Nekada se u Glavatičevu vrijeme mjerilo drugačije. Nije to bio samo zbir sati i minuta, već ritam rijeke, miris svježe košene trave, i onaj osjećaj mira koji se uvlačio u kosti čim biste prešli preko mosta. Prije onog nesretnog rata devedesetih, ovo mjesto nije bilo samo tačka na karti – bilo je to srce koje je kucalo punim plućima, bajka ušuškana između planina i bistre Neretve.
Stariji se još sjećaju prvog u mjesecu. Tada to nije bila privilegija “stranačkih poslušnika,” već praznik običnog radnog čovjeka. Fabričke kapije su se otvarale s ponosom, a industrijski kapaciteti nisu bili samo hladni zidovi, već izvor života.
Zdravstvena stanica bila je puna pažnje, škole odjekivale dječijom grajom, a trgovine i kafane bile su mjesta gdje se nije brojala svaka para, nego svaka lijepa riječ. Poljoprivreda je cvala – svaki pedalj zemlje bio je zlata vrijedan, a plodovi rada hranili su porodice koje su živjele u apsolutnoj sigurnosti. Niko nije zaključavao vrata, ne zato što se nije imalo šta ukrasti, već zato što je komšija bio brat, a čast svetinja. To je bio onaj “mrak” – mrak u kojem se mirno spavalo, dok je danas “svjetlost” u kojoj mnogi ne vide kuda dalje.
Kulturne večeri i druženja u Glavatičevu imala su dušu koju moderni gradovi nikada neće razumjeti. Ugostitelji su dočekivali putnike namjernike s takvim gostoprimstvom da se svako osjećao kao kod kuće. Bio je to istinski procvat; činilo se da će ta bajka trajati vječno.
A onda su došle devedesete i ratni vihor koji je odnio sve osim sjećanja. Danas, dok čitamo ove retke o sastavljanju kraja s krajem, Glavatičevo stoji kao nijemi svjedok nekadašnjeg blagostanja. Apatija i očaj naselili su se tamo gje je nekada bila radost. Narod se raselio po bijelom svijetu, noseći u koferima miris rodne grude, dok ono malo duša što je ostalo, gleda u Neretvu i pita se: kako smo od svega stigli do ničega?
Ruševine nekadašnjih pogona i prazne učionice pričaju priču o vremenu kada je svaki čovjek hodao uzdignute glave – ne zbog političke knjižice, već zbog sopstvenog rada i poštenja.
Ova priča nije samo žal za prošlošću. Ona je podsjetnik da je Glavatičevo znalo kako izgleda sreća. Dok se danas pitamo koliko mjesec ima dana i kako preživjeti do sutra, ostaje nam onaj prkosni pozdrav: “Naprijed u nove radne pobjede!” Možda te pobjede više nisu u fabrikama, ali su u čuvanju uspomene na ono što smo bili. Jer, dok god se sjećamo bajke o Glavatičevu, ona nije sasvim umrla.
Habib Hodžić
