Goran Sarić, knjiški moljac par excellence, živi i radi (u biblioteci sa preko milion naslova!) u Holandiji, Zemlji Lala i Kanala. Iako prevodi s holandskog na naš(e) jezik(e), piše samo na svom, maternjem jeziku – onako kako su ga mati i baka naučile. Objavio 12 knjiga: poezija, priče, kolumne, putopisi, ali ga najbolji frendovi još uvijek najčešće nazivaju poetom. Što mu, je li, apsolutno nije mrsko.

Poetom između dva svijeta. Pjesnikom sa dvije domovine.

Subota, 21.oktobar

Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?"

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar

Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi”,uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar

Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegovog istraživanja je impozantna knjiga i studija "Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara".

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Utorak, 24. oktobar

Tiborov rođendan. Tibor je, od trojice, naš najmlađi sin. A već su mu dvadeset dvije. Kako vrijeme leti! Rodio se dok smo još živjeli u azilantskom centru. Nas petoro u sobičku 3 x 2 metra. Još smo imali sreće da imamo svoje kupatilo i wc. Taj mi je period – vjerovatno zbog neizvjesnosti i “viška” slobodnog vremena, bio možda i teži od rata, u kome sam proveo skoro pune dvije godine.

U ratu nisi imao kad da razmišljaš, živio si od dana do dana, pa, katkad, i od sata do sata, svaki put sretan što si još živ. A u Centru, s troje male djece, bez prava na rad i stalnog boravka… Muka živa! To bi trebalo da imaju na umu svi koji misle da su nama, “strancima” (i) u zavičaju, na Zapadu od prvog dana cvjetale ruže.

Danas počeo obnovljeni sudski proces Gertu Vildersu (Geert Vilders), za ono sramotno, za njegovu “publiku”, retoričko pitanje: “Želite li više, ili manje Marokanaca u Holandiji”. Mislim da je mala šansa da ga osude. Skoro cijeli Zapad je skrenuo udesno.

Eh, da nam je bog’do manje vildersa…

Srijeda, 25. oktobar

Danas dolaze da mi postave lift na unutrašnjim stepenicama. Otkako su mi 4. jula, zbog podmukle bolesti, amputirali desnu nogu, na sprat se penjem naguzičke. Gore smo ugradili nekoliko rukohvata, pa tako, uz ženinu pomoć, dolazim do kupatila i spavaće sobe. Od danas bi, eto, trebalo ići bolje.

Naša stara, ma nama silno draga kuća, nije baš pogodna za manje-validne. Ima puno pragova, stepenica, dosta je skučena. Ali, ima i veliki, lijep vrt - za nas njen najvažniji dio! Vikendom tu sporo, natenane, ispijamo kafu, uživajući u zelenilu, pjevu ptica, savršenoj tišini. Jer, iako sve komšije imaju slične, a često i mnogo ljepše uređene vrtove, s njihovih se strana ništa ne čuje.

Mi radije izlazimo van, što bi moja baka rekla: na meraju, a Holanđani su ljudi enterijera. Oni radije sjede kraj prozora, iza geranijuma, i motre šta se dešava napolju. Njima vrtovi često služe samo za izloga, dok mi u njima uživamo.

Četvrtak, 26. oktobar

I ovdje prava poplava MeToo ispovijesti. Prosto je nevjerovatno koliko se ljudi, ponešeno holivudskim talasom, u medijima ispovijeda o, često, davnašnjim slučajevima seksualnog iskorištavanja.

Gade mi se siledžije svih vrsta i profila, i iskreno suosjećam sa svim stvarnim žrtvama prisilnog seksa. Ali, ponekad mi se te ispovijesti ne čine baš uvjerljivim. Ono, da budem krajnje brutalan, u stilu: “Što su oni/one zgodniji/zgodnije od mene da i ja ne bih bio/bila seksualno ucjenjivan?”

Ali, to se danas u Holandiji rijetko ko usudi kazati. Jedna od rijetkih hrabriša je ugledna kolumnistica dnevnog lista Folkskrant (Volkskrant) Vilma (Wilma) de Rekkoja piše: “…koliko je debata slobodnija danas nego šezdesetih godina? I danas se neke stvari ne smiju kazati. ‘Zloupotrebljena sam’ smije, ali ‘zašto prije nisi progovorila’ se ove sedmice čini strogo zabranjenim. A o pitanju ‘ko dokazuje da govoriš istinu’ ne smiješ ni da pomisliš.”

Petak, 27. oktobar

Prije par sedmica mi je u sarajevskom Buybooku izašla nova, 12. po redu knjiga, putopisi pod naslovom “Rahat u Dokumu”. To, da tako kažem, veselo štivo, bi da nasmije i razgali čitaoca, ali i da ga nešto nauči o, većim dijelom, manje poznatim krajevima, ljudima i običajima.

Već sam dobio nekoliko laskavih reakcija, ali većina onih kojima sam poklonio knjigu šuti. Možda je do kvaliteta, a možda i zato što ljudi danas naprosto ne znaju šta bi s knjigom. Pa je lijepo odmah odlože na policu. I upale televizor.

To vam se nikad neće desiti ako našem čovjeku pošaljete litar rakije, ili dobru kobasicu. Tada će vas odmah nazvati, i pohvaliti na sva usta. Na moju nesreću, knjiga nije za jelo. Osim ako nije napravljena od čokolade, u slastičarni.

Tu su Holanđani, u prosjeku, mnogo bolji od nas. Oni mnogo više cijene literaturu. Zato oni, uz sve ostale razloge, i jesu tamo gdje jesu. A mi - stojimo li, stojimo.

Slobodnaevropa/Goran Sarić/Novikonjic.ba

Prošli put sam malo pretjerao. Nisu me ni slučajno baš svi prestali zvati i dolaziti mi u posjetu. Iako rjeđe, i sada dobijam pozive i posjete od prijatelja i poznanika, znanih i neznanih, sa lijepim željama za oporavak i ozdravljenje. Ali, čovjek je kao mačka: nikad dosta pažnje i milovanja.

Evo jedne od ljepših poruka. Javlja mi se, tako, ovih dana, našijenac u Zemlji Lala i Kanala Dževad Kurić. Bodreći me da istrajem, priča o njegovom ocu, partizanu koji je izbliza upoznao tamnu stranu života. Uz dozvolu dobrog Dževada, doslovno vam prenosim njegovu pričicu:

Hvala Goro, ponovo.

Veoma mi je zao sto si na protezu spao. Tvoji problemi sa ranom na nozi mi se nisu cinili tako zestoki da se morao izvoditi takav brutalni operitvi poduhvat.

Ali kao sto i sam kazes: Moze biti i gore, ne daj Boze.

Jebiga, sve je relativno. Sjecam se da je moj otac cesto spominjao jedno svoje iskustvo iz partizana.

  1. je bila najgora ratna godina. Bio je mobilisan i sa svojom jedinicom negdje na planini Srnetici izmedju Kljuca i Drvara.

Bila je jesen/zima i velika glad. Moj otac je to tesko podnosio i cesto se zalio a njegov iskusni saborac i komsija iz Bugojna Hasan Karadza ga je stalno tjesio:

“Ma, suti, bolan Esade, moze biti i gore!” Otac se stalno ljutio na Hasana i tvrdio da ne moze biti nikako gore.

Medjutim, nesto kasnije je zavladala jos veca glad, nije bilo ni jedne porcije corbuljaka sa vojnickog kazana na dan, jeli su bukovu koru, ali ni nje nije bilo dovoljno, zima je postala jos zesca a zavladao i tifus. Otac je vrlo brzo shvatio da je Hasan bio u pravu I to mu je rekao, a u znak zahvalnosti poslije rata je stalno spominjao Hasana, tako da je i meni ostavio u amanet to iskustvo. Cijenim ga i zato ti ga prepricavam.

Dragi Goro, nedaj se i drzi se cvrsto. Vjezbaj I “danjom” I “nocom” pa da nam protrcis- polako uskoro na nekoj “pametnoj” multifunkcionalnoj protezi!

Pozdrav!!!

Dzevad

***

Prije nego što ću krenuti sa revalicijskim vježbama u Najmegenu (Nijmegen), 21 km od naše kuće, veliki nam je problem bio kako sve to izorganizovati. Vježbe su utorkom i četvrtkom. Žena i djeca rade, a da svaki put moliš nekog od frendova…

Dugo razbijasmo glavu, sve dok u bazičnom (osnovnom) osiguravajućem paketu ne nađosmo da, u slučajevima poput mog, imam pravo na prevoz taksijem. To pravo imaju praktično svi stanovnici Holandije. Što ti je zemlja!

I tako, home alone, svakog utorka i četvrtka lijepo mi dođe šofer na zadnja vrata, posadi me u kolica, do stepenica, koje sam preskočim k’o jednonogi jarčić, i onda me on lijepo uveze u bus.

Kako u polasku, tako i u dolasku. A mi danima glave razbijali kako i šta. Sezame, otvori se, a Sezam širom otvoren, k’o dragstor.

“Iscurile” mi oči tražeći neku caku, ograničenje pisano sitnim slovima, zbok kojeg bi nam se taj besplatan i neograničen prevoz kasnije mogao obiti o glavu, isprazniti novčanik. Ništa.

Takvi smo mi, Balkanci. I nakon dvadeset i kusur godina života u sređenoj državi mislimo da nas to neko zajebava. Da će nam kad-tad, ako ne baš zabiti nož u leđa, onda barem dobro podapeti, baš kad to najmanje očekujemo.

Nepovjerenje prema Državi. Hajde-de kad su nam, tisućljećima, komandovali drugi, to još i mogu da shvatim. Ali zašto je tako (ako ne još gore) i danas, kad smo, kao, svi svoji na svome?

Ili je to ono: koga je zmija ujedala, taj se i guštera plaši?

***

Svakog petka dolazi nam ergoterapeutkinja da savjetuje kako da si olakšam život u kući. Gdje i kako ugraditi držače i rukohvate, kako da se penjem na sprat, umivam i tuširam…

Kad Darija ne radi, spavamo skupa, na spratu, u bračnom krevetu. A kad ona ide na rađu, ja i dalje spavam dolje, u dnevnom boravku. Jer, još se ne usuđujem sam ustati iz kreveta, doskakutati do ruba stepenica i naguzičke spustiti u prizemlje. Dovoljan je jedan pogrešan korak, skokić, da se strmeknem u “ambis”.

Tri puta sedmično, kad samujem kod kuće, dolaze i patronažne sestre, da me operu i umiju. Tada ne idem na sprat, u kupatilo, nego “higijensku turu” obavljam uz pomoć njihovih vještih ruku, malog lavora, tople vode i sapuna. Zapravo, najvećim dijelom se sam perem, a njima ostavljam samo leđa i bips(guzicu). I ćuna je moj domen.

Što me one više peru i trljaju, sve se manje osjećam muškarcem. Uskoro više neću znati ni imam li išta među nogama.

Srećom, tu su i oni drugi, bračnokrevetni dani. I, naročito, noći.

Goran Sarić/Tačno.net/Novikonjic.ba

Da li će sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj

U osvit “naših ratova”, bio sam jedan od relativno rijetkih ljudi koji su se zalagali za “i-i” rješenje konflikta među bivšim Yu-republikama. Kao član UJDI-ja, zajedno sa intelektualnim veličinama poput Branka Horvata, Milorada Pupovca, Vesne Pešić, Gaje Sekulića, Žarka Puhovskog, i ja sam se u, mom malom mistu, zalagao za mirnu prekompoziciju Jugoslavije, to jest, njeno očuvanje, ali na drugim, konfederativnim osnovama. Tada bi republike koje su se žalile na pretjeranu centralizaciju bivše nam zajedničke države, mišljasmo, slobodnije “disale”. Sačuvale više para u vlastitom buđelaru i imale veću samostalnost u svim oblastima. Tako je jedan od naših prijedloga za decentralizaciju Juge bio da administrativni centar države ostane u Beogradu, ministarstvo privrede preseli u ekonomski najjaču Sloveniju, turizma u Hrvatsku, a vojske u geografsko “srce” Jugoslavije, Sarajevo. Tada bi snage među tadašnjim republikama bile mnogo pravilnije i pravednije raspoređene. I, što je jednako važno, izvučen tepih ispod nogu šovinistima.

Svi znamo kako se sve završilo. Nisu tu pomogli ni Yutel, ni mitinzi za mir, ni mnoge poznate face i ekonomski stručnjaci koji su ciframa dokazivali da je eventualni raspad Jugoslavije (i) sa ekonomskog stanovišta čista ludost.

Pobjedili su frustrirani političari, uglavnom bivše “komunjare”, potpomognute mantijašima i tzv. “vanjskim faktorom”.

Narodi su, opet, lako i brzo progutali ješku o “svima nama u jednoj državi”, “zlatnim kašikama”, ili, pak, o “hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu, i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”.

Na koncu, nakon nekoliko krvavih godina, svi su to, manje-više, i dobili. I ostali sami, svoji na svome.

Samo što im je neko zaboravio reći: jeste, puške će biti vaše, i pune, ali novčanici u džepu na guzici – prazni. Džaba što će Zagreb biti pun šahara, Beograd nikad srpskiji, a što će se Sarajevo, što je nedavno konstatovao i beskompromisni ljevičar i antišovinista, prof. dr. Enver Kazaz, polako pretvoriti u neku vrstu zapuštenog “muslimanskog centra u srcu Evrope”…

Tako dođosmo do prividnog paradoksa: nema više drugih da nam smetaju, a skoro nikada se na ovim prostorima nije živjelo jadnije i bjednije.

Izuzimajući, naravno, političare i/ili kriminalce. Ali, oni i jesu bjednici.

A tek Kosovo, gje je netrpeljivost među stanovnicima, Albancima i Srbima, čini se, bila i najveća? Gdje pripadnici dviju nacija ni za Titina vakta većinom nisu živjeli zajedno, nego jedni pored drugih? Pa ipak se i tamo nakon “osamostaljenja” stvari katkat obrnu u neočekivanom smjeru. Tako je, recimo, prije izvjesnog vremena među mladim Albancima zavladala prava pomama za srbijanskim pasošima! S kojima se, kao, nešto lakše izlazi na Zapad.

A “prastara mržnja”? Rat devedesetih? Nacionalni ponos? Trice i kučine! Kad život pritegne… I na Kosovu se desila ista priča: kao “svoji na svome” najviše su profitirali političari i mafija. Ako to u ovoj priči nije jedno te isto. Kažu da je Kosovo jedan od najkorumpiranijih krajeva u Evropi.

Da li će sloboda umeti da peva/kao što su sužnji pevali o njoj

Na takav razvoj stvari u Kataloniji, buntovnoj španskoj pokrajini, upozorava ugledni holandski novinar, bivši dopisnik iz Jugoslavije Olaf Tempelman u prošlonedjeljnom vikend-broju dnevnog lista Volkskrant. Povlačeći paralele između stanja u bivšim Yu-republikama, Tempelman piše o ljudima koji još uvijek boluju od “psihičkog mamurluka” želje za osamostaljenjem. “Ideja sopstvene države godinama ih je držala u vrućici”, da bi se na koncu pretvorila u izjalovljenu nadu.”Nema mnogo stvari koje toliko mogu obuzeti čovjeka kao što je borba za sopstenu državu, a [isto tako] malo toga što ga može toliko razočarati.”

Skraćeno u ubojiti slogan, jedan novinarov sagovornik u vozu Beograd-Zagreb se razočarano pita: “Sad imamo Hrvatsku – a šta sad?!”

Dobar poznavalac naših ratnih i poratnih (ne)prilika, Tempelman ide i dalje, pa piše:

“Španski premijer Rahoj (Rajoy) od pokojnog Miloševića može naučiti da je, ako želiš spriječiti da ti se zemlja raspadne, najbolje da tenkove ostaviš kod kuće, i nastupiš suptilno i suzdržano, a Katalonci od stanovnika bivše Jugoslavije da vizija sopstvene države može biti toliko jaka da poništi sve racionalne razloge, pa da čovjek kasnije može zažaliti. Upitajte ”samo danas [prosječnog] ex-Jugoslovena šta mu je to lijepo donijela njegova nova država.”

Naravno, mnogo je razlika u ova dva slučaja. Katalonija je mala, superturistička provincija u Španiji, jedna od ekonomski najmoćnijih u toj zemlji. I s dosta argumenata se nada da je kao takva ekonomski održiva, tim više što “višak love” više ne bi slala u Madrid. Da bi u dogledno vrijeme mogla biti primljena u Evropsku uniju.

Što se prvog tiče, Tempelman upozorava: nova država nisu samo prihodi nego i novi izdaci. Ona znači i novi upravno-administrativni aparat (novu političku elitu), novu vojsku, policiju, nove granice i carine. Novu monetu. I tako unedogled! A sve to neko mora platiti.

A gdje su još prednosti zajedničke države: veće tržište, razne premije i olakšice koje svaka provincija dobija iz državne kase. Barcelona-Real, a ne nekakva katalonska liga, slična našim dozlaboga dosadnim l(j)igama…

Što se tiče eventualnog prijema u EU, Kataloncima je iz Brisela odmah poručeno da o tome mogu samo sanjati. No pasaran! Jer, to bi značilo carte blanche drugim potencijalnim evropskim buntovnicima: Baskima, Korzikancima, pa možda, u budućnosti, i Flamancima, Frisima, Istrijanima… Diže vam se kosa na glavi, je l’da?

A Kosovo, pita se retorički ovih dana, u istoj novini, jedan drugi novinar. Kako je ono moglo da se otcijepi? Zar i ono nije bilo sastavni dio jedne ‘nedjeljive’ države u začetku?

Eee, ono je bilo drugi, specifičan, slučaj, odgovara ista osoba eventualnim znatiželjnicima. I nastavlja trtljati o “opasnom presedanu”, grešci kad su međunarodni odnosi u pitanju. Jer, republike u bivšoj Jugi jesu imale pravo na otcjepljenje, ali pokrajine ne. Ali i ne usuđuje ići do kraja, reći ono što svi znamo: zašto je kosovskim Albancima dopušteno ono što u Zapadnoj Evropi nipošto ne dolazi u obzir?

Iza težnje kosovskih Albanaca ka samostalnosti – ne ulazeći u njenu (ne)opravdanost – stajao je veliki Ujka Sem, i direktno se, iz vlastitih strateških razloga, umiješao u konflikt. A, znamo, kad taj nešto poželi…

Ali čisto sumnjam da se “nezavisna Katalonija” nalazi na spisku američkih želja. Nakon što su na Balkanu temeljito “promiješali karte”, Ameri se sve više povlače sa Starog kontinenta. Zato, dragi Katalonci, dobro razmislite prije no što krenete u boj za vlastitu pušku i novčanik. Na to vas jasno upozorava 130 000 žrtava rata u mojoj bivšoj zemlji, nijemi svjedoci iznevjerenih očekivanja.

Jer, sloboda ponekad zaista ne ume da peva

Goran Sarić/Tačno.net/Novikonjic.ba

Napokon! Prijatelj prije nekoliko dana na najtežim mjestima ugradio rukohvate, stigla i stolica na kojoj ću sjedjeti dok se tuširam i, na kraju, plastična klupica sa koje ću napraviti najteži, posljednji korak kad se popenjem na vrh basamaka: ustajanje. Kad to odradim, lako je, uz pomoć rukohvata, doći do kupatila, sjesti na stolicu, i istuširati se.

Nakon skoro četiri sedmice “kućnog pritvora”, uspjelo mi je da se naguzičke, stepenicama, popenjem na sprat i istuširam. Ne dao vam Bog da takvom silinom oćutite zadovoljstvo curenja “sitne vode” niz tijelo žedno tuširanja. To bi značilo da ste u situaciji sličnoj ovoj mojoj. Poluprilagođeni.

***

Darija prvi dan na poslu. Mjesec dana odmora prošao dok dlanom o dlan! U invalidskoj tripple stolici zujim po praznom stanu k’o muha bez noge.

***

Na fejsu dobijam puno pozitivnih reakcija na ovo pisanije. Godi mi to. Samo, čini mi se da mnogi ne kontaju da ja ovo pisanije, koliko za sebe, pišem i za sve druge koji bi se mogli naći tu, “na dnu života”.

Inače, na vođenje dnevnika me je nagovorio zet. Njemu ću ga, ako ikada izađe kao knjiga, i posvetiti. Jer, ovo se pokazalo kao odlična stvar: em na papir istresem sve frustracije, nemoć i strahove iz sebe, em sve to izrelativiziram kristalnom kockom vedrine, em će, možda, nekom, nekad, ovi reci pomoći u borbi sličnoj ovoj koju sad ja vodim.

A opet nekad mislim: možda od svega toga i nema nekog ferka. Uostalom, zar nije davno napisano: davljenik se hvata za slamku, a seronja za papir?!

***

Radni je dan. S a mjuzom kao jedinim “drugom”, vazdan imam šta pisati i čitati. Mobilni uglavnom šuti. Tako to uvijek biva: nakon prvog perioda, kad te svi zovu i obilaze, ljudi se okrenu svojim brigama. To je normalno. Jedine poruke koje povremeno dobvam su one iz bolnice. Obavještavaju me o novim pregledima i ispitivanjima. Daju mi do znanja da sam u njihovim kandžama. Nema mi mrdanja.

***

Jutro počinje uzimanjem lijekova: liryca, antibiotik, probiotik. Tokom dana još dva, pa predveče, opet ovaj “poetski”, uz antibiotik.

Voda mi ima neki neprijatan, metalni ukus. Valjda od svih tih “bobica”.

To je puno, ali ipak neuporedivo manje nego što sam ih gutao u bolnici. Tamo ih je dnevno bilo dvadesetak, plus infuzija.

Kao da je na me nepoznat netko bacio onu kletvu kojom smo se nekad davno, k’o momci, šalili: “Dabogda ti apoteka menza bila!”

***

Ponedjeljak. Sam kod kuće. Za doručkom, zurim u vrt, koji već ponegdje rese boje rane jeseni.

Dolazi Vanja, srednji sin, po auto, da njegovog mačka Bilija odveze veterinaru. Nešto je onemoćao, i stalno povraća (mačak, ne Vanja).

Zamolim ga da mi pomogne da stavim protezu. Prošle sedmice, nakon prvog probanja, ponio sam je kući. Počinjem se traženjem balansa, premještanjem težine s zdrave na “lažnu” nogu. I tako četiri sata. Da popizdiš.

Puno vježbam, ali kad mi skroz dopizdi, malo i sabotiram. Jer da je čet’r sata i akšamlučiti, pa bi se insan umorio, a ne ovako: “U mjestu, koračić, pa zakoči!”

Stojim, na protezi i nozi, slušam “Priče iz zaboravljenog grada” od Mostar Sevdah Reuniona, prijatelje Sandija i Mišu & Ostale, i gledam, na polici preko puta, majčinu fotografiju. Pogled prestrašenog ptičeta

Teško je, meni nemoguće, prihvatiti priču o nestajanju...

Tacno.net/Novikonjic.ba

Pošto je važan “lik” u ovoj priči, opet se vraćam na protezu.

O svemu ovom razmišljam ovih dana, dok čitam vijesti o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu.

Katkad se uplašim koliko mi je svijet mali: kuhinja, dnevni boravak, wc, vrt.

"Sarić nije u putopisima preveć sklon fikciji, pa ne nasljeđuje tu tradiciju fikcionalizacije o prostorima kojima se kreće, nego se njegov putopis u pravilu zasniva na poetizaciji prostora".

Pošto još ne mogu da savladam uske i strme stepenice koje vode na sprat, još uvijek spavam u prizemlju, u dnevnom boravku. Srećom, naša ulica u podnožju brijega je tiha. Noću – k’o vazdušna banja!

Već četiri dana ni slova na papir.

Stranica 5 od 8