Ozren Kebo: Ja sam za rat

Uvaženi prijatelji, najdraže prijateljice, molim vas da mi više ne šaljete one vaše peticije, jer ne želim da ih potpišem.

Ja se, naime, zalažem za rat u svijetu. Kako da se bori za mir neko u kome na svim frontovima bjesni žestok oružani sukob? U meni se pobilo sve što se moglo pobiti i čak ni jednodnevno primirje više nije moguće. I da se tako istraumatiziran tip sad nešto potpisuje ispod nekog teksta u kome se apelira na globalnu svijest i traži mir na svim meridijanima, pretpostavljam da bi to bio onako jedan neponovljiv primjer brutalnog smisla za crni humor. Što ne ide, ne ide.

Također vas molim da mi više ne šaljete lijepe misli Meše Selimovića, Ive Andrića, Paola Coelha, Lao Tzua i Majke Tereze. Ja se s njima, da prostite, ni u čemu ne slažem. Recimo, u mom moralnom kodeksu nema ništa pogrešnije od one Mešine (Ili to bješe Buda? Ili možda Ivo Andrić? Rajko Vasić?) da kada uradiš nešto dobro, potrudi se da za to nikada niko ne sazna? Ali zašto? Halo! Pa u kakvom to svijetu živimo ako se moramo stidjeti sopstvenog dobra? Nasuprot toj otrcanoj i upitnoj FB mudrosti, mislim da i o svom i o tuđem dobru treba vrištati na sav glas. Dobru je potreban jedan dobar PR. Dobro je u sramotnoj defanzivi već stoljećima i samo mu je trebala još ta Mešina sumnjiva mudrost pa da potone na samo dno društvenih vrijednosti. Evo, ja ću prvi krenuti s propagiranjem sopstvenog dobra: svako jutro hranim ulične ćuke, a jednom sam na minus sedam skinuo jaknu sa sebe i dao je beskućniku. I znate šta, poslije sam cijeli dan svakom ko je htio da me sluša trubio o tom (svom!) plemenitom činu. A kad napravim kakvu pizdariju, šutim kao zaliven i budite sigurni da će moje prljave tajne otići sa mnom u grob. Za razliku od vaših, koje ću – samo ako ih se dočepam – s najvećom radošću razglasiti, što usmeno, što pisano, a ponešto i elektronski.

Nasuprot većini Mešinih i Ivinih štovatelja, mislim da dobročinstvo, ako ostane skriveno, nema nikakvog smisla i da može izazvati ozbiljne duševne poremećaje, od kliničke depresije do nesavladivog osjećaja usamljenosti. Razmotrimo to na jednom globalno slavnom primjeru plemenitog ponašanja. David Beckham potpisao je ugovor za PSG i kompletnu zaradu od 150 hiljada eura sedmično do kraja sezone darovat će u dobrotvorne svrhe. Zagovornici nepropagiranja dobra smatraju da bi taj čin imao smisla samo da je ostao duboko pokopan u Davidu. Ali šta bi on s njim tamo radio? Duhovno se izgrađivao, intelektualno usavršavao, naslađivao se mišlju kako je dobar, plemenit i to? Dozvolite da ne uvažimo ovu meditativnu argumentaciju. Kada se tih 150 hiljada eura sedmično ovako marketinški razglasi na sva zvona, možda još koja preplaćena zvijezda skonta da ima previše miliona i da bi nešto od sopstvene zarade bilo lijepo pokloniti drugima. Kada bi recimo, inspiriran Davidom, i njegov klupski drug Zlatan odvojio jedan posto bogatstva, znate li koliko bi u tom slučaju gladnih usta – ljudskih, pasjih i mačijih – bilo napojeno samo zahvaljujući tome što se o sopstvenom dobru nije šutjelo radi banalnog cilja kakav je unutrašnje zadovoljstvo?

Postoji još jedan moralni stereotip od kojeg više uši trnu. Izmakao je svakoj razumnoj kontroli. Izađete li na Facebook, ili Google +, ili otvorite li mejl, zatrpat će vas poruke koje slave vrijednost i važnost iskrenosti, te usput osuđuju i na pasja preskakala napadaju licemjerje. Zastanimo malo na trenutak kod ove ofanzive lažnog morala. Ima nešto duboko licemjerno u masovnim osudama licemjerja. Džaba vam se boriti protiv tog zla kada je ono prisutno u svim nama. Licemjerje je nešto kao prirodni odbrambeni mehanizam protiv napada glupih citata. Kada govorimo protiv njega, mi zapravo kritiziramo onog najdubljeg sebe. Lakše bi bilo da ga prihvatimo i možda čak sistematski propagiramo. To je taj naš veliki etički paradoks: kritika licemjerja postala je oličenje neiskrenosti. Uostalom, objasnite ovo ako možete – nikada više, neobuzdanije i strastvenije nismo osuđivali licemjerje, a nikada pritom nismo živjeli u lažnijem, pretvornijem društvu. Možda bi pohvala licemjerju malo izravnala ovu neharmoničnu situaciju, možda bismo s tom promjenom u načinu mišljenja postali, za početak, jednu zeru iskreniji? Ali i manje dosadni i predvidljivi.

Kako onda da se iskobeljamo iz ove zamršene moralne dileme? Pa evo – vazda ja moram probijati led – pošaljite mi tu vašu antipatičnu peticiju za mir u svijetu. Potpisat ću je s radošću, baš zato što ne vjerujem ni u nju, ni u mir, i samo zato što je rat naše prirodno, skoro pa poželjno stanje. I još ću uz potpis dodati pečat, matični i broj lične karte, da sve izgleda ceremonijalno i uvjerljivo. Kad je bal, nek je mir svugdje, od Bosne do Palestine, od Hrvatske do Sirije i od Srbije do Kosova. Hoće se reći, Meša Selimović i Ivo Andrić dobri su samo dok ih ne stavite na Facebook. Ili ih konzumirajte kompletne, od prve do zadnje stranice, ili pustite to dirljivo citiranje.

Uostalom, ako već moramo prosipati mudrosti s Facebooka, evo za kraj jedne koja se ističe besprijekornim moralom i kojoj ne možete odoljeti: “Nikad mi baklava nije bolje ispala. Ja da uzmem jedan komad, ispade cijela tepsija” (Đorđe Balašević). Ili, evo jedne još bolje: “Muškarac bez stomaka, kao mercedes bez znaka” (Ozren Kebo).

Tekst je preuzet iz Gracije

Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)