PATETIKA ILI STVARNOST OSOBA S INVALIDITETOM U NAŠOJ DRŽAVI

U martu 2010. godine Bosna i Hercegovina je  ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i na taj način se obavezala na usklađivanje domaćih zakona prema ovoj konvenciji.

Međutim u praksi se ne susreću primjeri implementacije na koje se obovezala naša država u toku svoga euroatlaskog puta, čak šta više, još uvijek je prisutna diskriminacija koja se temelji na uzroku nastanka invaliditeta. Iako su urađene brojne strategije za unapređenje prava osoba s invaliditetom i  napravljen je i Nacrt zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne potpore osobama s invaliditetom FBiH ili "kišobran zakon", kojim se predviđalo izjednačavanje prava osoba s invaliditetom, bez obzira na nastanak invaliditeta i s ciljem izmjena postojećih zakona iz navedenih oblasti, radi usklađivanja istih. Nacrt je prošao proceduru usvajanja u predstavničkom domu parlamentarne skupštine, međutim, odbijen je u domu naroda parlamentarne skupštine uz obrazloženje da je to prijedlog zakona stare vlade.

Sva ova priča pokušaja usvajanja-vraćanja navedenog zakona, koji bi i meni i mnogim drugim osobama s invaliditetom unaprijedio i status i život učinio dostojanstvenim navodim kako bi se pokazalo koliko je u suštini donosiocima odluka važno moje dostojanstvo i kvaliteta života. Možda, kada bi se i našli u mojim "cipelama" i pronosali broj zvani invaliditet, shvatili bi zašto nam je važno da konačno ostvarimo prava dostojna čovjeka, da živimo bar deseti dio onoga što drugi ljudi bez invaliditeta žive i imaju na raspolaganju. Ne tražim da mi iko išta poklanja, samo tražim da ostvarim svoja prava, na koja se država obavezala da mi pruži.

Integracija i socijalizacija su luksuz

Prije par dana sam sa svojim društvom dobio ponudu da odemo u planinarski dom na izlet po jako povoljnoj cijeni. Taj prijedlog se zasnivao na zajedničkom unajmljivanju i plaćanju tog planinskog dragulja okruženog kristalno svježim zrakom i prirodnim zelenilom. Odlazak na obližnju planinu uživanje u prirodi uz dobro, pozitivno društvo je izmamilo brzoplet odgovor od mene. Naravno, bez razmišljanja rekao sam DA! Želio sam da ne budem uvijek onaj koji izbjegava druženja, ne samo zbog straha od odbacivanja i nesigurnosti, već i zbog finansijskih razloga. Ne želim da budem ona osoba u društvu za koju uvijek moraju drugi da plaćaju ili sufinansiraju, da li iz sažaljenja ili nekog osjećaja dužnosti, već sam htio da punopravno uživam u socijalizaciji sa mojim prijateljima. Sama integracija u društvo je usko povezana sa socijalizacijom i podrškom od strane grupe kojoj želimo pripadati, ali isto tako ima svoje preduslove. Osim same prihvaćenosti koju vam određena grupa prijatelja/poznanika inicijalno pruža, potrebno je i naravno da i vi doprinesete ravnopravno, a ne uvijek simbolično.

Ostatak tog dana sam proveo razmišljajući o dogovoru sa prijateljima i što sam više razmišljao bilo je jasnije da neću moći ispuniti dio pogodbe koji smo postigli na zadovoljstvo svih nas.  Kada sam rekao DA, nisam se interesovao ni razmišljao o tome da li ja to mogu sebi priuštiti niti o prilagođenosti planinarskog doma za osobe s invaliditetom – već sam instinktivno poželio da budem dio toga.

Tek kasnije, poslije detaljnije analize i uz konsultacije sa roditeljima moj brzopleti odgovor sam ipak morao preinačiti u NE – ne mogu otići na izlet sa mojim prijateljima! Moja trenutna situacije nije bila takva da sam mogao bez razmišljanja prihvatiti dogovor. Počevši od najbanalnije stvari da sam finansijski ovisan o svom jedinom prihodu invalidnini i njegi drugog lica, do toga da živim sa roditeljima koji su penzioneri.

Jedna od najvažnijih činjenica zbog koje sam i bio za odlazak na odmor bilo je moje psihičko stanje koje je vapilo za odmorom, kvalitetno provedenim vremenom s prijateljima uz druženje, smijeh, anegdote iz naše ne tako davne prošlosti, a prije svega činjenica da nisam samostalno bio na odmoru osam godina. Upravo toj činjenici sam posvetio najveći dio svojih misli i u tom "dumanju" sam došao do zaključka da neodlazak na samostalni odmor "dugujem" činjenici da sam osoba s invaliditetom i neprilagođenosti naših turističkih destinacija za osobe s invaliditetom. U svemu tome se krije jedan mnogo perfidniji i manje vidljiv razlog a to su finansijske (ne)mogućnosti osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Podsjetiću i na član 3. UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom gdje piše u Općim načelima: puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo.

Dalje Konvencija jasno nalaže kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo sudjelovanje na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama u rekreativnim, sportskim aktivnostima i razonodi, države potpisnice poduzet će odgovarajuće mjere kako bi osigurale pristup i učešće u rekreativnim, turističkim, sportskim aktivnosti i razonodi.

Pitam se kako da se osobe s invaliditetom uklope u ovo pravo koje nam je priznato UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom?

Međutim, moja država je meni procijenila da jesam lice s invaliditetom I grupe sa 100% oštećenjem organizma i na osnovu toga mi se priznaje na pravo: lična invalidnina I grupa - u mjesečnom novčanom iznosu od 109,76 KM. Dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica II grupe – u mjesečnom novčanom iznosu od 137,20 KM, ortopedski dodatak I grupa – u mjesečnom novčanom iznosu od 19,20 KM, što ukupno iznosi čitavih 266,16 KM.

Budimo realni, taj iznos nije dovoljan ni za podmirivanje bazičnih egzistencionalnih potreba, a ne za odlazak na odmor. Preciznom i vrlo jednostavnom matematičkom operacijom dolazim do cifre da na dnevnom nivou od ukupnog iznosa mog prihoda imam 8,86 KM. Tih 8,86 KM treba da mi "pokrije" sve potrebe, od najosnovnijih za ishranu, školovanje, prevoz, rekreaciju, odjeću, obuću, ma apsolutno sve za samo 8,86 KM dnevno.

S obzirom da osobe s invaliditetom moraju posvetiti posebnu pažnju imunološkom sistemu, i ako hoću da ga ojačam (što je pogotovo sad važno u doba korona virusa) i odem do apoteke da kupim C vitamin moram "halalit" četiri dana tog mog bogatstva, s obzirom da C vitamin u prosjeku košta od 20 do 30 KM. Taj podatak je tragikomičan, ali nažalost oslikava tešku situaciju osoba s invaliditetom u našoj državi sa ovakvim, a i sličnim primanjem. Ako odvojim taj iznos za osnovnu potrebu unapređenja zdravstvenog sistema, onda ta četiri dana nemam šta jesti, a ni piti.

Međutim, šta ako želim i priuštiti sebi neku odjeću, obuću ili čak se i školovati? E pa sve to može, ali samo ako na nečemu uštedite, odnosno nečega se odreknete. Naravno ovo sada sve računamo, pod uslovom da živite kod roditelja i ne plaćate režije, jer ako bi još i to dodali, onda bi tek uočili da je prosto nemoguće da jedna osoba s invaliditetom živi i djeluje samostalno, ukoliko ovisi samo od onoga što mu je država odredila, a što nije u skladu ni sa životnim potrebama, a ni standardom.

Ako ipak živim s roditeljima i ne plaćam režije, pa se još odlučim da kupim sebi zimsku jaknu ili kvalitetnije cipele ili čizme, što u prosjeku košta nekih 80 do 100 KM, onda ću već pola mjeseca živjeti na četiri marke dnevno. Ovo nije ilustracija mog života, niti cilj da se sažalite nada mnom ili nekom drugom osobom s invaliditetom, ovo je samo jasan dokaz koliko jedna osoba s invaliditetom ne može i ne treba da živi od 266 KM mjesečno, jer takav život nije dostojan čovjeka, a ponajmanje u skladu sa Konvencijom na koju je država obavezana da implementira.

Život je ipak lakši i bolji kada nisi osoba s invaliditetom

Kada povučem paralelu i uporedim ovu trenutnu situaciju sa situacijom od prije desetak, petnaest godina – kada nisam bio osoba s invaliditetom, lako je uočljivo da taj invaliditet diktira način mog života. Invaliditet diktira moj život, zato što na osnovu njega, su društvo i donosioci odluka odlučili koliko je meni dovoljno da živim i na koji način.

Prijedlog odlaska na izlet sa prijateljima kada nisam bio osoba s invaliditetom – prihvatio bih sa oduševljenjem i ne bih puno razmišljao o činjenicam ZA i PROTIV odlaska, nego bih jedva čekao da avantura počne. U to vrijeme nisam bio lice s invaliditetom, bio sam zaposlen, ekonomski neovisan i nisam imao finansijskih problema. Živio sam potpuno samostalno i nisam ovisio ni od čije dobre volje i raspoloženja grupe, već sam se radovao svakom druženju.

Činjenica da sam se vrlo brzo vratio u realnost i po ko zna koji put prihvatio bolnu činjenicu da sam u 37. godini života ovisan o finansijama svojih roditelja i da ne mogu ni u najluđim snovim razmišljati o osnivanju vlastite porodici, jer nemam uslove za život koje društvo treba da omogući nama osobama s invaliditetom.

Poenta ovog teksta nije patetika, već da svaka osoba koja ima ikakvu moć da doprinese unapređenju života osoba s invaliditetom, to i uradi. To je vaša dužnost i na pozicijama ste upravo kako biste vašem narodu omogućili kvalitetan i dostojan život. Pred nama su lokalni izbori i nadam se da će stranke razmisliti o tome zbog čega se kandiduju i najprije povesti računa o marginaliziranim članovima našeg društva, jer vi ste tu zbog nas, mi vas biramo.  


 Rinat Kevrić / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)