ISMET SMAJLOVIĆ: Sa Neretvom na ti

Pod zaštitnim znakom Narodnog univerziteta iz Konjica 1998. godine objavljena je poetska monografija „Neretva“ Kemala Mahmutefendića.

Zapravo, djelo je kreativna rezultanta dvojca, pisca Mahmutefendića i majstora fotografije Dine Kassala, čija snimljena „magija svjetlosti i vode“, uhvaćena u fokus teleobjektiva, uspješno sarađuje  sa poemom. I evo sad: razlila se „pravo kroz srce“ Mahmutefendićeva „Neretva“, sačinjena od dvadeset pjevanja. Pjesnik je djelo izumijevao u egzilu „kada se živjelo jedino od sna o Neretvi“, kako autor zapisa u posveti.

Stihovi poeme i grafički oslikavaju vertikalu rijeke čije nas „modre oči“ gledaju i sa Kassalovih fotki. Pjesnik je odavno sa rijekom “na ti“. Na njenim obalama izučio je „pomičnu gramatiku vode“, da bio ona evo sad umetaforena potekla stranicama knjige. Melodijska struktura pokatkad je himnična, u ritmičkom srodstvu sa, na primjer, biblijskom „Pjesmom nad pjesama“. Proces simbolizacije postupno čini otklon od primarnog, hidrološkog značenja, pa u  „junakinji“ poeme, Neretvi, odgonetač prepoznaje heraklitovsku rijeku koja „žubori“ nauk egzistencijalnog kruga da „treba prolaziti a ne žaliti zbog  toga“, ako je prolaznosti dat smisao.

Semantičko polje poeme širi se u više smisaonih rukavaca. U XII pjevanju Neretva je antropomorfizirana - svojevrsna je to oda ženi. Gradacijska os pjevanja je erotogram ljubavnoga čina, sa oscilirajućim brojem slogova koji, iz kulminirajućeg dvanaesterca silaze u relaksirajuće dvosložje. Uostalom, metaforika je zahvaćena iz antropološkoga leksičkog spektra. Pjesnik, sklon apostrofi, veli: „Kost si neba, pećina poljubaca, ikra si šuma, ludilo podneva, ushitu večeri...“ Opsjednuti svetkovinom čula u ovom pjevanju, gotovo da smo postali razneretvljeni, izvan modrih vibracija ove rijeke.

U narednom, XIII pjevanju, pjesnik nas ponovo suočava sa Neretvom, koja ovog puta postaje naša Sena, Rajna, Volga, dakle - poetski amblem. Poema je, naime, artikulisana kao neka vrsta duhovnog „bedekera“, intimistička topografija po kojoj postajemo duhovni putnici, kako to razložno zapisa Nedžad Fejzić, jedan od recenzenata. S pjesnikom slazimo niz njenu „mladoliku vječnost“, koja, veli autor, kroz Glavatičevo teče ritmom slavenske poeme, u Proplavama je gregorijanski koral, a na Beginom vijeru rapsodija. I kao što  je Česlav Miloš svoja „Snoviđenja nad zalivom San Francisko“ smjestio iza „rešetaka riječi“, tako Mahmutefendić od ovog drugog, lirsko-refleksivnog zapisa „Sna nad Neretvom“ pravi literarni mikrokosmos, svoj „zaliv“, ali i svoju „prokletu avliju“ koje naseljavaju, između inih, i „davnoprošli begovi, kartaroši, ljubavnici, zelenaši, junaci  i kukavice, asije i prznice, smjerni kao i ukleti, dvoličnjaci i bezličnjaci, nikom znani i svima poznati...“

Tako pisac miksa „liriku vode“ i „prozu života“, snoviđenje i javu, hodeći sa Neretvom u jednom i Boračkim jezerom u drugom oku; sumatraistički bratimeći Karpate i Vrtaljicu, Pont Neuf i Stari most, pariška predgrađa i Prkanj. Raznoglasje, rasprs života prepoznatljivi su i po frekvenciji glagola, kojima naročito obiluje  jedanaesti „san“. „Ljepota nečega ne  zavisi samo od  njegovog  izgleda nego u najvećoj mjeri  od nas“ - reći će pisac. Stoga, sa ovom Mahmutefendićevom „oneretvljenom  duševnom autobiografijom“ (Ž. Grahovac) treba se suočiti i zbog bogatstva asocijacija koje emituju poema i zapis, ali i zbog „modre ljepote“ kojom zrače fascinantne fotografije Dine Kassala.


   (Preneseno iz Lista „Oslobođenje“, 17.5.1998.)  

ocijeni
(1 glas)