Kultura

Kultura (180)

Zuko je uvijek prisutan u svome rodnom gradu, ali večeras se posebno pričalo o Zuki, povodom 30 godina od sahrane i 99 godina od rođenja.

Zulfikar Zuko Džumhur rođen je 24. septembra 1921. godine u Konjicu. Potiče iz ugledne stare ulemanske porodice. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu (gdje mu je otac radio kao imam), a višu gimnaziju završava u Sarajevu 1939.

Bh. dirigent Emir Nuhanović krajem novembra će sarajevskoj publici predstaviti projekt "Carmina Burana", muzičko-scenski spektakl na kojem će učestovovati više od 200 umjetnika iz Sjeverne Makedonije, BiH, Turske, Portugala, Rusije i Srbije.


Osim o "Carmini Burani", Nuhanović je u intervjuu za Klix.ba govorio o svojoj dugogodišnjoj karijeri, Fondu muzičkih instrumenata koji je nedavno osnovao, ali i Sarajevskoj filharmoniji na čijem je čelu bio ratnih i poratnih godina.

"Carmina Burana" ansambla Državne opere i baleta iz Republike Sjeverne Makedonije bit će održana 30. novembra u dvorani "Mirza Delibašić" u Skenderiji, šta nam možete reći o ovom spektaklu?

Neke stvari se u životu ne propuštaju ako se za njih ukaže prilika. Jedna od takvih je definitivno i antologijska kantata "Carmina Burana" Carla Orffa, koja redovno puni dvorane širom svijeta. Ovim monumentalnim djelom 30. novembra predstavit će se simfonijski orkestar, hor, solisti, baletni ansambl Nacionalne Opere i Baleta Sjeverne Makedonije, ali i dječiji hor sastavljen od mališana iz sedam gradova BiH.
Ovo je jedno od najpopularnijih djela klasične muzike, jer je Orffova muzika poletna, direktna, komunikativna, melodijski i ritmički snažna i siguran sam da će je publika dobro prihvatiti.

Koliko je teško organizirati ovakav jedan događaj u našem gradu i koliko je publika uopće zainteresirana za takvu vrstu muzičkih događaja?

Bilo kakva organizacija nečega što na sceni zahtijeva 200 ljudi je teška. Iza pozornice ih ima bar još toliko, a moj posao je koordinirati svim tim ljudima. Pogotovo je to teško raditi u našoj zemlji. Umjesto jednog javljaju se tri problema, sve morate raditi na tri nivoa, baš kao što je vlast u državi napravljena. Još kada imate goste to je mnogo teže. Sreća je pa nam ne trebaju vize za Sjevernu Makedoniju, to nam je mnogo olakšalo.

Izvođenje Hasanaginice u Istanbulu



U Turskoj ste veoma cijenjeni. Tamo ste čak radili na velikim projektima, postavili ste operu Hasanaginica u Državnoj operi i baletu u Istanbulu. Hasanaginica je prevedena na turski jezik. Koliko su ovakvi projekti značajni za promociju bh. kulturnog naslijeđa u svijetu?

Upravo takvi projekti promovišu našu zemlju i to je veoma važno. Država bi trebala ulagati u te projekte. Nažalost, jedino je Fondacija za muzičke, scenske i likovne djelatnosti prepoznala vrijednost tog projekta i pomogla mi. Imao sam sreću što sam našao ljude u Turskoj koji su bili zainteresirani, jer su vidjeli da je 'Hasanaginica' iz perioda Osmanskog carstva i oni su taj projekt prihvatili kao svoj. Drago mi je da sam upoznao njihov proces rada, njjihovu ozbiljnost u pripremama, oni su došli u Bosnu i Hrvatsku, gdje se nalaze ostaci Hasanaginog dvora, obišli Hasanaginicin mezar, a onda su krenuli u tumačenje. Dobili smo jedan drugačiji pristup ovoj operi. Osim toga, imaju izuzetne uvjete. Imali smo čak tri postave, šest korepetitora, kostimografi su bili fenomenalni. Mislim da bi bilo lijepo da se tako radi i kod nas.

O vašem radu je upoznat region i gotovo cijela Evropa, no koliko ste cijenjeni u našoj zemlji? Da li je uobičajena pojava da su domaći umjetnici ipak više cijenjeni van okvira BiH?

Nažalost to je tako. Kada je riječ o muzičkim umjetnicima, mi nemamo nijedan muzički festival koji je u organizaciji državnog ansambla. Imamo samo festivale koji su poluprivatni. Nemamo nijednu nagradu ustanovljenu za umjetnike u BiH. Njihov rad nije valoriziran. Ljudi odu u penziju i prestanu svi kontakti s njima. Država se nije potrudila da tim ljudima oda počast nekim priznanjem za njihov rad i trud koji je sigurno nemjerljiv. Ne krivim samo državu, isto toliko su krivi i umjetnici koji se ne bore za svoja prava.

Izvođenje Hasanaginice u Istanbulu



Koliko država ulaže u kulturu, izdvaja li dovoljno finansijskih sredstava?

Mislim da je najveći problem što ljudi shvataju kulturu kao potrošnju. Ulaganje u kulturu je ulaganje u budućnost. Umjetnici se moraju boriti i za status i za finansije. Uzmite Austriju kao primjer. Pa oni najveće prihode imaju od kulturnog turizma. U Austriji i u Beču imaju po 20-30 muzičkih dešavanja dnevno. Opere, solistički koncerti, koncerti sa simfonijskim orkestrom. Na te koncerte dolazi puno stranaca koji u tome uživaju. Oni šopinguju, troše svoj novac. Kultura ih privlači da dođu.

Bili ste na čelu Sarajevske filharmonije u najtežem periodu za našu zemlju, za vrijeme rata. Kako pamtite te dane? Kako pamtite 31. decembar 1993. godine kada ste pod granatama koje su zasipale naš grad održali novogodišnji koncert?

To je bio naš prvi koncert kojim je dirigirao Rešad Arnautović. Mi smo probali u nemogućim uvjetima, to je bilo u prostorijama "Selje", u jednoj dvorani u koju smo "strpali" cijelu filharmoniju, što je bilo dobro, jer smo se brzo ugrijali, a imali smo samo jednu peć. Koncert smo pravili u podne, zbog svjetla, jer tih ratnih godina nije bilo struje. Tog dana granate su toliko padale da smo mislili da niko neće doći. No, koncert je bio prepun, neki ljudi su čak i stajali i niko se nije plašio. Ni orkestar, ni publika. To je bilo nešto veličanstveno, nešto što je Sarajlijama tada bilo potrebno, zbog toga ih ni granate nisu omele.

Činjenica je da su muzičari mogli otići u inozemstvo za vrijeme rata, no vi ste odlučili ostati u svojoj zemlji. Kajete li se nekada zbog toga i da li biste promijenili nešto u svojoj dugogodišnjoj karijeri?

Mi smo imali mogućnost jer smo 1994. godine napravili prvi koncert van BiH. Imali smo koncert na Siciliji. Tim koncertom prikupljali smo novac za izbjeglice iz Ruande. Svi smo mogli ostati tamo, ali ipak se većina vratila. Nismo željeli napustiti svoj grad. Mislim da bismo svi isto uradili da možemo vratiti vrijeme. No, postoje stvari koje me bole. Neki umjetnici koji su napusti BiH i nas poslije rata su se vratili i mnogi vode glavnu riječ u kulturi. A što se tiče moje karijere, ne bih puno stvari promijenio. Ono što mi je drago jeste da smo u nemogućim uslovima imali puno koncerata vani. Svaki koncert vani puno je značio za BiH. Mozzartov "Requiem" 1994. godine je bio velika poruka, ta vijest je 36 puta objavljena na CNN-u, BBC-u, Euro Newsu, a nije bila neka tragedija, nije bio masakr, a obično se samo o tome tada izvještavalo kada je riječ o Sarajevu.

Remembering Srebrenica u Lancaster houseu u Londonu



Radili ste i Srebrenički lamenotos kojim ste željeli obilježiti srebreničku tragediju. Izveli ste ga na pet kontinenata. Kakve su bile reakcije na ovo umjetničko djelo? Plašite li se da bi nove generacije mogle zaboraviti genocid u Srebrenici?

Nažalost, mislim da mi moramo da govorimo o svemu što je bilo i da pokušavamo da prevaziđemo to loše. 'Srebrenički lamenotoso' je napravljen da da oprost. Mislim da trebamo jedni drugima opraštati, ne da zaboravljamo i ne da se revanširamo. 'Srebrenički lamenotoso' nisam zamislio kao revanš za bilo što, ali zaboraviti ne smijemo, revanširati se ne smijemo. Osim Srebrenice, ja sam u očima imao i druge genocide, poput genocida u Ruandi. Prvi put smo Lametoso izveli u Londonu i publika ga je veoma dobro prihvatila jer sam ga izvodio s djevojčicom koja je plesala balet uz klavirsku pratnju. Sjećam se da je sva publika u hali plakala i da niko nije ostao imun.

Nedavno je vaša Fondacija za umjetnost i obrazovanje Amadeus došla do sjajne ideje i osnovala Fond muzičkih instrumenata uz pomoć kojih talentovanim i mladim umjetnicima koji su u potrebi osiguravate vrijedne instrumente. Otkud ideja za jedan ovakav projekt?

Osnovao sam fond prije svega da bih pomogao mladim umjetnicima koji od svojih plata ne mogu da kupe odgovarajuće instrumente. Nadam se da ću im pomoći instrumentima koje sam dobio iz inozemstva. Oni će te instrumente koristiti godinu-dvije. Javlja se dosta ljudi koji žele donirati instrumente. Volio bih da taj fond pređe u državne ruke, jer će na taj način dobiti na ozbiljnosti. Do sada smo prikupili dvije violine, dvije gitare, klarinet, trubu i klavir. To je sedam instrumenata.

Remembering Srebrenica u Lancaster houseu u Londonu



Na kojim projektima trenutno radite, šta možemo očekivati nakon "Carmine Burane" ?

Pravim mini konferenciju za zdravstveni turizam gdje ću dovesti ljude iz Turske. Osim toga, radim na jednom svjetskom projektu koji će biti izveden u nekoliko zemalja svijeta. Prvo prikazivanje će biti u Moskvi. To je popularniji koncert koji će privući široke mase. Zvat će se 'Tri tenora, protiv tri basa', to je jedno takmičenje između tenora i basova kojim ćemo na šaljiv način samim programom, dinamikom, kostimima, koreografijom i scenografijom izazvati veliko interesovanje.


 Klix.ba / Novikonjic.ba

Pet najboljih filmova po izboru publike sa ovogodišnjeg, 25. Sarajevo Film Festivala na turneji su u tri bosanskohercegovačka grada tokom novembra – u Goraždu, Mostaru i Konjicu, zahvaljujući projektu “Sunčana strana Federacije BiH 2019”.

Ovogodišnji festival bio je posvećen temi identiteta, koja je trenutno na razne načine aktelna u svim poljima, od medijskog, preko kulturnog, političkog i obrazovnog i uveliko određuje književnike.


Peto izdanje “Poligona” otvorili su Josip Mlakić i Semezdin Mehmedinović, dva vrlo značajna, prepoznatljiva, prevođena i nagrađivana autora.

“Osamdesetih godina, živjeli smo u nekom drugom političkom sistemu i književnost je imala mnogo značajniju ulogu nego danas. Bila je nadomjestak za spiritualni život. Uticaj pisaca u javnom životu je bio neusporedivo veći nego sada.”- rekao je Semezdin Mehnedinović.

Drugi dana festivala, gosti su posjetili škole u Mostaru i školarcima dali potpuno novu perspektivu na ono šta i kako da čitaju. Bio je to jedan od prvih susreta mostarskih školaraca sa živučim autorima, što nedvojbeno daje značaj ovom projektu.

Istu veče, gostima su se predstavili britanski autor Russ Litten, te hrvatski autori Andrija Škare i Katja Grcić, a nakon čitanja svoje poezije i proze, govorili su o tome koliko identitet utiče na njihovo stvaralaštvo.

 Treći dan festivala, mostarska publika je uživala u razgovoru sa srbijanskim autorom Danilom Lučićem i bh. književnicom Senkom Marić, ovogodišnjom laureatkinjom nagrade “Meša Selimović”.

“Iz nekog razloga sam osoba koja se ne se osjeća dobro pod etiketama i imam otpor prema njima. Svaki naš identitet, a imamo ih mnoštvo, govori samo o dijelu nas. Svakim isticanjem pojedinačnog, sputavamo sami sebe.”- kaže Marić.

Festival je zatvaren u nedjelju, druženjem sudionika.

Poligon, još od osnivanja, Mostar nastoji vratiti na književnu scenu Evrope, te razbiti stereotipe i predrasude o gradu.

“Ovogodišnje izdanje Festivala potvrdilo je ideju koju promovira od samog početka: moć književnosti u razbijanju stereotipa, razvoj publike i interesa za aktualne i zanimljive naslove i imena koja nisu u školskoj lektiri. Vrlo sam zadovoljan ovogodišnjim gostima i njihovim doprinosom programu, a to potvrđuju i reakcije posjetitelja. Naravno, ovako zahtjevan projekt ne bi bio izvediv bez podrške mog tima, što se vidi i na feedbacku javnosti. Sve ovo pokazuje da je Poligon projekt sa dugoročnim potencijalom i sposobnošću da privuče najeminentnije autore.”- ističe Mirko Božić, direktpr festival.

72149672_519068852215481_6467795494474088448_n.jpg


Vanja Šunjić / Novikonjic.ba

Ovogodišnji festival posvećen je temi identiteta, koja je po riječima direktora festivala Mirka Božića, trenutno na razne načine aktualna u svim poljima, od medijskog, preko kulturnog, političkog i obrazovnog i uveliko određuje književnike.


Ovogodišnje, peto izdanje Međunarodnog festivala Poligon započelo je u četvrtak navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, a sve do 13. oktobra će predstaviti značajna imena iz BiH, Hrvatske, Srbije i Velike Britanije.

Festival su otvorila dva znaćajna imena sa naše književse scene, Josip Mlakić i Semezdin Mehmedinović, dva vrlo značajna, prepoznatljiva, prevođena i nagrađivana autora.

Krovna tema ovogodišnejg Poligona je identitet, a zašto baš identitet, odgovara director festivala, Mirko Božić: "Smatram da je tema identiteta trenutno jako aktuelna u Evropi zbog izbjegličke krize i rastućeg vala desnog populizma, a s druge strane i u našoj zemlji, jer evo nakon 30 godina nismo uspjeli definirati koji je to identitet koji nas spaja. Etnokonfesionalni identiteti na kojima se najviše inzistira zapravo su, barem se do sada pokazalo, jedino u funkciji razdvajanja",

Festival će ove godine pokušati govoriti o drugim slojevima koji sačinjavaju ljudski identitet i koji nisu toliko naglašeni, dakle, nisu u onom generalnom tradicionalnom diskursu, od nekih osobnih ukusa i preferencija do društva u kojem se krećete ili onoga što čitate.

 Jučer, drugi dana festivala bila je upriličena posjet školama, gdje se gosti festivala mostarskim školarcima dali potpuno novu perspektivu na ono šta i kako da čitaju. Bio je to jedan od prvih susreta mostarskih školaraca sa živučim autorima.

 Sinoć su u Hrvatskom domu "Herceg Stjepan Kosača" gostovli britanski autor Russ Litten te hrvatski autori Andrija Škare i Katja Grcić, čitali su svoju poeziju i prozu i govorili o tome koliko identitet utiče na njihovo stvaralaštvo.

U subotu će biti održan večernji program festivala u Narodnom pozorištu Mostar gdje će gostovati bh. književnica Senka Marić i srbijanski autor Danilo Lučić. Festival se zatvara u nedjelju, u Studentskom centru zajedno sa svim gostima autorima i nastupom mostarskog benda Sove.

Poligon, još od osnivanja, Mostar nastoji vratiti na književnu scenu Evrope, te razbiti stereotipe i predrasude o gradu.


Vanja Šunjić

Večeras je u Zavičajnom muzeju otvorena izložba "Kur,anom ti po srcu pišem", na kojoj je Nusret Omerika izložio 114 Kur,ana iz svoje privatne kolekcije, od kojih je sedam ručno pisano, a većina je stara 200 do 300 godina.

Pjesnika Sabriju Tucakovića, sad već 84-godišnjaka, upoznao sam prije gotovo pola vijeka na sarajevskom Filozofskom, na koji sam pristigao iz Podrinja, ne bi li zaradio zvanje profesora književnosti, a sve potajno se nadajući da ću se i ja „upisati“ u pisce. Od moje studentske generacije Sabrija je bio gotovo dvije decenije stariji i dolazio je iz „teške industrije“, iz „Vase Miskina Crnog“, naime studirao je, kako se  nekad govorilo,  „uz rad“. Godinu-dvije kasnije pod zaštitnim znakom sarajevske „Svjetlosti“ Sabriji je izašla strihozbirka „Tajno jezero“, koja mu je, iako dotad jedino objavljeno djelo, bila valjana propusnica za članstvo u Udruženje književnika BiH.

U organizaciji Narodnog univerziteta,večeras je u Zavičajnom muzeju otvorena izložba skulptura u drvetu autora Sadika Džumhura Dixe.

Stranica 1 od 13