U vremenima kada je Neretva kroz Župu tekla tiše, a akšami mirisali na pokošeno sijeno, momci su znali za red. Nije se ašikovalo na blic, niti se srce poklanjalo svakome ko prođe drumom. Znala je to dobro i Đula iz Razića, ljepotica krupnih pametnih očiju, čija je kuća bila tik uz džadu.
Mnogi su momci prolazili, zagledali i pokušavali dobaciti kakvu lijepu riječ preko tarabe. Ali Đula je u glavi uvijek imala majčin savjet:
“Ne puštaj svakoga u svoje srce, kćeri. Neki su tu greškom došli, neki zalutali, a neki imaju namjeru samo da te slome. Srce nije drumska kafana, niti ptičije svratište da u njega ulijeće ko god hoće.”
Zato je oko svoga srca podigla nevidljivi ali čvrsti zid. Za prolaz je bila potrebna posebna propusnica – ona koja se ne kupuje novcem, nego poštenjem, strpljenjem i čistim nijetom.
Adem je bio momak iz istog sela, vrijedan i ponosan. Nije bio od onih što galame i traže pažnju cijelog sela. Gledao je Đulu mjescima kako s proljeća sadi cvijeće u bašči, ali nikada nije žurio. Znao je da se do dobrog ploda ne dolazi preko noći.
Jedne subote, dok je sunce polahko zalazilo iza brda, Adem se osmjeli i priđe Đulinoj tarabi. Đula je stajala sa ibrikom u ruci, hladna i ponosna, spremna da ga samo nijemo isprati pogledom, baš kao i mnoge prije njega.
“Akšam hajrola, Đulo,” tiho će Adem, skidajući kapu s glave u znak poštovanja.
“Allah raziola, Ademe,” odgovori ona odmjereno, ne spuštajući svoj nevidljivi zid.
“Ne zamjeri što smetam,” nastavi on, gledajući je pravo u oči, ali bez trunke drskosti. “Znam ja da pred tvoju kapiju dolaze mnogi. Ali ja nisam svratio kao u kakvu drumsku kafanu da predahnem, pa produžim dalje. Ja sam došao s namjerom da pitam – primaš li ti Đulo, goste koji donose ključ za tvoju kapiju, a ne sjekiru za tvoj zid?”
Đula se lagano osmjehnu, a onaj strogi izraz lica joj omekša. Te njegove riječi bile su upravo ono što je njeno srce čekalo da čuje. Shvatila je da Adem nije zalutali putnik, već neko ko razumije kolika je vrijednost onoga što ona čuva.
“Gosti s takvim namjerama, Ademe, ne ostaju na kapiji,” reče ona tiho, otvarajući otvor na kapiji tek toliko da mu pruži ruku. “Ali znaj kod mene se propusnica zarađuje poštenjem i vremenom.”
“Imam ja vremena, Đulo. Za ono najvrijednije, čovjek ima cijeli život,” odgovori on s osmijehom.
I tako je u Razićima, počelo jedno pravo, čisto ašikovanje. Adem nikada nije pokušao da sruši Đulin zid – on ga je poštovao, i upravo zbog tog poštovanja postao je jedini koji je dobio trajnu propusnicu za njeno srce.
