Kolumne

Kolumne (168)

Još je samo 12 dana do Lokalnih Izbora u BiH. Zna to više i ptica na grani.

Spuštamo se putem sa glavne ceste od makadama, prema planinskom selu Stojkovići, dok mi u ušima odzvanjaju zvuci djetinjstva.


Dozivanje čobana, blejanje ovaca i topot nevezanih konja koje sam čuvao po Bitovinji kada bi došla reda na dedinu kuću. Tako sam zavolio konje!

Na bolji svijet je preselila Šefika, našeg babe amidžišna, pa da brat i ja pomognemo kopati mezar. Nije imala poroda, a od roda muškog jedino sestrića Emira. Vele u selu ostalo dvoje troje starih.

Kad smo sa dajidžićem Halilom uzeli alat pa krenuli do mezarja iznad puta na ulazu u selo, skupi nas se puno. Dolaze njeni djeverovići sa djecom i zetovima. Dolazi Ramiz, amidžić moje majke,  davno zagazio u osamdesetu, najstariji je stanovnik sela. Kćerka mu Alma šalje mi poruku da ga pripazim. Ja kako! Izbrojim dvadeset i jednog kopača pored mezara. Neki se vratiše sa ceste jer nije bilo potrebe. Kiša krene pa stane i na iskopan mezar stavljamo letve što ih Ramiz donese pa preko najlon da mezar ne kisne. Dolazi mlada žena sa roza mahramom na glavi i sa njom suprug. Vele, ona je profesorica matematike u Gračanici kod Tuzle, kćerka od Šefikina djeverovića što su ga jučer operisali. Srce! Donese pite i sokova da se kopači malo okrijepe. Još veli poslala i njena sestra što nije mogla doći. Dolje u selu ženskinje loži vatru i sprema hranu sa svakog ko svrati.

A moje oči, dva smeđa leptira, igraju okolo i zagledaju ljude koje ne vidjeh godinama. I ne znam koje smo koljeno po rodu, ali znam da su mi svi nekako se primakli srcu i griju ga u ovom prohladnom danu. Obilazim mezarove mojih rođaka. Sejfo i Sifa, roditelji od moje Ramize, Vahide, Vasve, Vahida... Zastajem pored mezara dvojice daidža i dede Derve. Prilazi mi Ramiz i odvodi me naprijed pa niže do ceste, odmah pored prelaza. Dva rukom tesana kamena bez ikakvog znaka.

- Ovo ti je mezar nane Haske!

Spustim se u čučanj i proučim joj Fatihu a niz lice krenu neka moja kiša. Vrela i puna sjećanja. Imao sam tri godine kada je babo zadnji put odveo na konju gore u planinu. Kasnije mi je pripovijedao da mu  je tokom puta onako bolešljiva ponavljala :”Čuvajte mi ono dijete!” Mislila je na mene jer sam bio slabašan i kontalo se da ću umrijeti a nana me plaho voljela. Sve nas je voljela kao i dedo sa kojim sam uz zalogaje crnog hljeba i ovčijeg sira pojeo najviše ljubavi.

Vrijeme je ikindije i ljudi dolaze. U  skoro pa napušteno selo u kojem ima više pasa lutalica i mačaka nego li stanovnika sa džennazom se vraća život. Kiša počinje jače!

Redamo se u safove i Ramiz pozva efendiju da sačekamo. Dolazi suprug moje dajidžišne Azre što je sa mojom sestrom pripremala jemeke za putnike iz daleka. Ruke kao golubovi čije su mrvice nestale sa puta, poletješe nebu. Kiša pojačava dok se u čučnju uče sure. Gledam velika dženaza.

Zaslužila je merhuma Šefika, reći će mnogi. Vjerujem, kako u ovim ljudima gori baklja imana koja se svojim plamenom odupire kiši, i daljinama tamo gdje su razasuti i tako čuva mrvu ljudskosti.

Kada dajidžić Muamer donese mrežu od sitno pletene žice, tek primjetih da na taze mezaru niže, iz zemlje viri ista takva.

- Lisice navalile! Eno Hasanov mezar bile raskopale. Ama jednu noć izašao na avliju kad u mezarju svijetli nekoliko pari očiju. Kontam noć je, pa ću  sačekati jutro. Ma nisam ti više ni zaspao nego odmah po sabahu zovem mu djecu da dođu iz grada pa da spašavamo. Priča Ramiz, koji sa svojom Kadunom stanuje u kući ispod puta. Još koji dan pa će i on u grad. Ima i dole kuću.

U selu će ostati psi i keruša koja se tek okotila. Himzo iz zaseoka Pinjići strahuje i razmišlja kako će zatvoriti ovce u Madžakove štale. Pričaju, neki dan gore iznad ceste vuk počeo daviti velikog psa. Ismet veli da se i medvjed viđa a pod prozor mu u bašču dolazila divlja svinja. Još ispriča kako im je ko djeci moj rahmetli babo Mustafa donosio bombona dok je dolazio majki pod pendžere i vrati me opet u djetinjstvo. Žubor vode u bukovim koritima što se slijevala kroz drvene cijevi. Ašlame u krošnjama tokom ljeta i jerbasme s kraja jeseni koje sada i nemaju tu zeleno zlatnu boju, već nekako pjegave.

Valjda od samoće!

U svome sjećanju jašem konje bez sedla i držim se za grivnu jer još je puta kojeg valja preći. Jer u stvarnosti je izbor jalovih obećanja vlasti i onih koji je žele, pa nas proganjaju svojim slikama. Proteklih dana ali i godina,  naslušao sam se ispraznih fraza ali niko, baš niko nije spomenuo kako selu vratiti život. Hoće li selo živjeti samo kada su džennaze? Hoće li mreže od pletene žice sačuvati mezarove naših najmilijih od najezde lisica? Hoćemo li birati lisice ili ljude da nam budu vlast?

Hoće li selo postati samo prepričana uspomena umjesto oaza zdravog života. Onog, u kojem su se odgajali ovi fini ljudi što žive i islam i ne prepisuju ga niti dijele u statusima društvenih mreža.

Neka ti je vječni rahmet merhuma Šefika!           

       20201024_105854_Film1-min-min.jpg                    


Said Šteta, književnik i novinar

Ponukan nedavnim kanonadama na društvenim mrežama izazvanim istupom samozvane političke analitičarke Ivane Marić (nešto mi viška slova u njenom prefiksu, op.a.), koja spori empatiju Bošnjaka Bosne i Hercegovine spram Bošnjaka Sandžaka i time dovodi u pitanje naš merhametluk uopće, osjećam za potrebu da se osvrnem na ponavljanu naivnost nekih Bošnjaka. Baš onih, koji troše puno energije kako bi pokazali navodnu tolerantnost. Biti tolerantan ne znači prihvatiti uvredu i poniženje i još k tome, da prostiš, razvući osmijeh kurtoazije. E to je već naivnost, tačnije znači biti budala! Pa dokle ćemo pitati Ivanu i slične koga da volimo, kada mi Bošnjaci i znamo jedino voljeti a ne mrziti. Ivana počni i ti voljeti barem nekog i biti voljena!

●   Instant fakultetlije. Posvršavali visoke škole dok si rekao - mito.

Dugo nisam napisao kolumnu, kao moj odgovor na stanje i društvene prilike. Nisam, jer mi se činilo da čovjeku svakodnevnice je ionako pun “kufer” izolacije i svega onog što proglašena pandemija virusa korona donese. No, čekajući da prođe opsade zemaljske kugle, strpljivo poštujući svaku nametnutu mjeru, ne mogu a da ne progovorim o nama, prije i sad.

Mislim da potpuno pogrešno razmišljamo o ovom zagađenju. Zagađenje je dobro za nas.

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Krajem novembra, datume 25. i 29. 11., antifašisti BiH i Jugoslavije, radnici, seljaci i svi drugi, obilježavali su kao najznačajnije  u povijesti bivše države.  Ti datumi su poštovani, dostojno i masovno obilježavani, uz obavezne posjete spomenicima iz perioda antifašističke borbe.

Područje općina Prozor-Rama, Jablanica i Konjic bilo je poprište odlučujućih bitaka za ishod NOB-a i jugoslovenske revolucije. Bilo je bitaka i značajnih spomenika...Spomenik na Makljenu –stisnuta šaka okrenuta ka nebu (bio visok 14 i širok 12 m, težak 700 t, otkrio je Tito 12.11.1978.,) sada je samo kostur koji šalje poruku straha i nemira. Na Makljenu je noću 12./13. oktobar 2000. god. miniran veliki spomenik koji je simbolizirao Titove borce- heroje, koji su jurišali na nebo, na svaku nepravdu i neslobodu.

U svijetu čuveni spomen-most iz Jablanice, od 17.11.1991. nije u funkciji kada ga je djelimično odnijela nabujala Neretva. Današnji rukovodioci bi rekli „Ranjenike smijemo ostaviti i zaboraviti“ jer mi smo zauzeli funkcije i vlast, historija može početi. Most simbol Jablanice, humanizma, čovjekoljublja,  herojstva i ratnog lukavstva, skoro tri decenije čeka obnovu ?!

Bronzani spomenik «partizan i partizanka» koji čvrsto drže svoje puške, 1993. je završio u Neretvi, lopovi su ga zatim izvadili, izrezali i prodali..Spomen-bista narodnom heroju Maksimu Kujundžiću ( 7.1.1923-13.10.1944.), koja je stajala ispred Društvenog doma u Konjicu, takođe je, ratne 1992. bačena u Neretvu. Prije tačno godinu dana izvadio ju je momak Macić, ali bista još nije vraćena na postolje, iako kažu postoji općinska odluka da se bista vrati.

Antifašistički spomenici u Džanićima, na Vrapču, na  Borcima, u Bijeloj, kao i partizanska groblja u Odžacima, na Borcima, u Glavatičevu i Buturović Polju ne održavaju se iako to zaslužuju partizani poginuli za našu slobodu. U Odžacima je iz centralne bolnice i drugih jedinica koji su tu prošli poslije prelaska Neretve 1943.godine, sahranjeno 128, a u Glavatičevu 226 partizana. Na Ivan-planini je poginulo 618 boraca, u spomen kosturnici u Konjicu leže kosti 310 poginulih boraca NOR-a...

Spomenik je velika lijepa kuća u kojoj stanuje naše sjećanje i počiva naše poštovanje, kaže pisac. On je spomen na neko prošlo vrijeme, svjedok pojedinih događaja, sjećanje na ljude, ideje, uspjehe, tragedije, pobjede. Spomenik je zahvalnost, dug prema nekome, opomena, poruka i pouka, ideja za ljepšu budućnost. Dio smo spomenika i oni su dio nas, jer su ostaci materijalne i duhovne kulture naših predaka, služe za pouku i podsjećanje...

Zašto su važni spomenici ?   Oni iz najvećih historijskih dubina spajaju ljude, oni su muzej, učionica na otvorenom, oni spajaju BiH i Evropu, preko njih vodimo dijalog sa prošlošću, preko njih treba da imamo svijest o sebi, o drugome, o zajedničkoj prošlosti i budućnosti. Oni su ona nit koja, po vertikali  spaja ove prostore i ljude. Za uništavanje spomenika nema opravdanja, to je naše naslijeđe koje treba poštivati, čuvati, govori o nama juče, nama danas i nama sutra. Zato je odnos prema njima suština, srž života jednog naroda i države.Spomenici su bogatstvo i ukras BiH i općine Konjic, dio evropske kulturne baštine, oni su inspiracija, nadahnuće, opomena...

Mirsad Čukle

Društvene mreže su postale jedno od ključnih sredstava socijalizacije. Facebook, Twitter, Instagram su jedne od najpoznatijih društvenih mreža putem kojih možemo da prikupimo informacije.

Stranica 1 od 12