LJUDSKA PRAVA Najteže je svaki dan iznova prihvatiti da ste osoba s invaliditetom!

Piše: Rinat Kevrić

Život sa invaliditetom je bez sumnje težak, ali to nije razlog da odustajemo od života i da se predamo i prepustimo apatiji. Naprotiv, naš uspjeh će biti mnogo više cijenjen od strane članova naše porodice, prijatelja i svih drugih ljudi koji će (budite sigurni u to) cijeniti vašu borbu i imati pozitivne i inspirativne komentare o vama samima.

Osobe s invaliditetom u našoj populaciji se razlikuju, ali i ističu svojim pozitivnim stavom, borbom koja je svakodnevna i koju drugi ljudi bez invaliditeta uzimaju zdravo za gotovo. Kroz svoju svakodnevnu borbu osobe s invaliditetom se moraju suočiti s raznim vidovima prepreka kao i predrasuda društva.

Ipak, mislim da je najveća prepreka ona koju moramo prevazići u nama samima i odabrati put svakodnevne borbe sa samim sobom, a potom i sa ostalim preprekama.

Prepreke su nekad i arhitektonske, a nekad i barijera u ljudskim glavama, kako članova naših porodica, prijatelja, a i sveukupnog društva. Međutim, sa tim preprekama mnoge osobe s invaliditetom se teško nose. Tako da nije rijetkost da čujete da neke osobe s invaliditetom ne napuštaju sigurnost doma, baš zbog neprilagođenosti naših instistucija, ulica i saobraćajne nekulture ili jednostavno ne usuđuju napustiti granicu komfort zone. Iako je Bosna i Hercegovina ratificirala UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom do danas je to samo i dalje mrtvo slovo na papiru. Zakoni naše države dobro su uređeni i prilagođeni osobama s invaliditetom, ali to je samo jedna strana medalje. U stvarnosti se urijetko sreću primjeri dobre prakse od strane političkih opcija koji uopšte prepoznaju probleme sveukupne kategorije osoba s invaliditetom.

Evo uskoro imamo izbore, pa pozivam sve političke opcije da pokažu senzibilitet prema osobama sa invaliditetom, da ih uključe u programe, da se bore za njihova prava.

Kome su važne osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?

Na samom promicanju i implementaciji zakona i prava osobama s invaliditetom u našoj zemlji uglavnom se bave različite nevladine organizacije bilo da su domaće ili inostrane. Međutim, kao osoba s invaliditetom i nemam često konkretnu priliku da učestvujem u treninzima, seminarima ili međunarodnim razmjenama. Moram naglasiti da sam lično kao osoba s invaliditetom sa visokim stepenom nezavisnosti i u većini slučajeva mi nije potreban asistent niti pomoć drugih ljudi, ali šta se dešava u slučaju sa osobama sa oštećenjem sluha i vida, sa osobama u invalidskim kolicima, kojima je potreban asistent?!

Iz razgovora sa mojim prijateljima koji se susreću sa nedostatkom razumijevanja i same okoline u smislu važnosti učešća u takvim aktivnostima, najčešća reakcija je – ne želim da budem na teretu i ne volim da ovisim od drugih nepoznatih osoba.

Nevladine organizacije svoje djelovanje zasnivaju na različitim edukacijama kako samih osoba s invaliditetom tako i na edukaciji domaćeg stanovništva da razviju senzibilnost, izgrade empatiju i na kraju da prihvate osobe s invaliditetom kao jednake članove društva, što mi u suštini i jesmo. To pokušavaju postići kroz različite treninge, seminare i edukacije na kojima su učesnici kako osobe s invaliditetom tako i građani bez invaliditeta, gdje se pokušava izgraditi osjećaj koherentnosti i senzibilnosti između ove dvije skupine društva. Međutim, primjeru takvih organizacija i aktivnosti do sada sam svjedočio samo kod Caritas BiH i Global Analitike, koji su svojim naporima pružili priliku osobama sa različitim stepenima invaliditeta da punopravno učestvuju u njihovim aktivnostima.

Kada ti invaliditet oduzme i da najljepše uspomene u životu…

Dok sam svoje dvadesete godine živio punim plućima nisam mogao ni sanjati da će sve ono što volim nestati i da ću morati ponovo naučiti da živim. Tako sam jedan dan kao u nekom film, otišao odigrati fudbala sa par prijatelja i poslije udarca u glavu, kući sam se vratio u kolima hitne pomoći. Odlazak na sam termin fudbala sa prijateljima mi je bila omiljena stvar i svaka pomisao nakon te noćne more, tjerala me je da mrzim čitav svijet i sve one koji mogu i dan danas bezbrižno da trče terenom i dobacuju nakon lošeg odigranog pasa, da taj dan imaju dvije lijeve noge.

Poslije mog dolaska u bolnicu doktori su ustanovili da sam imao moždani udar i da je puka sreća što sam uopšte preživio. Nakon 99 provedenih dana u bolnici, kreće moja borba, najprije sa prihvatanjem činjenice da moja desna noga i ruka nisu više moje, jer me ne slušaju i ne žele da koračaju sa mnom, ne žele da grle moje prijatelje, već me vuku nazad ka dnu kao sidro. To sidro… to sidro je invaliditet, ta borba, da prihvatite da više niste osoba koja ste do juče bili, već ste danas osoba s invaliditetom.

Odjednom taj invaliditet počinje da definira i tebe i tvoj odnos prema drugim ljudima. Taj invaliditet ti postane najveći neprijatelj, a ti kao da toneš u beznađe bezvoljnosti, očaja i ponora, iz kojeg ne vidiš svjetlo.

Iako, osobe s invaliditetom važe za vrlo inspirativne osobe i osobe sa izuzetnim smislom za humor, to tek sada nakon 2320 dana otkako sam osoba s invaliditetom, mogu da vam potvrdim i stojim iza tih riječi. Začudili biste se da datum kada sam doživio moždani udar i preživio, pamtim bolje nego svoj rođendan, jer osoba koja sam dotad bio, danas više nisam. Danas sam drugačija osoba, ali nakon mnogo godina rehabilitacije i najprije podrške porodice i prijatelja, mogu da pričam bez ikakve zadrške.

Danas mogu reći da sam osoba s invaliditetom i da vas gledam u oči dok to govorim i neću zaplakati jer sam danas itekako ponosan na sve ono što sam preživio i uspio, bez obzira na veliki broj prepreka koje sam morao prevazići.

Danas nakon četiri godine profesionalne rehabilitacije u Global Analitici, uključenosti u nevladin sektor imam na desetine prijatelja iz različitih gradova i dijelova svijeta i desetine certifikata koji su “zabetonirali” osjećaj ponosa kada kažem da sam osoba s invaliditetom.

Trenutno uživam i veselim  se svakom novom danu, a jako sam blizu da postanem i student treće godine odsjeka socijalni rad Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Teško je imati pozitivan stav unatoč velikom broju prepreka i razočarenja u našem društvu, ali pozitivnim razmišljanjem i kontinuiranim radom na sebi umnogome možete doprinijeti pozitivnim stvarima koje će vam se desiti. U periodu svog života gdje sam bio namćor i mrgud i gdje sam mrzio sve oko sebe i odbijao svaki vid pomoći ništa mi se pozitivno nije desilo, jer sam svaki pokušaj pomoći “dočekao na nož” i samo sam sebe više sažalijevao.

Moja poruka svima koji prolaze kroz ovakve i slične situacije u životu, ako želite vidjeti neke promijene u svom životu, treba biti otvoren za te promjene i ma koliko bilo teško, pokušati napraviti iskorak ka drugačijem bez obzira koliko to zastrašujuće u tom trenutku bilo. Sada nemam vremena da razmišljam ološim stvarima i svim preprekama, jer sada kada vidim prepreku, najprije tražim rješenje kako da je uklonim i ako je potrebno tražim pomoć, jer ja sam osoba s invaliditetom.

Potrebna mi je vaša podrška, a ne vaše sažaljenje.

http://globalanalitika.com/najteze-je-svaki-dan-iznova-prihvatiti-da-ste-osoba-s-invaliditetom/

Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)