Objavi svoje

Objavi svoje (331)

NE DIRAJTE MOJE KORITO!


Moje ime je Neretvica i živim u Klisu.

Rodila sam se beskrajno davno, vi ljudi niste ni postojali još.

Moje djetinjstvo je bilo nezamislivo teško, morala sam se probijat kroz čitavu planinu da sebi napravim korito kojim cu teći.

Većim dijelom tečem divlje i razigrano, a onda se odmaram šumeći polako ravnicom, uokvirena vrbama i livadama.

To su zadnji kilometri prije nego se stopim sa Svetom Rijekom po kojoj sam dobila ime, ja jedina, nijedna druga rijeka koja se spaja sa Svetom rijekom nije imala tu čast.

Da li ste svjesni toga vi čija sam polja stoljećima napajala i gasila vašu žeđ ne tražeći ništa zauzvrat osim da ne dirate moje sveto korito jer niste ga vi ni stvorili.

Da me ne pokušavate ukrotit i ubit pregrađujući ga, jer ako umrem ja umrijet ćete i vi.


 Ivan Ivica Drljo / Novikonjic.ba

Zagrli pjesmo

 

Zagrli  čežnje što ih vrijeme ledi

još se noću samo vrelom  suzom tope

osjećanja što te kao sjenka prate

Zagrli  oblak ispod kojeg blijedi

jedan uzdah bolni  oči kad se sklope

da u polju krvi sad k’o ljiljan cvate

Zagrli  pticu slomljenih krila

 što blato živo proždire je,  guta

tamo gdje nisu stihovi tvoji

Cvrkuti njeni tvoja su bila

ljubičica plava, mirisna kraj puta

stari sat na zidu što čekanje broji

Niz cestu hode nezvani svjedoci

duša Stvoritelju poput lista pada

da mislima sumnje kao kaput  skine

Jer ni sreća nije poruka u boci

Gospode tvojoj milosti se nada!

Zagrli pjesmo nadanje tišine

Zagrli teške sutone što bole

iza sivih brda što pritišću pleća

sa usana sušnih riječi kada nije

Zagrli breze još od zime gole

zagrli nebo puno sjajnih svijeća

nek’ se jedna nada kao ptica zgrije

Bisera  slanih trag  neka se briše

zagrli  osmijeh što na licu sviće

i cvijet visibabe što se rodi kriv

Zagrli kamen što u tebi diše

zagrli  stihove, goluždrave ptiće

jer samo u pjesmi još je pjesnik  živ


Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

●  Priučene fakultetlije uveliko zaposjedaju kote vlasti. Odaju se po manjku znanja i višku ambicioznosti po snishodljivosti  ali  i  aroganciji kojom  “nadoknađuju” neukost,  nekultivisanost.

 

●  Džaba mu je što sjeda u prvi red kad je - drugorazredna ličnost.  

                           

●  Počeo da razgovara sa sobom. Postao - društvo jednog lica.

     

●  Pripadnici  poslijeratnih interventnih snaga: sređuju tendere, namještaju  konkurse,  “okupiraju” ovale na prehrambenim  IKM-ovima.

●  Mutimir - pripadnik profiterske dinastije.

●  Više se ne kaže “bavi se politikom” nego – ogrezao je u politici.

●  Nekad za karijerno napredovanje jedna od “referenci” - pijenje samo kahve. Sad može  i  bezalkoholno pivo.

●  Od partijskih sekretara-marksologa preobratili se u minderologe, sa sebe skidajući i na druge lijepeći etikete: “komunjara”, ”munafik”.

●  Prvo repetira jezik pa onda mozak.

●  Ne kaže se u novogovoru da je neko neuk nego – deficitaran je znanjem.

   

●  Ide  čova ulicom  i  “drži” se za - mobitel.

●  Jezik u zavadi sa logikom: “ugovor o nabavci radova”, “etička komisija časti”, ”molim gornji naslov”, “status kva”, “press konferencija za novinare”, “cirka oko”, “u ad acta”, “sprovodi zaključke”, kešovina, “budžetiranje budžeta”, “trend paljenja korova”,”ne vjeruj Danejcima”, “molimo vas da obavezno dođete”…

●  Kultura devalvira. Zahvaćena je inflacijom samozvanih i ničim izazvanih proizvođača knjiga recenzentlija, promotorki i promotordžija, novinarista, izvođača  slikarskih i glumačkih radova.


 

Ismet Smajlović / Novikonjic.ba        (Iz neobjavljene knjige )

Noć se porodila snijegom, da porađanje nisam čuo

tek dozivanje majke da me na kraju šporeta čeka

lončić na tufnice sa bijelom kafom,  divka i kozije mlijeko

Majka  u zagrljaju migrene sa dvije mahrame vezane na glavi

krajičkom oka me ispraća dok na leđa stavljam ruksak od sive cirade

da me učiteljica Đurđa nauči pisati desnom, jer sam rođeni ljevoruk

 Poredani na prtini, stariji brat i ostali, svi veći od snijega

osim mene, Zibe i Azre,  mojih drugarica za cijeli život

strahujem da će propustiti gumena čizma “Borovo”

koju sam samo mjesec prije stavljao pod jastuk

onako nova, i ćutio joj miris gume, sretan

našla je bodljikavu  žicu u ogradi,   ne smijem reći

Uzeo sam najlon kesu od pet kila tuzlanske soli

navukao na  čarapu, pa tako u čizmu da noga ne zebe

koračam  u koloni, i brojim  brda na putu do škole

Onda su stariji odlučili da nas vrate, mi ne prtimo snijeg

uzalud Ibrahim i Fatima lože  peć u našoj učionici

mi dolazimo kući tužni, jer nismo vidjeli školu u snijegu

Ispod rešeta mrvice hljeba, više od sata čekam sjenicu da sleti

da je uhvatim i samo pomilujem perje na njenim krilima

jer nikako je ne smijem zadržati, majka je izričita

Umoran s posla dolazi otac, skida kaput  a na reveru ledenice

ja  na granici plača ne znam kuda ću sa promrzlim prstima

otac  ih uzima,  miluje, i  zavlači ih u kosu da češem, ugrijat će se

Samo petrolejka lampa  još se  mraku nevješto  otima

jer svaki dah ukućana mogao bi je potpuno ugasiti

u fijakeru pucketa vatra, u rerni krompir iz Roca se peče

Ja potrbuške legao na podu, ispisujem zadaću desnom rukom

i suhim bojicama crtam dedu sa  zamotanom cigaretom duhana

za jedan osmijeh učiteljice Đurđe, pedeset godina sam mlađi


Autor: Said  Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

Neretvi  pjesma

 

Zelenooka

suzo djevojačka

iz oka planine

kao uzdah duboka

puna k’o torba đačka

znanja i tišine

Na kamen posječena

krvi bijele

u gori ostaviš huk

prilaziš gradu kao žena

dodira kad bi htjele

grudi što stanu pod luk

Staroga mosta sedra

neimara klesana rukom

otimaš se iz krila

pružene ruke u njedra

provlačiš se s mukom

u dertima  se zarobila

Zelenooka

ne drži mjesto

tvoje vale

Duboka

mjesec k’o tijesto

broji ti bisere  popucale

Starica na klupi sama

prosula oči vehte

u tvoju zelen što poji

Zagrlila te tama

crn oblak prepun sjete

obzorje mrakom doji

Konjic ustao  rano

gorska mu vila leti

sunce abdesti bore

Dolje je more slano

kad stigneš ti se sjeti

izvora u oku Zelengore.

 


Autor: Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

Klišanski heroji


Umjesto mlijeka 

dade im sa izvora Seončice

neka se napiju hladne vode

da budu jači od mraka a topliji od ljeta

 kupala ih u hladnoj Neretvici

Majka, pitoma klišanska dolina

Ostala na pragu kućnom da čeka

rosom je jutrima umivala lice

da joj donesu zalogaj slobode

lomila prste od stabla  kestenova, otimala se nesanici

Dolazile su neke crne ptice

na zelenim očima tupile kljun zlotvora

mutile Seončicu i Neretvicu, nisu je pile

umirale su divlje ruže na Bokševici

spaljena trava se u pepeo strese

Majka pitoma dolina, pusti suzu niz lice

iz njedara svojih dati srce  mora

ruke joj se širom otvorile

odoše njena djeca, sada hrabri vojnici

zastava časti, poštenja i hrabrosti da se u bitku ponese

Umjesto djece, u zelenoj čohi stizao je plač

ali je pjesma junačka sve dalje koračala

ruho djevojačko mirisano, u sehari osta

majka sina ženi, kabur zemlje samo

ali majka sretna, dala je junaka

Junak je njen krvlju  natopio mač

krševita  zemlja  na slobodu je mirisala

Klišanska dolina zlu je rekla DOSTA!

da ljubimo kamen, ne zaboravljamo

zagrlimo sunce, nema više mraka

 

                                                          Autor: Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezd

Stranica 1 od 24