SAID ŠTETA: Zelena Crvenkapica

Pade mi na um anegdota. Veliki stomak nekakvog debeloguzana popeo se pod bradu i guši ga, a dolje kipi preko kaiša, gluho bilo.

To znatiželjno gledalo dijete pa upitalo: “ A šta ti je to?” Upitani, onako naprđeno, u pokušaju da bude posebno duhovit,  djetetu odgovori: “Govna!” Dijete ga još jednom pogleda temeljito, da ne pogriješi u formulaciji rečenice, pa će ti: “ Auuu čiko, koliko si ti govana pojeo.”

Neka mi oproste čitaoci što sa fekalijama počinjem kolumnu, ali ova zbilja, čija smo najčešće žrtva, ne ostavlja mi puno mogućnosti da “uljudnije” odgovorim onima koji bi da su jahači apokalipse a padaju i s magarca. Zato ću u nastavku pričati koliko je moguće bajkovito, da bar u ovoj priči, mi ljudi svakodnevnice, budemo oštroumna djeca pred velikim debeloguzanima.

Bila jednom jedna zelena Crvenkapica! Da! Ono  k’o nezrela lubenica, okolo zelena, unutra blijedo crvena. Rodila se pored hladne Neretve što bistri um.  Imala Baku i (D)eku u Sarajevu. Jednom Crvenkapica namoli roditelje da im odnese korpu šljiva Požegača i jabuka Senabija. Nije baš voljela  Baku i (D)eku, da se razumijemo. Ustvari, teško joj bilo razaznati ko je  ko, jer su im uloge bile često zamijenjene. A Crvenkapica, derište bez poštovanja starijih, dugo je bolovala krzamak ili ti morbile pa nije išla u mekteb.  Znala je cirkuzati na njihov račun. Pravila im je nestašluke koji su ih mogli koštati glave. Onako Crvenkapica ters pa eto.

Helem, krene tako Crvenkapica sa korpom put Sarajeva, i taman dođe na raskršće kod Non-Stopa, kad ono vjetar puhnu, ama da će je odnijeti. Okrenula se, jer je sjeverac sa Ivan Sedla udarao u lice, pa korak po korak umjesto u Sarajevo stigne ona u Mostar. Ne pozna kuću ali uvjerena da je stigla, pokuca na vrata. Izađe Lisac srebrne dlake, dobro zalizan, lice Gebelsa i širok osmijeh, tek malo iskrivljena usna da prikrije svoje namjere.

- Kuda si krenula Crvenkapice? Upita je tako umilno da Crvenkapica naivno poželi da joj Lisac bude Baka.

- Krenula  Baki i (D)eki! Ali zar oni ne stanuju ovdje, upita Crvenkapica iznenađeno.

- Neee, ovo je stolni grad.  Baka bi voljela Mostar ali (D)eka se pita i imaju samo Sarajevo, odgovori Lisac.

Nego, vrati se ti uz Neretvu i preko Ivana. Samo ravno! Reče joj Lisac ljubazno. Glede šljiva i crvavih jabuka, najbolje ti je, sukladno odluci moga izbornog povjerenstva, zamjeniti ih sa divljim narom. Uzmi! Meni Senabije. Divlji nar je za  Baku i (D)eku prava stvar, uvjeri je Lisac, dok se uvrtao u pojasu k’o modni guru.

Crvenkapica uze i krenu put Sarajeva ne okrećući se, samo da joj je prije mraka preko Vojina, pardon Ivana. Taman kada je prolazila selo Smucka kod Tarčina,  zagrli je mrak pa ona potrča. Tako je profurala Stup i aerodrom, pa drito pred kuću Vuka. Kuća k’o kuća, u mraku svaka ista, pa bila u Istočnom Sarajevu ili na Poljinama. Crvenkapica osjeti strah, jer znate, ko se ne nauči istinskom strahu onda mu se i mala maca učini k’o lav. To ti je ono kao kada se slon uplaši miša. Pokuca na vrata i gle, to je Vuk! Zubi iskeženi na gotovs, taze brušeni “white” kod poznatog sarajevskog stomatologa, kao da je ugledao visokog predstavnika a ne crvenkapu.

- Kud si pošla? Upita Vuk onako grubo jer je kročila u njegov posjed na koji je tek postavio crnu tablu.

-  Kod Bake i (D)eke! U strahu reče Crvenkapica. Zar ovo nije Sarajevo, drhtavo izusti.

-  Jeste, ali Istočno, a ovdje nikada nećeš naći Baku, a boga mi ni (D)eku.

Čudno bi Crvenkapici da se Vuk kune bogom, jer nekako ne priliči, a i njegov čopor je u predznaku ateističan. Nije joj zvučao uvjerljivo, ali strah od svega, a od nepoznatog pogotovo, uhvati Crvenkapicu  pa je čekala šta  Vuk smjera. Sekunde kao godine, dok je vuk svijao rep u zoni svojih atributa.

- Slušaj me! Neću te pojesti ako me nešto poslušaš. To što nosiš u korpi baci. Tvoji Baka i (D)eka će svakako polomiti  zube. Evo ti ove banjalučke mušmule pa im odnesi. Meke i slatke k’o penzija. Od njih će lijepo spavati. Ako uradiš sve kako treba poklonit ću ti grad od srebra. Tamo ima ljekovita voda lice da umiješ, i budeš lijepa.  I srebra da se sva okitiš. Valja nam te udat. Vidi kakva si! Eto si mršava, trebaš nabaciti koju kilu.

Crvenkapica  ostade da posluša Vuka pa zaboravi odakle je. Odnosila je redovno mušmule za uspavljivanje  Baki i (D)eki, a Sarajevo joj priraslo srcu da zaboravi porijeklo. Jednom je dobila pismo od druga iz mahale, u kojem je pisalo kako joj grad u jesen sav pozelenio,  k’o Neretva s prva ljeta, pa da pohiti dolje, kako bi dobio malo purpura. Ma nije ga ni pročitala! Onako umišljena, sanjala je srebro i crvenu kadifu, da bude princeza ili možda princ, jer nije ni ona bila baš skroz definisana. Ma jok! Svojeglava Crvenkapica, narasla velika i udebljala se, čekala je naivno da dobije grad od srebra. Da ljekovitom vodom umije lice. Svosve bezličnoj, bili su joj preči Lisac i Vuk od  Bake i (D)eke. Makar Baka i (D)eka bili i namćori, ipak su joj svojta. Nit’ se uda, niti ode kuda!

Eto, tako je zelena Crvenkapica postala usjedjelica. Nisu je udali i nije dobila obećani srebreni grad. Nije ljekovitom vodom umila lice, tako da su masne akne uzele maha. Od lica ostala samo facies morbillosa (plačna maska, op.a), a obraz je davno izgubila. Vuk joj je uzeo kapicu jer mu se sviđa crvena boja. Valjda boja krvi, šta li? Priča se da joj je Lisac nudio da mu bude služavka u njegovom dvorcu, ali da promijeni ime u Radobolja. Drugi vele, kako bez kapice tumara Sarajevom.

Bilo kako bilo, ovu kolumnu ne preporučam onim što lahko gube pamćenje. Njima senabije, uvijek!

Samo se nadam jačem jugu što ovih dana ne da snijegu sa sjevera, i da će Crvenkapicu odnijeti u Sibir. Doduše, nije bajkovito, ali jeste tradicionalno učinkovito. Tako je nekad govorio drug Staljin!

I da ne zaboravim dodati na kraju. Ono dijete sa početka kolumne, moglo bi i Crvenkapici ponoviti istu rečenicu. Što jest, jest!                                                                     

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

ocijeni
(2 glasova)