KOLUMNA - SAID ŠTETA: Ima li ko gori od Bakira?

Ovo pitanje posudio sam iz filma “Ovo malo duše” koji je nekako postao moja deviza življenja na ovim prostorima, pa sada pitam najširu javnost a posebno kolege novinare koji se utrkuju tim štitom istrčati u arenu našeg zbivanja, veoma često po onoj narodnoj “bez nečeg u svatove”.

Kako se ne bi pomislilo da sam ne dao Bog i ja poput mnogih marioneta obješen na nečijem koncu, evo potvrđujem, Bakir ne valja!

Ne treba biti plaho načitan da se uhvati makar jedan njegov lapsus dnevno, kojeg “prvi u Bošnjaka” po odrednici sa kojom se ni po čemu ne mogu složiti, provali i tako zabavlja mase, da mu psuju, prijete, proklinju. Naravno,  po onoj rimskoj “hljeba i igara” a našoj “korone i igara”. Taj isti svijet u dometu društvenih mreža i novinarstva u kojem je novinar “tuđemisleća glava” jeste svijet  “copy paste” vijesti. Nadahnuće plitkom umu u kojem se svaki respirator sada zove “malina respirator”. Svijet u kojem se prati pomjeranje tufne na Sebijinoj maski. U isto vrijeme dobro uhljebljena Dušanka Majkić u Parlamentu BiH krši Ustav Bosne i Hercegovine izjavom: “Koji bosanski jezik? Mi njima ne zabranjujemo da svoj jezik zovu kako hoće. Ali njima to nije dovoljno. Oni žele da Srbi njihov jezik zovu bosanski, e to ne može.”  Samo joj argumentovano oponira Denis Bećirović, a gdje su ostali Bosanci i Hercegovci? Da ne pominjem  svakodnevno kršenje Ustava BiH od strane njenog vođe, a koje  patološki nasmijava mnoge i dobija podršku. Ne smetaju Bošnjacima, osim rijetkim, ni dešavanja u mostarskoj mahali gdje Bošnjacima Mostarcima u vlastite kuće upadaju “ustaše u boji” (čitaj Ultrasi, op.a.), na što novoizabrani gradonačelnik po nalogu vođe krivih usta veli, da će razgovarati s njima. Koji bolan razgovor? Tako je razgovarao Tuđman sa ubicama mostarskih Bošnjaka i grada Mostara devedesetih, čiji je  vrhunac “razgovora” ubistvo Starog mosta. Ne vidi to Sarajevo od Ivana ili ti od Ivane svejedno.

Dok se sve ovo dešava, vođe opozicije u F BiH u početku “šest, pet, četri”  a sada tri sa tendencijom dalje stagnacije, bave se perifernim, potpuno nebitnim stvarima za egzistenciju građana. Evo složio sam se na samom početku da ne valja Bakir, i dodajem da ne valja ni Halid. Makar bio ginekolog predugo je virio u poslaničku blagajnu gdje se pare dijele ni za šta. Ne valja ni Jasmin koji osim “dakle” ništa korisno niti reče a kamoli da uradi dvadeset godina. Ne valja ni Šemso, kojeg sam nekada zvao i Bonaparta. Napoleon, ma ja. Samo je svojim nedjelovanjem sada više “na pola On”. Ne valja ni Asim koji “sređuje” makar sto  puta bio ranjavan. Ne valjaju mnogi, ali upitajte se valjamo li mi? Mi koji gutamo tuđu informaciju ne uključujući svoje moždane vijuge. To je zamorno, ko će to? Mi koji na izbore izlazimo u najbližu kafanu ili kladionicu, ili na roštilj, uvjereni da “svi su isti”, nema svrhe. Mi koji znamo prozvati Reisa i kazati da je lopov, a stišćemo vlastitu šaku lopovluka. Mi koji mjesnom efendiji redamo sve po spisku kada “Golfa II” zamjeni “Fordom Fokusom”. Mi koji i lokalnom moćniku,  prije rata uzornom đaku specijalne škole a danas piše knjige i vodi veeeliki biznis, kažemo da je gospodin. A govno! Ne valjamo mi koji smo spremni osuditi film Jasmile Žbanić jer eto nije dobio oskara, a dobio je 8372 Oskara. Mi koji ideju Bosne i Hercegovine, jedinstvene, nedjeljive, nezavisne, i nadasve krvlju natopljene, komotne za sve građane ma kako se zvali, molili se Bogu ili ne molili, prodajemo samo zato što smo umislili da ispod koša trebamo biti prvi, da mi ubacujemo onda kada je nama ćeif. Ne valjamo mi koji se ne možemo nabrojati u više od šest, pa se i to se istopi k’o snijeg u aprilu. Mi koji zagovaramo koaliciju sa Nešom koji veli: “ BiH nije moja domovina, podržaću referendum za otcjepljenje, tabla sa imenom Radovana Karadžića je trebala ostati.” Dobar je Nešo, samo da srušimo SDA. Znate, HDZ i SNSD nisu u Sarajevu, samo su tamo prikopčani na infuziju. Ne valjamo mi koji smo lajali na sve i svakog dok je lajanje bilo ugodno i korisno, a sada bi kao da budemo fini. A ne laje kuja radi sela, nikad. Mi koji ostavljamo hiljadu sedamsto i koji buket cvijeća na “kamene spavače” diljem Bosne i Hercegovine, jer treba da se vidi svačiji izdvojeno.  Ovdje upirem prstom na toliki broj boračkih udruženja koja bi trebala da baštine sjećanje na Armiju Republike Bosne i Hercegovine, a svela se na d.j.l. i sekretaricu. Neka se nađe, da se ima šta pipat, kako to reče jedan predsjednik jedne takve udruge kojeg neću spomenuti jer više nije živ, a osim pipanja drugih uspjeha i nema. Na sreću nikada nisam bio član ni jedne, a bio sam pripadnik Armije R BiH, časno.

Apsolvirajući činjenicu da Bakir nije na frekvenciji ideje rahmetli Alije, to nas ne sputava da i sami uzmičemo pred tom idejom zbog “vakcina” koje sada već terapijski donosi “ratnik sa Jevrejskog groblja”  i “non-paper” sa bližeg i daljeg zapada. Tako se polahko uklapamo u formulu “imuniteta stada” gdje nas mogu bosti svim i svačim, mi ni mukajet. Ali ćemo za sve kriviti samo Bakira.

Možemo li zavrnuti rukav na vlastitom rukavu ili je bolje sačekati da nam neko drugi zavrne ruku?

Umjesto odgovora kod Bakira, nalazim ga u rečenici Nihada iz već spomenutog filma: “· "Čovjek je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže."

I da! Nije bolan čovjek hajvan, samo se nešto gore ponaša.  

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

ocijeni
(3 glasova)