Na obali Mediterana, u turskom gradiću Payasu, nedaleko od Iskenderuna, nalazi se jedan od najvećih i najimpresivnijih vakufa koje je iza sebe ostavio veliki vezir Osmanskog carstva, Bošnjak Mehmed-paša Sokolović. Izgrađen 1574. godine prema projektu čuvenog Mimara Sinana, ovaj kompleks i danas predstavlja jedno od najbolje očuvanih remek-djela osmanske arhitekture u Anadoliji.
Na njegov značaj podsjetio je putopisac Hamza Ridžal, koji je na Facebook stranici “Putem svile” opisao historiju ovog izuzetnog zdanja i njegovu važnu ulogu na nekadašnjim trgovačkim i hadžijskim putevima koji su povezivali Bosnu, Anadoliju i Bliski istok.
U 16. stoljeću Payas je bio jedna od najvažnijih tačaka Osmanskog carstva. Ovdje su se ukrštali kopneni i pomorski Putevi svile, pristizale su karavane iz Halepa i Mezopotamije, a roba se dalje otpremala prema lukama istočnog Mediterana. Upravo zbog tog strateškog položaja Mehmed-paša Sokolović odlučio je podići monumentalni vakuf koji je objedinio džamiju, karavansaraj, hamam, medresu, natkrivenu čaršiju s brojnim dućanima, imaret, mekteb i druge objekte.
Posebno mjesto u kompleksu zauzima karavansaraj, opasan visokim kamenim zidinama koje više podsjećaju na tvrđavu nego na han. Bio je sigurno utočište trgovcima i njihovoj robi, ali i hiljadama hadžija koje su ovuda prolazile na putu prema Damasku, a potom Mekki i Medini. Hodočasnici su u njemu mogli besplatno boraviti tri dana, dobiti hranu, odmoriti se i napojiti svoje životinje prije nastavka dugog puta.
O plemenitoj namjeri njegovog vakifa svjedoči i sačuvani osmanski natpis na hanu, u kojem se navodi da je Mehmed-paša Sokolović ovo zdanje podigao radi Allahovog zadovoljstva i posvetio ga putnicima koji putuju Allahu. Time je ovaj vakuf postao mnogo više od arhitektonskog remek-djela – postao je simbol dobročinstva koje traje stoljećima.
Poseban utisak na Hamzu Ridžala ostavila je pomisao da su istim kamenim dvorištem prije više od četiri stoljeća prolazile i bosanske hadžije.
– Payas nije samo još jedan veliki osmanski vakuf. To je mjesto na kojem se susreću Bosna, Anadolija, Mezopotamija i Mediteran. Mjesto gdje se i danas može osjetiti kako je jedan Bošnjak, stojeći na samom raskršću svjetova, iza sebe ostavio djelo koje već gotovo četiri i po stoljeća služi kao nijemi svjedok jednog vremena u kojem su putevi spajali ljude, a dobro nadživljavalo dobročinitelje – zapisao je Ridžal.
Njegove riječi najbolje dočaravaju zašto Payas nije samo historijski lokalitet, već mjesto koje i danas svjedoči o vremenu kada su putevi povezivali civilizacije, a vakufi ostavljali neizbrisiv trag u životima putnika i hodočasnika.
