Koronavirus je tu da ostane. Evo kako s njim živjeti

Ljudski rod oduvijek živi s virusima. Neki od njih su ‘karijeru’ u ljudskom svijetu počeli kao Godzile, a sad ih jedva i primjećujemo jer su postali odomaćeni i mahom bezazleni

Autor Analiziraj.ba 

Piše: Sarah Zhang

U jednoj su engleskoj bolnici 1980ih ljekari pokušali namjerno zaraziti 15 dobrovoljaca koronavirusom. Tad COVID-19 još nije postojao, ali je te ljekare zanimao virus iz iste porodice – koronavirus 229E, koji izaziva prehladu. Koronavirus 229E je istovremeno sveprisutan i tajanstven. Većina nas je njim već bila zaražena, vjerojatno prvo u dječjem dobu, ali su prehlade koje izaziva tako blage da nisu predstavljale ništa osobito. I zaista, od 15 odraslih dobrovoljaca kojima je virus 229E uprskan u nos, zarazilo se samo 10, a od njih je samo osam razvilo simptome prehlade.

Naredne godine su ljekari ponovili eksperiment. Pronašli su sve prvobitne dobrovoljce, osim jednog, i ponovo im u nos uprskali 229E. Šest prethodno zaraženih ponovo se inficiralo, ali drugog puta nijedan nije razvio simptome. Ljekari su na osnovu toga pretpostavili da imunitet na koronavirus brzo opada i da su reinfekcije česte. Ali da su kasnije infekcije blaže, pa čak i asimptomatske. Većina nas je najvjerovatnije ne samo već bila zaražena virusom 229E, nego smo vjerovatno bili zaraženi i po više puta.

Svojevremeno ova mala studija nije ostavila osobit dojam. Koronavirusi su 1980ih i 1990ih još uvijek bili na margini virusnih istraživanja, jer su se prehlade koje uzrokuju činile trivijalnim u velikoj shemi ljudskog zdravlja. Onda je u proljeće 2020. godine ovo deceniju staro istraživanje ponovo otkriveno – kad su naučnici žurno počeli tragati za indicijama o imunitetu na novi koronavirus. Prije pojave SARS-CoV-2 koji uzrokuje COVID-19, među ljudima su cirkulirala samo četiri poznata koronavirusa, uključujući 229E. Sva četiri uzrokuju najobičniju prehladu, a prema najoptimističnijem scenariju naš će najnoviji koronavirus, kažu mi stručnjaci, završiti kao peti. U tom bi slučaju COVID-19 mogao vrlo nalikovati prehladi koju izaziva 229E: rekurentan (povratan), ali uglavnom ništa naročito.

Možda je takvu budućnost teško zamisliti sad kad su odjeli intenzivne njege ponovo prepuni zbog talasa Delte. Ali pandemija će prestati. Ovako ili onako, ali će prestati. Trenutni skok broja oboljelih i smrtnih slučajeva rezultat su novog koronavirusa koji susreće neiskusne imunološke sisteme. Kad dovoljno ljudi stekne imunitet bilo vakcinacijom ili infekcijom – a bolje vakcinacijom – koronavirus će preći u ono što epidemiolozi nazivaju „endemski“ [odomaćen]. Neće nestati, ali neće nam više naglavce okretati živote.

Kad se stekne taj početni imunitet, neće biti ovoliko hospitalizacija ni smrtnih slučajeva od COVIDa-19. Povremeno se imunitet može i obnoviti ponovljenom vakcinacijom. U ovom scenariju broj zaraženih može i rasti i opadati, možda sezonski, ali će najgori ishodi biti izbjegnuti.

Pripitomljavanje COVIDa-19

Ne zna se tačno kako su četiri koronavirusa prehlade prvi put zarazila ljude, ali neki nagađaju da je bar jedan od njih počeo pandemijom. Ako imunitet na novi koronavirus oslabi kao i kod ovih drugih, COVID-19 će nastaviti uzrokovati reinfekcije i infekcije vakcinisanih, s vremenom sve više, ali još uvijek dovoljno blage. A mi ćemo morati prilagoditi naše razmišljanje o COVIDu-19. Koronavirus nije nešto što možemo zauvijek izbjegavati; moramo se pripremiti na mogućnost da mu svi budemo izloženi, ovako ili onako. „Taj virus je nešto s čim moramo živjeti“, kaže Richard Webby, istraživač zaraznih bolesti u St. Jude. „I mislim da to možemo, sve dok virus ne utiče na cijeli zdravstveni sistem.“ Koronavirus više neće biti nov – ni za naš imunološki sistem ni za naše društvo.

Čini se sasvim jasnim da je finalna faza COVIDa-19 njegova odomaćenost, ali kako se do nje dolazi – manje je jasno. Djelimično i zato što taj put zavisi od nas. Kako je napisao moj kolega Ed Yong, mogućnost odomaćenog COVIDa-19 ne znači da trebamo odustati od svih mjera opreza. Što više izravnamo krivulju tim ćemo više rasteretiti bolnice i dobiti više vremena za cijepljenje nevakcinisanih, uključujući i djecu. Pustiti da virus hara među nevakcinisanima možda je najbrži put to razvoja njegove odomaćenosti, ali će virus tako većinu tih ljudi usput ubiti.

Put do odomaćenog COVIDa-19 zavisi i od toga koliko će virus ubuduće mutirati. Delta je SAD-u već poremetila ljetne planove ponovnog otvaranja. S obzirom na to da je veliki dio svijeta još uvijek podložan zarazi, virus ima mnogo, mnogo prilika da mutira u nove varijante koje bi mu mogle još više povećati sposobnost širenja i reinfekcije. Dobra je vijest da je malo vjerojatno da će se ovaj virus toliko razviti da nam imunitet vrati na nulu. „Naše su imunološke reakcije tako složene da je u osnovi nemoguće da ih virus sve izbjegne”, kaže Sarah Cobey, evolucijska biologinja s Univerziteta u Chicagu. Na primjer, iako s vremenom opada razina antitijela koja brzo neutralizuju SARS-CoV-2, kako se događa protiv većine patogena, rezerve B ćelija i T ćelija opstaju, a i one prepoznaju virus. To znači da imunitet protiv infekcije može prvo oslabiti, ali je zaštita od teških bolesti i smrti mnogo trajnija.

Nakon što COVID-19 postane odomaćen, vrijeme i ozbiljnost reinfekcija i infekcija vakcinisanih zavisiće od brzine opadanja zaštitnih učinaka imuniteta protiv virusa. A to, pak, zavisi od kombinacije dva faktora: prvi je brzina kojom naš imunološki sistem postaje neefikasan protiv SARS-CoV-2, a drugi brzina kojom ovaj koronavirus evoluira da bi se prerušio. Imunološku mašineriju je jednostavno teže pobuditi protiv starog neprijatelja. Ali reinfekcijom ili infekcijom vakcinisanih imunološki odgovor jača. Infekcija vakcinisanih djeluje „kao pojačivač vakcine“, kako je Laura Su, imunologinja s Univerziteta u Pensilvaniji, rekla mojoj kolegici Katherine J. Wu. Ljekari su i u studiji o 229E otkrili da je pri drugom izlaganju virusu vjerovatnije da će se zaraziti dobrovoljci koji se prvi put nisu zarazili nego oni koji jesu – što indicira da su zaštićeniji oni koji su nedavno bolovali.

Evolucija virusa – ka slabijim varijantama?

I sam virus će se vremenom promijeniti. Kako sve više ljudi stiče imunitet bilo infekcijom ili cijepljenjem, koronavirus će pokušati iznaći način da izbjegne i taj imunitet. To je prirodna posljedica života s virusom u opticaju; i gripa svake godine mutira – to je reakcija na postojeći imunitet. Ali u scenariju odomaćenosti virusa, gdje mnogi ljudi imaju određeni stepen imuniteta, koronavirus neće moći zaraziti ovoliko ljudi niti se ovoliko puta replicirati u svakoj osobi koju zarazi. „Uvjerena sam da će stopa adaptacije biti određena rasprostranjenošću SARS-CoV-2 u svijetu“, kaže Cobeyjeva. Replikacije virusa možete zamisliti kao da virus kupuje srećke kojima akumulira nasumične mutacije koje mu vrlo rijetko pomažu u širenju. I što virus ima manje srećki to je manje vjerovatno da će mu mutacija osvojiti jackpot. Pojava zabrinjavajućih novih varijanti možda se uspori.

Reinfekcije uobičajenim tipovima koronavirusa vjerojatno su uzrokovane kombinacijom slabljenja imuniteta i evolucije samih virusa. Kad se sklopi sve što znamo, počinje se pojavljivati obrazac: prvi put smo ovim uobičajenim koronavirusima vjerojatno izloženi kao djeca, kad je posljedična bolest obično blaga – odgovor našeg imunološkog sistema oslabi – virus se mijenja – ponovo se inficiramo – imunološki odgovor se ažurira – odgovor imunološkog sistema ponovo oslabi – virus se ponovo mijenja – mi se ponovo inficiramo. I sve tako.

U najboljem slučaju, COVID-19 će slijediti isti ovaj obrazac i kasnije infekcije će biti blage, kaže Stephen Morse, epidemiolog s Univerziteta Columbia. „Ako bolest nije teška, mi [virus] uzimamo zdravo za gotovo“, kaže on.

Ali ni ove prehlade nisu potpuno benigne; i jedan od koronavirusa prehlade je jednom uzrokovao smrtonosne epidemije u staračkim domovima. U manje dobrom scenariju, COVID-19 izgleda kao gripa – koja godišnje ubije od 12.000 do 61.000 Amerikanaca, zavisno od ozbiljnosti sezone. Ali potpuni učinak COVIDa-19 ne izražava se samo brojem smrtnih slučajeva. „Tu je i veliki upitnik dugotrajnog COVIDa“, kaže Yonatan Grad, imunolog i istraživač zaraznih bolesti s Harvarda. Još uvijek nema podataka koji dokazuju u kojoj mjeri vakcine sprečavaju dugotrajni COVID, ali stručnjaci se generalno slažu da je cijepljeni imunološki sistem bolje pripremljen za borbu protiv virusa bez trpljenja kolateralne štete.

Prelazak na odomaćeni COVID-19 je i psihološki. Kad svi steknu imunitet, dijagnoza COVIDa-19 postaje rutina poput dijagnoze streptokoke ili gripe – vijest nije dobra, ali ni poseban razlog za strah, zabrinutost ili neugodnost.

To znači i odučavanje od godinu dana poruka u kojima se navodi da COVID-19 nije obična gripa.

Psihološka zahtjevnost tranzicije

Ako je suditi po zabuni oko preporuka o skidanju maski koju su vakcinisanima ranije ovog ljeta izdavali Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, ovaj bi prelaz na odomaćenost mogao biti psihološki klimav. Ponovno otvaranje se nekima činilo prebrzo, a drugima presporo. „Ljudima teško ide razumijevanje tuđe tolerancije na rizik“, kaže Julie Downs, psihologinja koja na Univerzitetu Carnegie Mellon proučava zdravstvene odluke.

Kad je u pitanju gripa, kao društvo se uglavnom slažemo u pogledu rizika koji smo spremni tolerisati. Kad je u pitanju COVID-19, još uvijek se ne slažemo. Realno, rizik će biti mnogo manji nego što je sad, usred talasa Delte, ali nestati neće nikada. „Moramo ljude pripremiti da [ovaj rizik] neće pasti na nulu, nego će se spustiti na nivo koji smatramo prihvatljivim”, kaže Downsova. Rizik od COVIDa-19 mogao bi biti dodatno smanjen boljim vakcinama i boljim medicinskim tretmanima. Možda čitavo ovo iskustvo potakne ljude da ozbiljnije shvate sve respiratorne viruse, što bi dovelo do trajnih promjena u nošenju maski i prozračivanju prostorija. Odomaćeni COVID-19 znači pronaći novi, podnošljiv način života s ovim virusom. Neko vrijeme će biti čudno, a onda više neće. Biće sasvim normalno.


Mreza-mira-net / Novikonjic.ba

ocijeni
(0 glasova)