UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom – iluzija ili realnost?

Piše: Sabira Gadžo-Šašić


Prije 10 godina Bosna i Hercegovina je ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Time se obavezala da će kao država preuzeti odgovornost za stvaranje ambijenta u kojem će osobe s invaliditetom imati jednake mogućnosti za uživanje svih prava ravnopravno sa ostalima.

Danas, prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini rasuta su u više državnih, entitetskih i kantonalnih dokumenata, i na žalost svih, pripadnici te populacije žive na marginama društva, baš kao i prije ratifikacije UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja čini krunu svih propisa koji uređuju prava ove populacije.

Jaz između teorije i prakse

Očito da su predstavnici bh. vlasti “pohitili” sa usvajanjem dokumenta koji je po svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnih zakona i koji preciznije  nego  bilo  koji  drugi  normira osnovna prava i smjernice za ostvarivanje potreba i prava osoba s invaliditetom. Dakle, Konvencija kroz opća načela garantuje osobama s invaliditetom: poštivanje dostojanstva, zabranu diskriminacije, punu uključenost u društvo, poštivanje različitosti, jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost muškarca i žene, poštivanje sposobnosti razvoja djece s invaliditetom i poštivanje prava te djece na očuvanje vlastitog identiteta. Posebno se potencira podizanje svijesti cijelog društva o osobama s invaliditetom i njihovim pravima; pristupačnost; neovisno življenje i uključenost u zajednicu.

Svakako da se u kontekstu navedenog postavlja mnoštvo pitanja, poput gdje je u svemu ovome država Bosna i Hercegovina nakon više od 10 godina?! Jesu li napravljeni pozitivni pomaci u socijalnoj uključenosti osoba s invaliditetom u bosanskohercegovačko društvo?

Nažalost u Bosni i Hercegovini će svi oni koje zanima ova oblast morati još sačekati pozitivne promjene, jer očito je da unapređenje kvalitete života osoba s invaliditetom ne ide tokom koji Konvencija propisuje. Čak ni danas u institucijama u BiH kao ni u propisima nije usklađena terminologija iz oblasti invalidnosti.

U čemu je onda problem?

Po svemu sudeći problem proizilazi iz činjenice što u momentu usvajanja jednog ovako važnog dokumenta nije stvoreno ni minimum pretpostavki za njegovu primjenu, a koji se zasniva na socijalnom modelu invalidnosti prema kojem je neophodno uložiti napore u kreiranje ambijenta koji bi bio pogodan za punu uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu i preuzimanje odgovornosti za sva ograničenja s kojima se susreću osobe s invaliditetom.

Ipak, čini se da ratifikacija ključnog dokumenta za osobe s invaliditetom, a i njegova implementacija u Bosni i Hercegovini, bar do sada, predstavlja samo privid jer prava osoba s invaliditetom nisu samo stvar ratifikacije ili potpisa, nego stvaranje uslova u kojima će se prava moći ostvarivati. Međutim Daytonskim mirovnim sporazumom u Bosni i Hercegovini oblast socijalne zaštite je pripala u   nadležnost entitskih vlasti koje samostalno i neovisno regulišu tu oblast. Upravo taj način kreiranja socijalno zaštitnih mjera nije omogućio jedinstveno ili usaglašeno zakonodavstvo iz te oblasti. Izostao je i jedinstven sistem socijalne politike što sve skupa predstavlja minimum uslova za primjenu sadržaja Konvencije.

Sigurno da takav pristup je isključivo pogodovao pojavi diskriminacije u oblasti invalidnosti na način da se osobama s invaliditetom omogućilo ostvarivanje prava prema porijeklu invalidnosti i prema teriterijalnoj pripadnosti.

Na žalost ni danas nije bolja situacija, jer još uvijek entitetska zakonodavstva iz ove oblasti nisu usaglašena sa sadržajem Konvencije u kojoj se posebno potencira život osoba s invalidietom bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Iako je možda prvobitno, puko usvajanje međunarodnih propisa o pravima osoba s invaliditetom, u BiH imalo za cilj stvaranje društva po mjeri svakog pojedinca, ipak bar za sada, daleko smo od tog cilja. Čini se da su sve poduzete aktivnosti u prethodnom periodu rezultirale veću polarizaciju unutar populacije koja je direktno pogođena problemom invalidnosti.

Ipak ako se ima u vidu da je, nimalo kratak, period od deset godina od usvajanja UN Konvencije o pravima osoba s ivnaliditeotm u BiH popraćen svakodnevnim teškoćama u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava, poput prava na zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoć, tuđu njegu ili ortopedska pomagala, onda zasigurno da projekcije za budućnost ne mogu biti svjetle.

Zato više nego očigledno je da period od 2010. godine do danas je bio protkan kontinuiranim kršenjem osnovnih socijalnih prava ove populacije, a ne, kako se država obavezala, stvaranjem pretpostavki za njihovu primjenu. To je, na žalost svih, sramota koja se ukorijenila u bh. društvo, a koja  je postala konstanta. Sporadnični pokušaji primjene i usaglašavanja pojedinih propisa unutar entiteta mogu se ocijeniti kao formalni, a ne kao stvarni.

Šta nam donosi budućnost?

Dodatno poražavajuća je činjenica da u predstojećem vremenu koje će biti obilježeno “pandemijskom” krizom se može očekivati još veći ambis u ovoj oblasti. Globalni kolaps, u koji lagano ulaze sve zemlje svijeta, poljuljat će mogućnost većeg zaživljavanja socijalnog modela invalidnosti. Zato iskorak u njegovom daljnjem zaživljavanju mogao bi čak biti  izazov i za mnoge razvijene zemlje svijeta, a za države poput Bosne i Hercegovine.

Za očekivati je da se medicinski model invalidnosti, koji posmatra invalidnost kroz problem, “zakuca” do daljnjeg.

Dakle, po svemu sudeći trenutna situacija ne obećava ništa nego da će prava propisana UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom na bosanskohercegovačkom teritoriju još dugo ostati samo mrtvo slovo na papiru i više nego sigurno je da će morati sačekati neka bolja vremena. Do tada, čini se da su vladajuće strukture u BiH za sebe rezervisala, samo, obavezu potpisivanja i ratificiranja međunarodnih dokumenata, ali, ne i usaglašavanje nacionalnih propisa sa njima.

Zato je više nego izgledno da ćemo trebati pričekati da se nekada prvo desi promjena stavova i vrijednosti, a zatim i promjena cjelokupnog sistema. Građani Bosne i Hercegovine koji su se više puta pokazali kao strpljive osobe, treba da same sebe pozovu na odgovornost i svojim malim primjerima pridonesu, zaživljavanju društva u kojem bi svi bili jednaki i u kojem bi država bila u službi građana, a građani u službi države.

Vrijedi čekati na takvo društvo, zar ne?!

http://globalanalitika.com/un-konvencija-o-pravima-osoba-s-invaliditetom-iluzija-ili-realnost/

Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)