Za jučerašnje svjedočenje bila su planirana tri svjedoka od kojih su dva umrla (Kosa Živak I Branka Jovanović) te su pročitane njihove izjave.


Samo petnaestak minuta trajalo je današnje svjedočenje Daliborke Štake, koja je 1992. godine imala, kako kaže, četrnaest godina i da je sa majkom, ocem i bratom živjela u Bradini.

Iznijela je viđenje četrnaestogodišnjakinje o periodu kada je, kako kaže, napadnuta Bradina 25. maja 1992., te sutradan opet, te pucnjava, jauci, paljevina, bijeg u šumu, gladovanje, hapšenje i na kraju uz pomoć nekog Hrvata, kojem je plaćeno prelaze na teritorij pod kontrolom srpskih snaga 22. 8. 1992. godine. U svom svjedočenju iznosi da je zbog siline stresa iz tog perioda oboljela od dijabetesa te podnosi  zahtjev za nadoknadu ratne štete.

Ni u ovom svjedočenju nije bilo riječi, a ni prostora, da se postave pitanja, kako od tužioca, a i sa strane timova odbrane o tome:

  • Kada se formiraju Srpske autonomne krajine?,
  • Kada je formirana Srpska opština Konjic i je li to razlog velikog dolaska Srba iz okolnih mjesta u Bradinu i druge dijelove opštine? Ko su izabrani načelnik, komandir TO...?
  • Ko je vršio kontrolu putne komunikacije Sarajevo - Mostar na prostoru iza tunela Ivan sedlo kroz Bradinu, te ko je istu zapriječio i doveo Konjic u totalno okruženje?
  • Kakva je bila uloga TO, JNA i SDS na ovom prostoru?
  • Ko je naoružao, a ko ustrojio formacijski sastav TO Bradina?
  • Koliko je i gdje bilo kasarni JNA u Konjicu? Ko je sa njima komunicirao?
  • Znaju li mještani npr, Bradine za smjernice predsjednika Karadžića iz marta i aprila 1992. godine?
  • Znaju li isti, da je Skupština RS 12. maja 1992. godine donijela niz značajnih odluka (formirana vojska Srpske BiH, kasnije VRS, određeno 6 strateških ciljeva među kojima onaj o Hercegovini?)
  • Znaju li da postoji centalni spomenik u Gacku stradalim konjičanima i da su na spomeniku  upisana 382 imena žitelja Konjica?

Od ukupno upisanih imena (382)

- 166  poginulih boraca 2. lake pješadijske brigade VRS,

- 9  dobrovoljaca,

- 35  boraca ubijenih u logorima Čelebići i Musala,

- 13  pripadnika drugih ratnih jedinica poginulih na teritoriji opštine Konjic,

- 24  konjičanina poginula  širom RS i

 - 135 civilnih žrtava sa područja te opštine.

  • Znaju li da u je u Nevesinju otkriven Spomenik za 207 poginulih boraca Druge Konjičke lake pješadijske brigade i 109 stradalih civila iz zone odgovornosti ove jedinice i iz Konjica?
  • Znaju li za spomenik u Bradini na kojem su svi stradali pobrojani kao civili?

Nastavak suđenja zakazan je za 18. 12. 2019. godine i novinari portala novikonjic.ba nastavljaju da prate suđenje u interesu javnosti.

Novikonjic.ba

“Do sredine aprila 1992. grad Konjic je potpuno opkoljen i odsječen i od Sarajeva i od Mostara. Naoružane srpske snage su postavile kontrolne punktove u Bradini na sjeveru i tako kontrolisale prevoj Ivan-sedlo na putu M17 za Sarajevo...”


Ovo niste mogli čuti danas na suđenju Esadu Ramiću, Omeru Boriću, Šefiku Nikšiću, Adnanu Alikadiću, Mitketu Pirkiću, Redži Baliću, Hamedu Lukomirak, Safaudinu Ćosiću, Muhamedu Cakiću, Ismetu Hebiboviću zvani Broćeta, Enesu Jahiću, Senadin Ćibi i Željku Šimunoviću, koje je održano u Sudu Bosne i Hercegovine.
Ovo je dio iz presude Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (MSRZ) u predmetu Zejnil Delalić i dr., izrečene tačno prije 21 godine (od 16. novembra 1998. godine).
Tada (MSRZ )Sud u Hagu, koji je osnovalo vijeće UN i kao najveće sudsko tijelo za procese ratnog zločina devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije, u presudama opisuje činjenično i uslove raspada Jugoslavije i nastajanja država koje su je činile, te opisuje i pojedina mjesta, te uslove i okolnosti koje su dovele do stradanja ljudi na tom prostoru.
Tačno u nekoliko paragrafa (tačaka) opisuju se borbe u Konjicu i postojanje zatvora / logora Čelebići. Ove činjenice se prihvataju kao materijalni dokaz u svim drugim procesima koji se vode ili će se voditi po pitanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Da li je tako u Sudu BiH, odnosno da li se Tužilaštvo BiH oslanja na ogromnu bazu podataka, prije svega presuda MSRZ? Nije.

Tužilaštvo je pozvalo 6 od 178 svjedoka i dalje zastupa tezu da su na prostoru Bradine i okoline živjeli ljudi koji nisu imali nikakvo naoružanje ili samo malo nekog lovačkog naoružanja, te da nije bilo nikakvih vojnih formacija ili sličnog organizovanja srpskog stnovništva na ovom prostoru – Bradina i okolna sela.

Danas se kao svjedok Tužilaštva pred Sudom BiH, pojavila Ana Živak (71) iz sela Brđana, koja je emotivno svjedočila prije svega o stradanju svoga sina Tomislava. Govorila je o napadima na selo Brđane te o odlasku njenog sina Tomislava sa svojim drugovima u Bradinu prije napada, za koji zna da se desio 25. maja 1992. godine, a ona je zajedno sa suprugom i još jednim sinom ostala u Brđanima. Detaljno je opisala kako je saznala za smrt sina te kako je sa ostalim majkama išla u šumu oko Bradine da ih nađu i trenutak kada su njih 5 ubijenih srpskih muškaraca našli na jednom mjestu.
Na pitanje tužiteljice, da li je bilo pljačkanja kuća, svjedokinja je istakla da je samo njihova kuća opljačkana od 53 srpske kuće u selu i da su ostavljeni tragovi u vidu poruka na zidovima. Opisala je i kako je uz pomoć tada SFOR-a prešla željeznički most i otišla ka Borcima, kako kaže selo koje je bilo pod kontrolom VRS.

Samo je Vasvija Vidović, advokatica Ramić Ese imala dva pitanja i to: Da li je svjedokinji poznato da je sin poginuo u borbi i pod kojim okolnostima? Svjedokinja je odgovorila da je poginuo u borbi, ali da ne zna pod kojim okolnostima. Ostali advokati nisu imali pitanja za ovu svjedokinju.

Suđenje se nastavlja 27.11. 2019. godine. Naš portal nastavlja da prati ovaj proces i da izvještava.

Novikonjic.ba

Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović zvani Broćeta, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović, prema optužnici od 13.2.2018. godine, terete se da su u periodu od polovine mjeseca maja 1992. godine pa do početka mjeseca maja 1993. godine ili približno tih datuma, u okviru širokog i sistematičnog napada počinili zločine: progona srpskog civilnog stanovništva i druge zločine suprotno pravilima međunarodnog prava, i to ubistvima, silovanjem, zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, mučenjima i drugim nečovječnim djelima slične prirode, učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja.


Na današnjem ročištu, 6.11.2019. godine, kao peti svjedok Tužilaštva BiH u ovom predmetu, svjedočila je Dragica Živak, koja je na pitanja tužioca, odgovorila da je živjela u selu Brđani, sa mužem i dvoje djece. Rekla je da je njen sin Radivoje imao 17 godina i da je išao u 3. razred srednje škole, a da su u tom selu živjeli Srbi i Muslimani zajedno,

Nabrajala je poimenično ko je poginuo iz sela Brđani. Sa porodicom je napustila Brđane i pošla za Bradinu jer su mislili da je za njih u Bradini bezbjednije. Ne zna da je neko u selu nosio oružje i tvrdi da njen muž nije nosio oružje. Svjedočila je o napadu na Bradinu 25.5.1992.godine i kazala da je čula da muslimanska vojska ulazi iz pravca Repovaca. Opisujući šta je vidjela iznosi da je muža vidjela sa podignutim rukama na potiljak, preko puta ulice, sa drugim muškarcima iz Bradine, a da su muslimanski borci bili obučeni u maskirne uniforme sa bijelim trakama, odvojili su žene i djecu i odveli ih kamionima u školu. Muški su po njenim saznanjima odvedeni u Čelebiće, a žene i djeca su nakon dva dana odvezeni na stadion u Podorašcu, gdje je jedan dio pušten a drugi je otišao na Musalu, u Konjic.

Svjedokinja je iznijela da je svaki drugi dan donosila hranu mužu u zatvor, te da je 1993. godine platila nekim muslimanima da je prebace do Hrvata, a oni su je dalje sproveli do Boraka.

Na pitanje advokatice Vasvije Vidović, Dragica je rekla da ne zna kako su poginuli oni koje je spominjala iz sela Brđani, ali da pretpostavlja da je to bilo u borbi, a za Straju Živaka je rekla da je on mužev rođak, za kojeg ona ne zna da je njenom mužu dao oružje.

Advokatica Mirna Delalić je ukazala na suporotan navod u odnosu na izjavu, te je svjedokinja iznijela da se ne sjeća da je tako nešto prije kazala.

Advokat Senad Pizović je pitao svjedokinju o tome koliko je godina imao njen sin i koji je razred bio, na šta je svjedokinja ponovila, da joj je sin imao 17 godina i da je išao u 3. razred srednje škole. (Radivoje je rođen 24.5.1973..godine, imao je tada 19 punih godina). Pizović je ukazao na nezakonit način uzimanja izjava, kojom prilikom je predočio sudu da su izjave Radivoja Živak i njegove majke Darinke Živak uzete isti dan u stanu imenovanih, gdje su oboje bili prisutni, suprotno zakonu o predkrivičnom i krivičnom postupku, te ukazao na nekoliko pasusa, koji su kao čak i jedna cijela stranica identični, sa istim gramatičkim i slovnim greškama.

Naredno ročište je zakazano za 13. 11. 2019. godine i Novikonjic.ba nastavlja da prati dalje suđenje

Novikonjic.ba

Bio je ponedjeljak 20. aprila 1992. godine, članovi SDS-a, Vojska Republike Srpske i rezervisti JNA, na Borcima iznad Konjica postavili su barikade, zaustavili saobraćaj prema Glavatičevu i Bjelimićima čime su od centra odsjekli ovaj dio općine, vratili učitelja i radnike preduzeća ŠIP_”Prenj” – Konjic, koji su pošli na posao, te teže ranili radnika Muju Halilovića.


Toga dana došlo je do prekida rada u školama i u preduzećima, po gradu je ograničeno kretanje, oko polovine stanovništva Konjica tih dana izbjeglo je prema Klisu, Jablanici i prema Hrvatskoj, zavladala je prava ratna psihoza.

Prethodno su predstavnici SDS-a napustili sjednicu Skupštine opštine 17. 4. koja je bila i posljednja održana, a istoga dana u Bradini su formirali srpsku miliciju.Tih dana oko 5.000 Srba izašlo je iz grada, uglavnom prema Borcima, gdje je odlukom SDS-a 22.3.1992. formirana tzv. Srpska opština Konjic. Tako je počeo rat u ovome gradu.

Već od 4. maja grad su počele zasipati avio-bombe, haubičke, minobacačke, topovske, tenkovske i druge granate, kasnije i snajperi HVO, od čega je poginulo i ranjeno preko hiljadu stanovnika opkoljenog Konjica, od čega preko 20 djece. Međutim, do sada, 24 godine od završetka rata, nije podignuta ni jedna optužnica protiv odgovornih za 1.224 dana granatiranja Konjica i za ubijanje civila snajperima.

Ginulo se skoro svaki dan, požari su gutali fabrike, kuće i šumu, pod agresorskom vatrom bili su bolnica, željeznička stanica, džamije, groblja, sahrane…Da bi ublažio nestašicu hrane UNHCR je od 8.11.1993.do 22. 4. 1994. u akciji “Padobran” organizovao izbacivanje paketa sa hranom na Bradini.

Preko deset napisanih knjiga od strane agresora ostaju da u historiji jednostrano tumače ratnu prošlost ovoga grada. Za samo negativnu sliku ratnog Konjica u svijetu krivi su mnogobrojni nadležni organi, udruženja i pojedinci. Ni krivi ni dužni, u toj negativnoj slici nalaze se ne samo pripadnici ARBiH, nego i svi sadašnji, pa i budući stanovnici općine Konjic i ni jedan nije siguran da na granici neće biti zadržan, samo zato što se ime Konjica veže isključivo za pojedine zločine pripadnika ARBiH počinjene u ratu. (Slučaj S. H. - uhapšen na granicii sa Srbijom, optužen pa oslobođen).

Građani negoduju zbog pasivnosti zakonodavne, sudske i izvšne vlasti na svim nivoima i pitaju se kako je moguće da niko nije optužen za toliko ubijanje grada i građana, da li postoji jedno isto tužiteljstvo za građane Konjica, ili postoji više njih koji imaju različite aršine ? Kada će biti na redu suđenje za ubijene građane Konjica 1992-1995. od granata i snajpera, ko je i do kada nadležan da podigne optužnicu, koliko još decenija trebamo čekati 

Nažalost, doprinos Konjica odbrani BiH nije valorizovan ni u samom Konjicu koji je, generalno pozitivna ratna priča, odbrana je bila legalna,legitimna i uspješna. Čemu služe mnogobrojna politička, boračka i kulturna udruženja u Konjicu, ako se dozvoljava da se teret krivice pojedinaca-zločinaca prenosi na sve građane općine Konjic, pa i na naše potomke.

Imamo istinu, podatke, ratne dnevnike, imamo “zlatne ljiljane” i druge heroje koji su sagorjeli u ideji odbrane grada i slobode njegovog čovjeka, imamo sve osim organizacije pisanja knjige o odbrani grada, tog ozbiljnog, historijski važnog projekta, koji se tiče kulture pamćenja Bošnjaka.

Odbrana Konjica danas od jednostranih interpretacija njegove ratne prošlosti, važna je isto kao i odbrana grada od agresora u ratu. Da li u Konjicu postoji politička, boračka, kulturna ili druga organizacija i snaga koja može da razmisli kakva svjedočanstva ostaju pokoljenjima o vremenu ratnom, o braniocima, o simbolima odbrane civilizacije 1992-1995.u Konjicu. Zaborav je u historiji veoma opasna stvar, ima dalekosežne i dugotrajne posljedice, zato budimo čuvari budućnosti. Ako ne bude ni jedne optužnice, onda će historija zapisati da Konjic nikada nije ni bio granatiran ni spajperisan.

p.s.Portal stalno prati sva suđenja u vezi Konjica, a od sutra počinje i direktno izvještavati čitaoce iz Suda BiH, o suđenju 13-orici pripadnika ARBiH i MUP-a.


Novikonjic.ba