REPORTAŽNI ZAPIS: Novikonjic.ba u posjeti Parku prirode Biokovo

Prije nekoliko dana, naš glavni urednik portala, Sejo Ivković posjetio je Park prirode Biokovo i za naše čitatelje prenosi svoje utiske.

Park prirode Biokovo jedan je od jedanaest parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvata istoimeni planinski masiv Biokovo. Parkom prirode proglašen je 1981. godine, a njegova površina je 195,5 km2. Park se administrativno nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a njegov najviši vrh je Sveti Jure, 1.762 metra nadmorske visine koji je ujedno treći najviši vrh u Hrvatskoj.

Same pripreme za put su tekle prilično brzo. Nakon podnošenja zahtjeva za ulazak u Park prirode i snimanje istog, odgovor je stigao brzo redakciji portala Novikonjic.ba, gdje je Javna ustanova „Park prirode Biokovo“ odobrila naš boravak i snimanje reportaže o Parku i ovom prilikom želimo da pohvalimo profesionalni rad ove Ustanove i njenih uposlenika.

Prvi dan (18. 9. 2019. godine)

Na put smo krenuli u jutarnjim satima, jer smo željeli da izbjegnemo dnevne vrućine. Uvidjeli smo da je najbrži i najlakši put do naše destinacije pravcem kretanja Jablanica-Blidinje-Posušje. Za prelazak tog puta bilo nam je potrebno sat i po vremena što je sasvim prihvatljivo, jer smo usput razgledali ljepote naše Hercegovine. Nakon ulaska u Posušje počeli smo se pripremati za prelazak graničnog prelaza Gornji Vinjani i ulazak u Republiku Hrvatsku. Na graničnom prelazu smo doživjeli sitne neugodnosti zbog toga što su carinici odlučili da pretresu baš naše vozilo. Međutim, nastavili smo put vrlo brzo.

Nakon ulaska u Republiku Hrvatsku kretali smo se pravcem Imotski-Zagvozd-Makarska i prvi put smo se vozili kroz tunel Sveti Ilija, koji je dugačak nešto više od 4,2 kilometra i prolazi kroz Biokovski masiv. U Makarsku smo stigli nakon sat vremena da se okupamo u moru i nastavimo našu avanturu. Jedini problem koji smo imali u Makarskoj bio je pronalazak parkinga zbog toga što nismo imali dovoljno sitnog novca. Tu smo imali priliku posjetiti brod Hrvatske ratne mornarice, koji je bio otvoren za posjetu građanima povodom obilježavanja 28. godišnjice osnivanja Hrvatske ratne mornarice.

U slučaju nezgode odlučili smo kupiti SIM karticu hrvatskog operatera za samo 59 kn (oko 15 KM) koja nam je omogućila 10 GB interneta za mjesec dana i 300 minuta domaćih poziva. Nakon osvježenja u moru odlučili smo nastaviti naš put i krenuti pravcem Makarska-Vrgorac gdje se nakon šestog kilometra puta nalazi ulaz u Park prirode Biokovo.

Ulaz u Park prirode Biokovo se naplaćuje 50 kn po osobi u vozilu (12,5 KM) što je sasvim razumna cijena, dok se ulaz za bicikliste naplaćuje 25 kn (6,25 KM). Uposlenik koji se nalazi na ulazu u Park prirode bio je jako ljubazan i dao nam je kratke upute o parku. Do najvišeg vrha Biokova, Sveti Jure vodi krivudavi put dužine 23 kilometra, a saobraćaj se odvija jednom trakom, gdje se na svakih 300 metara nalazi proširenje ukoliko bi naišlo vozilo iz suprotnog smjera. Ograničenje brzine na cesti je iz sigurnosnih razloga 30 km/h, a zbog toga što ova cesta vodi do najvišeg vrha Biokova. Ona je najviša cesta u Hrvatskoj.

Vožnja ovom cestom je u isto vrijeme budila i strah i divljenje zbog toga što izgleda kao da je usječena u planinu. Sa jedne strane su se nalazile stijene, dok se sa druge strane pružao veličanstven pogled na Jadransko more i Makarsku. Nakon sedmog kilometra vožnje dolazimo do ugostiteljskog objekta Vrata Biokova i Crkve Svetog Ilije te nastavljamo naš put prema najvišem vrhu. Uz biokovsku cestu na predjelu Sinjal nalazi se privremeni info-centar u kojem je moguće dobiti dodatne informacije, kupiti suvenire, vodu ili planinarsku kartu predjela.

Put do najvišeg vrha je trajao sat i po vremena zbog toga što smo razledali uokolo i mimoilazili se sa vozilima iz suprotnog smjera. Želio bih da pohvalim savjesne vozače koji saobraćaju ovom relacijom zbog toga što poštuju vozački bonton i nije im se problem vratiti stotinu metara unazad da bismo se mimoišli. Vrh Sveti Jure (1.762 m/nv) je najveći vrh Biokova i predstavlja treći najviši vrh Hrvatske. Oko vrha postoji kružni pješački put koji vodi do crkve Svetog Jure (5 minuta hoda) koja je zvanično crkva na najvišoj visini u Hrvatskoj pored koje je postavljena i info tabla. Na ovom vrhu postavljen je RTV odašiljač i poštanski sandučić koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj. Dan je bio jako maglovit i nakon snimanja reportaže na ovom vrhu odlučili smo krenuti nazad.

Nakon 4 kilometra puta prema nazad sa desne strane se nalazi odvajanje sa ceste koja vodi prema planinarskom domu Vošac (800 metara puta automobilom). Na tom mjestu se nalazi parking i tabla koja govori da je do vrha Vošac potrebno 30 minuta hoda pješke.

Iz automobila smo pokupili sve potrebne stvari (ruksak, šator, vreće za spavanje i opremu za snimanje) i uputili se prema vrhu Vošac. Na vrhu Vošac (1.422 m/nv) nalazi se planinarski dom „Toni Roso“ koji održavaju članovi SAK Ekstrem iz Makarske i u kojem je moguće prenoćiti po cijeni od 100 kn (25 KM) ili se osvježiti pićem. Ipak odlučili smo, da našu avanturu završimo spavanjem u šatoru koji smo postavili pored planinarskog doma i uživati u čarobnom zalasku sunca s pogledom na more i Makarsku. Navečer, iz našeg apartmana (šatora) imali smo priliku da uživamo u pogledu na bezbroj zvijezda i svjetlima brodova koji su se nalazili na moru.

Drugi dan (19. 9. 2019. godine)

Nakon buđenja počela je jaka kiša zbog koje smo morali boraviti u šatoru oko sat vremena i nakon toga nastaviti naše putovanje. Razmišljali smo o ponovnom odlasku na vrh Sveti Jure međutim, predomislili smo se uslijed magle koja je obavila taj vrh. Spustili smo se nešto niže i nakon 15 minuta hoda stigli smo do vidikovca Štrbina (1.338 m/nv), gdje smo ostali zadivljeni jutarnjim pogledom. Nakon 10 minuta došli smo do našeg automobila i zaputili se prema Makarskoj u koju smo stigli nakon sat vremena vožnje.

Odlučili smo se kretati kući putem Makarska-Ploče i usput svratiti u Gradac na još jedno kupanje u moru i na taj način obilježili kraj ovogodišnjeg ljeta. Iz Gradca bilo nam je potrebno oko sat vremena vožnje do graničnog prelaza Bijača, koji smo prešli bez problema i ušli u Bosnu i Hercegovinu. Odlučili smo posjetiti vodopad Kravice koji se nalazi oko 25 kilometara od navedenog graničnog prelaza. Nakon snimanja vodopada krenuli smo kući putem Kravice-Čapljina-Mostar-Konjic i stigli nakon dva sata vožnje.

Za mene je ovo putovanje bilo nešto jako zabavno i nešto što bih svima preporučio da dožive. Osim bontona vozača, najviše me je zadivio odnos posjetitelja i uposlenika Parka prirode koji sve čine da bi zaštitili svoje prirodne ljepote.

Ostaje pitanje za građane i građanke Bosne i Hercegovine - zašto mi ne čuvamo svoje prirodne ljepote? Vidite da se može, do nas je.

Za kraj želio bih da se još jednom zahvalim Javnoj ustanovi „Park prirode Biokovo“ i uposlenicima na podršci, ako i portalu Novikonjic.ba na ruženoj prilici.

Video prilog našeg putovanja možete pogledati ovdje.


Sejo Ivković / Novikonjic.ba

ocijeni
(3 glasova)