● Manje zemlje a sa više „velikana“ nema nadaleko. Okruženi smo: besmrtnicima, legendama, gigantima, genijalcima, sveznadarima, vizionarima, ekspertima, ljudskim gromadama, nadljudima, asovima, moralnim vertikalama, vitezovima znanja, veličanstvenima, briljantnim, epohalnim, nezamjenjivim…
● Manija proglašavanja najboljeg političara, najboljeg vijećnika, najmenadžera, najboljeg novinara, najboljeg profesora, najboljeg učenika, najboljeg čitaoca, pisca, najljepše žene. A znano je da nema aršina da neko bude proglašen „najboljim“ nego: uglednim političarem, najaktivnijim vijećnikom, uvaženim profesorom, vrsnim novinarom, popularnim piscem, najredovnijim čitaocem, učenikom generacije….
● Naše (dez)informisanje. Više se pažnje poklanja uručiocima priznanja i nagrada, otvaračima programa i manifestacija, svečanim presjekačima vrpce nego onima zbog kojih se sve to i organizuje.
● Maloljetni mozgom obraćivači (vlastodršci, profesori, ministri, strankadžije) obraćaju se sa „djeco“ – maturantima, studentima, sportistima, dobitnicima priznanja, nagrada.
● Oboljeli od sindroma vladanja i posjedovanja običavaju reći: moj narod, moja stranka, moje (javno) preduzeće, moja ustanova, moje ministarstvo, moji radnici, moji učenici/studenti, moji službenici, moja sekretarica. Takvi su najčešće u zavadi i sa sobom i sa životom.
