Marko Romić: U novoizgrađenom bh. sustavu je bitnije tko vam je amidža, nego koliko ste poštena i obrazovana osoba

„Ljudi misle da nemaju prava i da će biti na neki način osuđeni ili ugroženi ako dignu glas“, poručili su mladi tokom druženja u okviru projekta „Čitaj više, misli više“ u Trebinju.

Ipak, pasivnost i nezainteresovanost postali su dio svakodnevice većine mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. Jedno od istraživanja koje je ovo potvrdilo je i Studija o mladima 2019., koja je pokazala da 90 posto ispitanih podržava demokratiju, ali pokazuju jako malo spremnosti za političkim angažmanom, te čak polovina njih svoju budućnost radije vidi van ove zemlje.

Zato smo psihologa Doma zdravlja u Mostaru Marka Romića pitali razloge zašto oko 50 posto mladih ne izlazi na izbore, koji su to osjećaji koji ih navode da budu društveno i politički neaktivni, te šta ih potiče da ipak napuste svoj dom, porodicu i državu u potrazi za boljim sutra. On je, između ostalog, pojasnio da novoizgrađeni sistem u BiH nije bolji, već predstavlja nazadne vrijednosti, a kao razlog neborbe mladih navodi jer im nije usađen duh samopouzdanja i samostalnosti.

BIH IMA DUGU POVIJEST SLUŽENJA VLASTIMA KOJE NISMO DOŽIVLJAVALI KAO SVOJE: Mi nemamo iskustva ni tradiciju življenja u demokratskom okružju. Na drugoj strani, imamo jako dugu povijest služenja vlastima koje nismo doživljavali kao svoje.

INTERVIEW.BA: Pasivnost, neinformiranost i nezainteresovanost su neki pojmovi koje sve češće vežemo za mlade u Bosni i Hercegovini. Šta je prouzrokovalo takve osobine mladih u zemlji, posebno ako se sjetimo da su u drugim zemljama i vremenima upravo oni bili pokretači svih promjena?

ROMIĆ: Kao što rekoste, mladi su uvijek i svugdje bili pokretači pozitivnih društvenih promjena. To vrijedi i za mlade koji su živjeli na prostoru bivše zajedničke države, odnosno na prostoru današnjih samostalnih država, koje su tu državu činile. Danas imamo sasvim drugu situaciju, kod nas i u okolini. Mladi više nisu pokretači promjena. Sve je manje aktivnosti i akcija koje oni pokreću.Čini se da mi stariji trebamo sve više vući i gurati mlade, kako bi uopće napravili nešto sa svojim životom, a o nekim samostalnim akcijama mladih sa ozbiljnijim i dalekosežnijim posljedicama jako teško je govoriti, jer gotovo da ih nema.Vjerujem da se dobar dio objašnjenja ovakvoga stanja može razumjeti potpunim urušavanjem društvenog, ekonomskog, socijalnog, političkog sustava, koji je uz sve svoje manjkavosti ipak pružao nadu u neku bolju budućnost. Taj stari sustav je uništen, a nije izgrađen neki novi i bolji, nego suprotno – izgradili smo sustav sa potpuno nazadnim, naopakim i nakaradnim vrijednostima. U tom sustavu, u kojem je jedino sveopći kaos i nered dobro uređen, puno je važnije tko vam je daidža ili amidža, ujak ili stric, nego to koliko ste poštena, sposobna, obrazovana osoba.U mnogim našim sredinama možete biti beskrajno sposobni, pošteni, progresivni i vrijedni, ali to vam neće vrijediti ništa ako ste „pogrešne“ nacije ili vjere, ili ako niste u „pravoj“ političkoj opciji.Ono što je u normalnom svijetu vrlina, ono što se od vas traži i cijeni, kod nas ne vrijedi gotovo ništa. Mladi su dovoljno bistri i pametni i uviđaju na koji način funkcionira naše društvo. Na sve strane imaju obilje dokaza da zalaganje za obrazovanje i druge pozitivne stari nisu nikakav garant iole pristojnog života u našoj zemlji. Zato dobar dio njih odlazi, a drugi značajan dio postaje pasivan. Zašto se sami ne bore za bolje uvjete života? Zato što im nije usađen i razvijen duh samostalnosti, samopouzdanja i vjere u sebe i svoje snage.

INTERVIEW.BA: Izlaznost mladih na izbore u našoj zemlji veća je od 50 posto, prema podacima nekih nevladinih organizacija. Šta je sa onim drugih 50 posto koji ipak odluče ostati u udobnosti svog doma i ne dati svoj glas nijednoj političkoj partiji? Da li se mladi boje promjena ili jednostavno ne vjeruju da u BiH može biti bolje stanje?

ROMIĆ: U ovih više od 20 godina iza rata mladima nije pružen dokaz da je političkim strankama na vlasti, kao i onima iz opozicije, uopće stalo do čovjeka. Kako vrijeme prolazi ljudi u Bosni i Hercegovini žive sve gore i sve teže. Gotovo nitko, a to se posebno odnosi na mlade, ne vjeruje da naši politički subjekti imaju iskrenu namjeru uraditi bilo što za običnog čovjeka. Mi nemamo iskustva ni tradiciju življenja u demokratskom okružju. Na drugoj strani, imamo jako dugu povijest služenja vlastima koje nismo doživljavali kao svoje.Zato veliki broj ljudi općenito, a naročito mladih, ne doživljava ni izbore, ni politiku općenito kao sredstvo za izgradnju boljeg i ljepšeg života.

INTERVIEW.BA: Jedno od istraživanja Sveučilišta iz Mostara pokazalo je da čak 90 posto mladih bh. građana ima negativan stav o postojećoj vlasti u našoj zemlji, a njih 60 posto želi napustiti zemlju. Koji su to osjećaji, potaknuti postojećim stanjem, koji tjeraju mlade da van BiH traže mjesto za život i rad?

ROMIĆ: Bitna razlika između Bosne i Hercegovine i društava sa razvijenijom ekonomijom i demokracijom je u tome što te razvijenije zemlje od vrlo prosječnih mladih ljudi „pravi“ vrlo uspješne i zadovoljne ljude, u raznim oblastima života i rada, dok naša zemlja, odnosno naš društveno-ekonomski sustav od vrlo nadarenih, bistrih i talentiranih mladih ljudi „pravi“ unezvjerene, polusluđene, izgubljene, dezorijentirane, isfrustrirane, iskompleksirane i „promašene“ ljude.To su ljudi koji se ne žene i ne udaju do 45 godine, jer ili nemaju posao ili od njega ne mogu sastaviti kraj s krajem, to su ljudi koji ne vjeruju u pravdu i pravednost, to su ljudi koji se boje života.Logično je da će ili otići ili se povući u sebe. Danas je svijet puno otvoreniji, nego ranije, danas mladi govore engleski i druge jezike već od ranih razreda osnovne škole. Ono što nas čeka je još veći odlazak mladih, jer im se ovdje ne nudi ništa za šta bi se ozbiljnije uhvatili, a ono što su do sada vidjeli je obeshrabrujuće i frustrirajuće.

INTERVIEW.BA: Iz Vašeg iskustva, da li i u kojoj mjeri Vam se mladi obraćaju za pomoć, da li su spremni priznati svoje probleme koji ih muče?

ROMIĆ: Kako vrijeme prolazi mladi sve više traže pomoć. Djelomično zato što stigmatizacija odlaska psihologu sve više popušta, a djelomično i zato što ih sve više sustižu i pritišću razni problemi. Kad već dođu tražiti stručnu pomoć mladi su, u najvećem broju slučajeva, jako otvoreni. Ali, u tim razgovorima sa njima brzo se nametne zaključak da izostaje ona najvažnija komunikacija, to je komunikacija u obitelji, komunikacija između djece i roditelja.


 

Interview.ba / Novikonjic.ba

ocijeni
(1 glas)