U užem gradskom području Sarajevo ima oko 275.500 stanovnika, odnosno blizu 440.000 na području Kantona Sarajevo. Većinu, ili ti 77,4 posto stanovnika čine Bošnjaci, dok Srbi čine 12 posto, Hrvati 1,7 posto i ostali oko 8,9 posto. Ovo potvrđuju dostupni podaci jer popis još nije utefteren. Kad će ne zna se!
Zašto počinjem sa brojkama i nacionalnom strukturom?
Zato što Bošnjaci u Sarajevu, kao većina, imaju i odgovornost a ne samo privilegiju živjeti u Sarajevu. Prije nego li Sanja V. kaže da u Sarajevu nema svinjetine, reći joj da u Sarajevu nema niti jedne škole segregacije (dvije škole pod jednim krovom, op.a.) kakve ima recimo u Stocu, Busovači, Prozoru, Čapljini, Mostaru i Gornjem Vakufu, gdje su vlast njene mecene evo trideset godina. Prije nego lajavac iz Laktaša, grad Sarajevo kao najotvoreniji, u zadnje vrijeme turistički baška interesantan, nazove “muslimanskim” “političkim” “drugim Teheranom” uz obavezan naglasak da mu smrdi na burek, istome treba ponuditi kupanje u jednom od hamama, za neupućene javnih kupatila, koje je ostavio utemeljitelj šeher Sarajeva, sandžak-beg Bosanskog sandžaka, dobrotvor Isa-beg Ishaković.
Da bi Sarajevo uistinu bilo grad, kako je to pokazalo kroz povijest i paljevinu od strane Eugena Savojskog, četničkih granata kada je zapaljena Vijećnica, u kojoj danas mnogi umni ali i bezumni uzimaju riječ, najbrojnije Sarajke i Sarajlije, moraju biti akcija a ne samo ponavljajuća reakcija.
To znači, ne reagovati onda kada se gologuze spodobe pojave pred Narodnim pozorištem, već im prije ukazati da je Sarajevo grad koji ima obraza i sa obrazom se dolazi a ne sa guzicom. Ona je nužda!
To znači reagovati na vakat, prije nego li “kuca i maca” (ovdje ne aludiram na animalni svijet da se ne brecnu oni što preferiraju tom svijetu, op.a.) kroče na crveni tepih, ukazati im da je Sarajevo imalo obraza, imalo časti i tokom trogodišnje opsade grada i najbrutalnije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Onda, kada su plaćenici iz civilizirane Evrope dolazili na okolna brda i na Grbavicu pa snajperom ubijali nedužne Sarajlije među kojima 1601 dijete i oko četrnaest hiljada djece ranili, Sarajevo je imalo obraz.
Umjesto što Sarajke i Sarajlije požure “upasti u ekran” na crvenom tepihu, treba se prije toga znati zacrveniti. Ne politički crveno, nego li stidom čovjeka pred vlastitim promišljanjem i držanjem.
Umjesto što iz dana u dan Sarajevo poprima manire primitivizma pa ako hoćete i idiotizma, sa kojima se guzicom pokazuje a potom glavom na cjepalu dokazuje, “ da nije to mislila,” da ono nije “muslimansko” da nije “drugi Teheran” da ima svinjetine i time upadati u svinjariju naivnosti, Sarajevo treba AKCIJU.
U svoju “jelsku ponudu” kako to reče Fadil u jednoj humorističkoj seriji, Sarajevo treba staviti svoj prvi tramvaj kojeg je imalo prije Beča. Obavezno uvrstiti čas povijesti pored spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, zatim čas povijesti u Dobrovoljačkoj ulici o Jovanu Divjaku. Obavezan, baš kao glavno jelo, čas povijesti na Markalama. Pred Vijećnicom bar dva časa, jer tamo su ubijane knjige. Onda, od Sebilja do Ilidže prošetati pješice, uz predah i kulturno sportsko osvježenje u Centru “Safet Zajko” da se posjetioci previše “ne umore” od nebrojeno viđenih dokaza ubijanja grada Sarajeva. Tu im pokazati roman “Vječnik” pisan nedaleko, na Dobrinji, kako bi uvidjeli da i Bošnjak piše. Svakako, pokazati im i knjigu “Ruhani i šejtani inspiracija” pa neka se svako nađe. Zarad obraza pročitati im od Nametka dio priče “Za obraz”. Neka! Još im kazati, da Safet po kojem je kulturni centar dobio ime, nije heroj koji je ubijao djecu i nevine. Naprotiv, Safet je heroj jer je volio i branio djecu i nevine građane Sarajeva. Bitna je to razlika!
Onda im kazati da se u Sarajevu govori bosanskim jezikom ali se svaki drugi jezik dobro razumije, osim jezika mržnje. Kazati im da u Sarajevu egzistira Institut za bosanski, hrvatski i srpski jezik. A na Ilidži, tamo gdje se održava festival narodne muzike, najstariji na poluotoku “meda i krvi,” emitovati jednu od brojnih sevdalinki koje potvrđuju da Sarajevo nije nikad, pa ni onda kada je gorjelo, nije izgubilo dušu.
I neće ako Bog da! Možda jesu pojedinci izgubili dušu. Oni, koji zarad lične ugode i potrebe nekakvog dodvoravanja bajagi “svjeckim” facama, sindromom podrepne muhe lahko zaborave da im je Sarajevo dalo sve što nisu mogli tamo negdje niti sanjati. Tamo negdje bili bi i zauvijek ostali jedno NIŠTA!
Mentalne sarajevske rupe treba popuniti prije nego li ministar moga prezimena krene u popunjavanje onih u asfaltu. Od rupa u asfaltu može stradati samo amortizer ili točak, od ovih strada jedan cijeli narod.
I tridesetak godina nakon rata u mnogim glavama koje dišu sarajevski zrak ili tu stoluju u ime Bosne, te mentalne rupe i dalje zjape. Treba ih valjano popuniti pa došli u Sarajevo na dan ili kanili ostati duže.
Sjetih se jednog naselja dolje niz Bosnu u kojem čestiti Romi žive okupljeni u zajednicu sakupljajući otpad od onih modernih građana. Sretni! Tako okupljeni, imaju i svog vijećnika u gradskom vijeću.
Nemam namjeru praviti komparacije ali dobri primjeri se uče, pa makar dolazili iz Rupinog Dola.
Bolje je biti Rupin Do u svjesnosti postojanja sebe i svog identiteta, nego li sarajevska rupaha koja podilazi kojekakvim hohštaplerima, čime postaje “rupa” za pražnjenje bolesnih frustracija.
Said Šteta, književnik i novinar
