Konjic iza sebe ostavi najveće gradova bivše države, milionski Beograd, Zagreb i druge...

Grad je imao pa nema centralno grijanje pa je pun raznih drva od balvana do cjepanica, zatrpani su parkovi, trotoari, ulice, avlije, drva se pilaju, cijepaju, slažu, suše, lože...Motorne pile rade čak i od 7 sati. Ljudi su se ovako grijali čim je otkrivena vatra prije oko milion godina.


Patke i galebovi uživaju, čovjek im mora zavidjeti, šetaju, lete, plivaju, rone...Stara česma na Studencu presušila. Oko 17 sati svakog dana po pet-šest kamiona sa prikolicama, pretovarene balvanima prolaze kroz grad u pravcu Sarajeva, godinama tako, dokle ? Na pošumljavanje, 13.10. građane pozvao KDT Neretva, fb prijatelje su obavijestili da su u saradnji sa Šumarstvom za mjesto pošumljavanja odredili okolinu iznad Boračkog jezera. Sve pohvale inicijatorima i učesnicima akcije pošumljavanja. Na stranici Kluba piše ”Hvala na podršci izvidačima Neretva/Konjic, ženskom košarkaškom klubu Konjic, Policijskoj stanici Konjic, Srednjoj školi Konjic, Drugoj osnovnoj školi Konjic i svim pojedincima koji su se samoincijativno odazvali i učestvovali.Akcija je uspjela i nadamo se da će ovo prerasti u tradiciju”.


Općina bez mjesnih zajednica i javne rasprave, raspisuje tendere npr. za uredjenje puta Bradina – Repovci…Takodje trotoari u glavnoj ulici popločani su granitnim pločama, a da nikada nije postavljena tabla sa podacima ko investira, koliko koštaju radovi, izvođač, nadzor, početak i završetak radova.To isto važi za gradski kolektor, (kažu košta 33 miliona KM)mada su bile table sa podacima za parcijalne radove. Javni radovi, javni novac, zahtijeva i javnu odgovornost.


Oktobar, mjesec knjige, u Domu kulture obilježava se nizom promocija i gostovanja.U četvrtak 10.10. gostovala književnica Senka Marić, u petak 11.10. Nusret Omerika, u utorak, 15.10. bila je promocija knjige Esada Šejtanića, ratnog komandanta 442. bbr. tj. stolačko-čapljinsko-dubravske brigade, o kojoj je napisao monografiju. Promotori su bili Nezim ef. Halilović I prof.dr. Senadin Lavić.


Konjic je 16.10.1960. dobio moderan vodovod Ljuta.Prije toga postojale su javne česme u kojima se sa kantama čekalo u redu za vodu.Prvi vodovod napravila je austrougarska vlast 1.1.1903.godine u dužini od 2,4 km sa Ankine česme. Grad je na popisu 1910.godine imao 416 kuća i 2.382 stanovnika., dok je 1948.imao 2.365 stanovnika.Konjic je 1958. godine imao 5.820 stanovnika, 31 kamion, 7 luksuznih i 5 zaprežnih kola, 3 traktora, 7 motorbicikla i 1 autobus, a te godine pokockane su ulice Maršala Tita i 10. hercegovačke brigade...


M.Čukle

Esad Šejtanić je magistar i brigadir OSBiH, koji je od 1.8.1993.do 8.12.1995.godine bio komandant 42.  (442.)brigade 4.korpusa ARBiH. Ova stolačko-čapljinsko-dubravska Brigada djelovala  je u najtežim uslovima, imala je dva agresora, najsloženiji sastav i najbolje rezultate, zahvaljujući školovanom i sposobnom oficiru, komandantu koji je uvijek išao ispred svojih vojnika.


Komandant je knjigu pripremao oko pet godina, posvetio ju je poginulim, nestalim, ranjenim, umrlim i preživjelim borcima i starješinama brigade „Bregava“  - 42 (442.)bbr.

Komandant Šejtanić je na 770 stranica u 7 poglavlja, objavio niz dokumenata, od kojih mnoge javnost vidi prvi put, objavio je vrijedne spiskove 2.786 boraca  koji su prošli kroz brigadu, spiskove poginulih, ranjenih, nestalih, zlatnih ljiljana,  spisak logoraša, logora, logornika, fotografije, odluke, presude, imena  zločinaca...

O Monografiji su, osim autora, govorili prof.dr. Senadin Lavić i Nezim ef. Halilović Muderiz, koji je zahvalio moderatoru Čukle Mirsadu na prikupljanju ratne građe i pisanju o slavnoj i časnoj borbi konjičkih brigada.

„Knjiga analizira tešku ratnu sudbinu hercegovačkih Bošnjaka, postavlja i razmatra temeljna pitanja borbe u Hercegovini, koja se postavlja u širi historijski kontekst agresije na Bosnu i Hercegovinu, osvjetljava genezu napada na našu državu“, rekao je, pored ostalog, prof. Lavić.

Na predstavljanju Monografije postavljena su i pitanja šta smo svi u Hercegovini trebali naučiti iz proteklih događaja, kako dalje jačati koheziju, koji su strateški zadaci u tome.

Na kraju je komandant Šejtanić  ukazao na značaj pisanja o ratu, pouke i poruke koje moramo ostaviti budućim generacijama, te pozvao sve koji mogu da pišu o ratnim iskustvima, da pišu istinu o odbrani Hercegovine od agresora u toku posljednjeg rata.

Sejo Ivković / Novikonjic.ba

 

Džemal Maksumić Sax (3.1.1954.-19.9.1994.), „zlatni ljiljan“ Armije RBiH, bio je svestrani gradski momak.


Stanovanje u blizini Doma kulture na Vardi, veoma rano ga je usmjerilo prema muzici. Džemo je prvo svirao klarinet  1967. godine, ali je ubrzo prešao na saksofon.“Svirao je u pleh muzici i u zabavnom orkestru Amaterskog pozorišta Neretva“, pričali su nam starija braća Mujo i Ramo, takođe muzičari.

O njegovoj svestranosti govori podatak da je svirao klavir, orgulje, vozio je motore, automobile, planinario, igrao košarku, naučio njemački i engleski jezik, a počeo je učiti i španski, rekla nam je Džemina supruga Šemsa, čije kćerke Emina (1984.) i Senija (1985.) žive u Sarajevu i obje su završile fakultete.                              

Aladin Mulić, kaže pamti Saxa po tome što je čak u maju otvarao i u septembru zatvarao sezonu kupanja na Neretvi, što je mnoge Vardoljance naučio plivati niz bukove i skakati sa Bjelice.

Behir Balić, Džemu je kaže dobro upoznao i sa njim sarađivao prilikom renoviranja Repovačke džamije oko 1988. godine. Efendija Safet Karaman bio je hodža u toj džamiji i Džemin veliki prijatelj. Džemu pamtim kao izuzetno snažnog čovjeka koji je sa lakoćom podizao grede i ploče. Bureke nam je donosio slastičar Zilko, ispričao nam je Behir Balić. 

Džemo je imao teško djetinjstvo kaže njegov malo stariji kolega, komšija i najbolji drug Edo Hajdarević. Rano je ostao bez oca, preuzimajući dio odgovornosti za porodicu i bio je upućen na rad. Volio je ljude i uvažavao komšije, kojima je pomagao sve što je mogao, volio je Neretvu i konjičko korzo. Poslije završene mašinske tehničke škole, upisuje studij mašinstva u Mostaru. Za studiranje je, kao i većina studenata tada, zarađivao radeći  razne fizičke poslove preko studentskog servisa.                                                       

Džemo i Edo, od prvih dana agresije, zajedno su bili i na linijama odbrane svoga grada. „Varda se uz Prkanj prva samoorganizovala, jer nije nam bilo svejedno što se ruši lice našeg grada, što neko napada na naše kuće i ulice. Po samom osnivanju jedinice „Muderis“ zajedno smo ušli     u njen sastav, a ona kasnije prerasta u Četvrtu muslimansku brigadu. „Ratno predsjedništvo općine Konjic, Džemu je u martu 1993. postavilo za generalnog direktora fabrike „Igman“, ponudio je i mene da pođem sa njim, pa smo i tada sarađivali. O njegovom poštenju govori podatak da je na raspolaganju imao više tona nafte, a majci nije donio ni kapi jer je i ona za osvjetljenje koristila uljarice ko i svi ostali“, kaže nam Edo Hajdarević.

Hrabri, više puta ranjavani Džemin ratni drug Aziz Čajić, za Saxa je imao samo riječi hvale, inteligentan, staložen, stalno je okupljao ljude koji su se divili njegovoj požrtvovanosti i skromnosti, a bio je mašinski inžinjer, pomoćnik komandanta i mogao je rat provesti u nekoj kancelariji, dalje od najopasnije prve linije.“Sada je najvažnije odbraniti teritoriju, a kasnije ćemo sve urediti kako je najbolje za borce, radnike i druge obične ljude“, govorio  je svojim saborcima Džemo Maksumić.

Na mjestu generalnog direktora, Džemo se zadržao do kraja godine kada se vraća u svoju brigadu i kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, gine na Kiseru 19.9.1994.Jedan neprijateljski rafal prekinuo je bogat i čestiti ratni i životni put 40-godišnjeg, konjičkog „zlatnog  ljiljana“, Džemala Maksumića Saksa.

Mirsad Čukle                                      

Turizam je budućnost Konjica, turizam je perspektiva, turizam je u strategiji razvoja itd., puna su usta turizma vladajućim facama iz vladajućih struktura.

Stranica 1 od 15