MIRSAD ČUKLE Iz mog ugla: Virtuozi manipulacije - ko je nama donio slobodu?

Ko je nama donio slobodu, na kojim i čijim temeljima su svi krajevi Jugoslavije pa i Konjica doživjeli ekstremno brzi društveno-ekonomski razvoj, ko je školovao hiljade studenata, podigao hiljade fabrika, škola, bolnica, džamija i crkava, izgradio hiljade kilometara puteva, pruga i dalekovoda...

Što više umanjuju značaj Tita i partizana, mnogi tako postaju važniji i veći u svojim očima...

Prije 75 godina nacistička Njemačka je kapitulirala, u svijetu je 9.5. završen 2.svjetski rat,(66 dana poslije oslobođenja Konjica), sva ratišta su utihnula, nema više poginulih ni ranjenih, ali u Jugoslaviji se  ratovalo još šest dugih dana i noći... Samo 7.5.1945., 1.proleterska u borbama sa Pavelićevim i drugim vojnicima - domaćim izdajnicima, imala je 158 poginulih i 358 ranjenih. Poraženi vojnici se nisu prijavili za amnestije proglašene 15.9.1944., 21.11.1944.,3.8.1945., 15.1.1945. niti 9.5.1945., nego su, uz žestoke očajničke borbe, sa zbjegom krenuli prema Austriji  i, plašeći se odgovornosti za počinjene zločine,  odlučili da se 15.5. predaju, bolje Englezima nego „crvenim antikristima, neprijateljima Crkve i Boga koji ubijaju sve redom“.

Pavelić je svoju porodicu još 1944.izmjestio u Austriju, a članove Vlade NDH, sa punim koferima otetog zlata, poveo je daleko od svoga puka još 6.5., a zbjeg je organizovao i vodio po zločinu čuveni Maks Luburić. Zločinci su potjerali-poveli i civile kao živi štiti da bi se izmiješali i olakšali sebi bijeg. (Preplašeni, očajnii i zaluđeni civili povjerovali su da ih jedino Maks vodi u slobodu. Takva manipulacija uvijek i svugdje uspijeva.)

Obnova i razvoj od 1946. u Jugoslaviji, bili su oko 7 odsto, što je samo 3 odsto bio manji rast BDP nego u  Japanu.  U Konjicu je, prvo, za samo godinu dana izgrađen Novi most, 1947. obnavlja se rad fudbalskog kluba, 1950. slijedi Odluka o gradnji fabrike Igman, 1956. Izgrađen je Dom izviđača, 1957. grad dobija Društveni dom, 1960. vodovod Ljuta, 1969. otvorena je nova Bolnica, nova zgrada 1.osnovne škole otvara se 1965., 2.o.š. 1974., nova zgrada škole Glavatičevo 1957, Čelebići 1961., Parsovići 1975...Konjic i život građana neprepoznatljiv je za samo desetak godina.

U deceniji od 1970-1980. otvaraju se Motel (1971), Obdanište (1973.), Robna kuća (1975.) Gradski stadion ( 1977.),Sportska sala predata je građanima na upotrebu (1978.), zgrada Srednjoškolskog centra (1979.), Tvornica Al u Glavatičevu i vodovod (1983.), Tvornica zakovica u Buturović Polju 1979., Elplin na Borcima - u ove tri seoske fabrike, bilo je po oko 150 zaposlenih, uz fabrike bila su puna i bogata sela, pune škole, struja, cesta i vodovodi u svim selima,struja u Podhumu stigla je 29.11.1972., u Požetvu 27.7.1982., dalekovod Parsovići-Kruščica završen je 1973., dok su 14.12.1985., u 111 domaćinstava Grušče i okoline, ugašene petrolejke. Tvornica „Drvorezbarstvo“ u probni rad puštena je 27.7.1978.godine itd.

I poslije 1980. nastavljen je ubrzan razvoj grada., kada su u skoro svih 28 mjesnih zajednica izgrađene ambulante,   Nova kotlara i Konfekcija 8. mart otvorene su 1983., stanove su besplatno dobijali i radnici, u objektu Centar 134 stana, Trešanica 156, Luka 115, Pleha 36 stanova...Tako se živjelo i razvijalo u omraženom socijalizmu za koji se često pogrešno kaže da je to bio komunizam. Zaboravlja se bajka zvana Konjic , Bosna i Hercegovina i Jugoslavija, uz napomenu da se i u svakoj pravoj bajci ima šta kritikovati. Nacionalisti kažu živjeli su u mraku, progledali tek 1990.godine. Samo za 2,5 decenije grad je sa manje od 3.000 stanovnika 1946., narastao na 9.584 stanovnika 1971. god., što je rijetko viđen preporod jednog grada.

I onda dolazi Blajburg- misa u Sarajevu, čime za većinu ljudi dolaze noći bez sna i mnoga pitanja. Pročitao sam skoro sve što je ovih dana napisano o tome, na scenu stupaju manipulatori svih nacija i vrsta. Govore površno, poluistine, gledaju na jedno oko svoje zločine, a na drugo tuđe zločine, osuđujući  tuđe. Zašto Blajburg, zašto u Sarajevu, zašto sada, organizatori- ustaše protjerani su iz Austrije, Hrvatski sabor pokrovitelj je mise u drugoj državi, zašto tolika medijska pompa oko jedne mise, zašto misa za Blajburgovce a ne i za sve nevino ubijene tokom 2.svjetskog rata, kažu misa je za ubijene svih totalitarnih sistema fašizma, komunizma i nacizma,ko profitira na ovome, sve je upitno, sumnjivo, zbunjujuće i sigurno ima neke skrivene namjere...

Mise smo držali i 30 proteklih godina, ali bez pompe, zašto sada Nadbiskupu treba promocija, pita ga fra Bože Radoš.

Bosanski franjevac Marko Oršolić smatra da će najavljena misa za žrtve Bleiburga, rata i poslijeratnog razdoblja, naškoditi ugledu i Katoličke crkve i kardinala Vinka Puljića. Zato vjeruje da ovakvu misu „nipošto“ nije trebalo upriličiti u vrijeme kada se slavi Dan pobjede nad fašizmom. „Misa za mrtve se može održati, što se i čini za Dan mrtvih. Čemu sada to odvajanje?

U naučnim krugovima i danas se vode rasprave o događajima u Bleiburgu i Sloveniji iz maja 1945. godine. U Hrvatskoj i dijelu BiH ti se događaji najčešće nazivaju „Bleiburška tragedija“ i „Križni put hrvatskog naroda“. O tome je u intervjuu za Deutsche Welle govorio i historičar Stefan Dietrich, naglašavajući kako je Križni put samo Isusov i da je „blasfemično“ tim nazivom opisivati stradanje pripadnika Wehrmachta, SS-a, ustaša i četnika. Maja 1945. godine, u Beliburgu su se, prema Dietrichovim riječima, našli pripadnici hrvatskih ustaša i domobrana, njemačke regularne vojske i SS-ovci, ali i Kozaci te srpski i crnogorski četnici. On ne osporava da je bilo masakra, prijekih sudova i smaknuća, ali ističe da je „sporno govoriti o planskim masakrima“..

Lijepo i jasno svoj stav iznio je dr. fra Ivo Marković koji kaže da se ovim srozava molitveno dostojanstvo, fra Ivo je kaže na Bistriku godinama držao naručene mise za Josipa (ne i Broza), za Antu može, ali za Pavelića ne može.

Iako je ovdje pomiješano područje politike i vjere, ne osporava se pravo Katoličke crkve da moli za duše umrlih, ali misa za "bleiburške žrtve" u Sarajevu vrijeđa žrtve fašističkih zločina. A onda su negativne reakcije očekivane, tvrde kritičari održavanja mise gospodin Jakob Finci iz Jevrejske zajednice, Svjetski židovski kongres, Ambasada Izraela, a iz američke ambasade lijepo poučno kažu “moramo prepoznati i pamtiti historiju u njenoj cjelovitosti”. Manje ili više oštro reagovala je Mitropolija dabrobosanska, sve tri člana Predsjedništva BiH, prof. dr. Zoran Pusić, Stipe Mesić, Zlatko Topčić, Dino Mustafić, Haris Pašović i mnogi drugi. Drago Pilsel, odličan poznavalac ove teme kaže “problem je u nejednakom tretiranju žrtava”. Željko Ivanković se pita otkud zbjeg u Austriji (nisu ih doveli partizani) a vođe, tj. ubilačko-pljaškačka klika  u Rimu i Madridu, namjerno se miješaju uzroci i posljedice, to se i danas dešava i narod to još uvijek ne vidi. Ugledni intelektualci fra Drago Bojić i fra Ivan Šarčević detaljno i realno   danas 15.5., opisuju situaciju i upućuju kritiku, ne samo prema Crkvi, nego i na licemjerne sve nacionalne strane i stranke. Dok “Zlatousti Čović” profitira nešto nije u redu, kaže gospodin Ivanković.

Nadbiskup je pisao Vatikanu i državnim organima gdje kaže da je njemu i Hrvatima ugrožen život, a HDZ kaže “to je dio sustavnih napada  na Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i na Hrvate”. Takve izjave smo na kraju i očekivali.

Vlada RH šutnjom o 9.maju Hrvatsku svrstava u gubitnike 2.svjetskog rata, kažu mnogi, a o 9.maju nema polemike nigdje u svijetu osim u Hrvatskoj. To je najvažniji datum u novijoj povijesti Evrope, draga gospodo koja trenutno predsjedava Vijećem EU i poziva se (samo po potrebi) na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, članak 9. i 10.

Najbolji odgovor na Blajburg-misu je skup antifašista kojeg 16.5. u 12 sati na Trgu BiH organizuje SABNOR BiH pod motom “Tišinom za žrtve”.

Mirsad Čukle

ocijeni
(45 glasova)