Autor: Jusuf Delić, Blace, Konjic
Četvrti je dan kako stojim ovdje, na litici iznad kanjona rijeke Rakitnice. Gledam u taj ponor, u jedan od najljepših prirodnih dragulja koje Bosna i Hercegovina i Evropa imaju, i osjećam jezu. Prizor ispod sela Blace danas ne nudi ljepotu – nudi strah. Vatra ima svoju surovu brzinu; guta stoljetne borove, proždire sve pred sobom, a nepristupačne vertikalne stijene pretvara u pakao na zemlji. Da stvar bude gora, već tri dana puše jak, nemilosrdan vjetar. Svaki nalet tog vjetra je novi šamar plamenu koji se nakon toga samo još bjesnije širi.
Ali u tom gustom, zagušljivom dimu koji pritiska pluća i zaklanja sunce, čovjek ne vidi samo katastrofu. Vidi nešto mnogo veće. Vidi ljudsku hrabrost. Vidi zajedništvo koje se rađa samo onda kada je najteže.
Ovdje na terenu nema podjela, nema politike, nema odmora. Sve strukture – i vojna i civilna vlast – izbrisale su linije među sobom. Dišu kao jedan, rame uz rame s momcima koji direktno gaze kroz žar.
Gledam te ljude i bilježim u mislima:
- Osman Ćatić, gradonačelnik Konjica, na prvoj liniji s ljudima.
- Minadir Zlomužica, načelnik Policijske uprave, na terenu gdje se rješava sudbina sela.
- Husein Hodžić ispred Civilne zaštite, koordinira, organizuje.
- Načelnik vatrogasne jedinice i njegovi neumoljivi momci – ti ljudi jednostavno ne znaju za uzmak.
Dok oni dole drže linije odbrane na nemogućem, okomitom terenu, iznad naših glava vodi se epska bitka. Gledam pilote. Letjeti po ovom olujnom vjetru, kroz dim koji smanjuje vidljivost na minimum, graniči se s ludošću i čistim heroizmom.
Akcija na nebu je hirurški precizna, sinhronizovana:
Dva “Air Tractora” neumorno sijeku nebo prema Sarajevu, pune tankove i vraćaju se nazad u vatreni obruč. Istovremeno, helikopter Oružanih snaga BiH koristi svaku sekundu – spušta se na naše Blatačko jezero, zahvata vodu tik iznad sela Blace i ruši je na požarište. Cijelu tu opasnu koreografiju na nebu, mirno i profesionalno, koordinira Ivan Žabić, časnik za sigurnost letenja OSBiH.
Ovo je borba Davida i Golijata. S jedne strane su surove stijene, dim, vjetar i podivljala stihija. S druge strane je čovjek. Ali dok god kanjonom odjekuje zvuk elisa i motora, i dok god vidim crna, garava lica naših momaka na zemlji koji ne odstupaju ni pedlja, ima nade. Ta nada drži Blace, drži Konjic.
Hvala vam, heroji na zemlji i na nebu, što rizikujete svoje živote za naš grad i našu domovinu.
Sve što mogu u ovom trenutku jeste sklopiti ruke i moliti dragog Allaha da vam podari snagu, da umiri ovaj vjetar i da vas sve žive, zdrave i bezbjedne vrati vašim porodicama. Izdržite, momci, svi smo uz vas do kraja.
