U posljednjih nekoliko godina, stanovnici Bosne i Hercegovine prošli su kroz svojevrsni respiratorni maraton. Između globalne pandemije koja je direktno ciljala plućno tkivo i decenijskog problema ekstremnog aerozagađenja, disanje u bh. gradovima prestalo je biti mehanički proces i postalo je zdravstveni rizik.
Dok se tragovi koronavirusa polako povlače u medicinske anale, čestice koje udišemo svakog zimskog jutra ostaju tihi, ali postojani neprijatelj.
Hronologija plućnih udara
Pandemija koronavirusa postavila je Bosnu i Hercegovinu pred najveći izazov modernog doba. S jednom od najviših stopa smrtnosti u regiji, pulmolozi su svjedočili agresivnim upalama koje su ostavljale trajne ožiljke. Pluća pacijenata postala su bojno polje citotoksičnih oluja, a oporavak je za mnoge značio mjesece borbe s fibrozom i smanjenim kapacitetom.
Istraživanja su počela ukazivati na opasan trend, pacijenti koji su preboljeli teži oblik COVID-19 postali su osjetljiviji na PM2.5 i PM10 čestice. Zrak zasićen teškim metalima i čađi dodatno je iritirao već oštećene alveole, usporavajući regeneraciju tkiva.
Ključno pitanje više nije samo kako izliječiti, već kako sačuvati ono što nam je preostalo. Klinička slika prosječnog građanina BiH danas je kompleksna jednačina genetike, post kovid sindroma i života u kotlini koja ne prašta.
O tome koliko su pluća, zapravo, ostarjela u proteklih pet godina i postoji li put oporavka, razgovarali smo sa doktoricom Adnom Fejzić, čija zapažanja s prve linije odbrane daju uvid u nevidljive borbe koje se svakodnevno vode u našim disajnim putevima.
Ostale posljedice
– Pandemija je iza nas, a njene posljedice u pulmologiji još nisu. I danas imamo pacijente koji se godinama nakon infekcije žale na zamaranje, nedostatak daha ili smanjenu fizičku kondiciju. Upravo zato je važno dugoročno praćenje – kaže dr. Fejzić.
Produžen osjećaj kratkog daha nakon koronavirusa, objašnjava dr. Fejzić, ne znači nužno da je kod svakog pacijenta razvijena trajna fibroza. Kod dijela oboljelih zaista postoje postkovid ožiljne promjene koje mogu ostaviti posljedice, naročito nakon teških pneumonija. No, kod velikog broja pacijenata radi se o kombinaciji više faktora, postvirusne iscrpljenosti, smanjene fizičke kondicije, hroničnih bolesti, ali i dugogodišnjeg utjecaja zagađenog zraka i savremenog načina života.
– Pluća danas jesu izložena većem opterećenju nego ranije, pa se posljedice respiratornih infekcija često duže osjećaju. Zato je važno svakog pacijenta posmatrati individualno i razlikovati prolazne postkovid tegobe od trajnih plućnih oštećenja – naglašava dr. Fejzić.
Da postoji razlika u oporavku između pacijenata iz ruralnih sredina i onih koji žive u zagađenim gradskim kotlinama Fejzić potvrđuje i daje lični primjer.
– Pacijenti iz ruralnih područja u prosjeku imaju manje izloženosti hroničnom zagađenju zraka, što pozitivno utječe na oporavak respiratornog sistema. S druge strane, stanovnici urbanih kotlina, gdje su koncentracije čestica i polutanata često povišene, imaju dodatno opterećenje za pluća. Živim u ruralnijem okruženju i tokom zimskog perioda jasno primjećujem razliku u respiratornom komforu kada boravim kod kuće u odnosu na dane kada radim u zagađenijem području Ilidže.
Razlika se naučno objašnjava izloženošću finim česticama PM2.5 i PM10, azotnim oksidima i produktima sagorijevanja. U zimskom periodu, u urbanim kotlinama poput Sarajeva, ove koncentracije rastu zbog temperaturnih inverzija i povećane emisije iz saobraćaja i grijanja, što dovodi do iritacije disajnih puteva i izraženijih simptoma. Ipak, individualna osjetljivost i ranija oštećenja pluća imaju jednako važnu ulogu , niko nije samo statistika.
Šta se dešava iznutra
PM2.5 i PM10 su mikroskopske čestice zagađenja koje svakodnevno udišemo. PM10 zadržava se uglavnom u gornjim disajnim putevima, dok PM2.5, zbog svoje izrazito male veličine, prodire duboko u pluća, sve do alveola, gdje se odvija razmjena gasova.
– Kada ih udišemo na niskim temperaturama, dolazi do dodatnog suženja disajnih puteva i usporenog prirodnog čišćenja sluznice. Hladan zrak sam po sebi iritira bronhije, a u kombinaciji s česticama zagađenja pojačava upalni odgovor. PM2.5 čestice mogu pokrenuti lokalnu upalu, oksidativni stres i oštećenje sitnih plućnih struktura, a dio njih može čak preći u krvotok i doprinijeti sistemskoj upali. Plastično rečeno, pluća u takvim uslovima rade u kombinaciji hladnog zraka i mikroskopskih iritanasa koji čine svako disanje nešto “skupljim” za organizam – objašnjava doktorica Fejzić.
U posljednjih nekoliko decenija bilježi se porast slučajeva karcinoma pluća kod osoba koje nikada nisu pušile, prepoznato i u studijama širom svijeta. Taj porast nije dramatičan u apsolutnim brojevima u odnosu na pušačku populaciju, ali je klinički značajan jer mijenja profil pacijenata.
Kao najvažniji faktori kod nepušača izdvajaju se aerozagađenje, radon, profesionalna izloženost određenim hemikalijama i genetske mutacije nepovezane s pušenjem. Svjetska zdravstvena organizacija već je klasifikovala vanjsko aerozagađenje i PM2.5 čestice kao kancerogene za ljude, grupa 1 kancerogena, što znači da postoji jasna naučna veza s razvojem karcinoma pluća.
Ipak, dr. Fejzić insistira na preciznosti, zagađenje se ne može u potpunosti izjednačiti s pušenjem. Pušenje ostaje najjači pojedinačni rizični faktor, s višestruko većim relativnim rizikom.
– Najtačnije je reći da zagađenje nije “novo pušenje” u smislu intenziteta rizika, ali jeste ozbiljan, samostalan i javnozdravstveno rastući faktor koji sve više doprinosi opterećenju karcinoma pluća u populaciji. Možda najzabrinjavajuće pitanje tiče se najmlađih. Razvoj pluća kod djece je osjetljiv proces koji traje godinama – praktično do rane odrasle dobi. Alveole nastavljaju se morfološki i funkcionalno razvijati tokom cijelog djetinjstva, i upravo zbog toga je taj period posebno ranjiv na vanjske utjecaje.
Dugotrajna izloženost PM2.5 i PM10 česticama u dječijoj dobi može dovesti do hronične niskogradusne upale disajnih puteva, smanjenog razvoja plućne funkcije i povećane reaktivnosti bronhija. Klinički se to može manifestovati kao češće respiratorne infekcije, kašalj, ali i veća učestalost astme. Posebno je zabrinjavajuće što se dio tih promjena dešava “tiho”, bez dramatičnih simptoma, ali s dugoročnim posljedicama na maksimalni kapacitet pluća u odrasloj dobi – kazala je.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a, zagađenje zraka je jedan od vodećih okolišnih faktora rizika za obolijevanje i smrtnost djece od respiratornih bolesti. Mehanizam je dobro opisan, fine čestice izazivaju hroničnu upalu disajnih puteva, oksidativni stres i poremećaj normalnog sazrijevanja imunološkog odgovora u plućima.
– Ne možemo pojednostavljeno reći da ćemo imati generacije s astmom. Ali možemo reći da postoji realan rizik da će dio djece odrastati s nižim plućnim rezervama i većom prevalencom alergijskih i astmatskih bolesti. Ono što se propusti u razvoju pluća teško se kasnije u potpunosti nadoknadi – upozorava dr. Fejzić.
Radi se o “plućnom kapitalu” koji se stvara u prvih petnaestak do dvadeset godina života. Ako je taj razvoj kompromitovan, osoba i u odrasloj dobi može imati niže rezerve plućne funkcije – čak i bez aktivne bolesti.
Sistemska rješenja
Na kraju, ključna poruka dr. Fejzić upućena je i donosiocima odluka i građanima podjednako, zdravlje pluća ne zavisi samo od medicine, već u velikoj mjeri od politike okoliša i svakodnevnih navika. Pluća imaju svoji “rezervni kapacitet”, ali on se troši dugotrajnom izloženošću zagađenju, pušenju i ponavljanim infekcijama i ono što danas gubimo ne možemo u potpunosti vratiti. Donosiocima odluka poruka je jasna, smanjenje aerozagađenja nije ekološko, nego javno zdravstveno pitanje.
Kontrola emisija iz grijanja i saobraćaja, prelazak na čistije izvore energije i urbano planiranje koje uzima u obzir ventilaciju kotlina direktno se prevode u manju učestalost respiratornih i kardiovaskularnih bolesti. To su mjere s dokazivim efektom na smanjenje mortaliteta. Građanima, s druge strane, poručuje da individualne mjere imaju smisla, ali ne mogu zamijeniti sistemska rješenja. Prestanak pušenja, redovna fizička aktivnost, kontrola hroničnih bolesti i izbjegavanje izlaganja u najzagađenijim periodima dana mogu pomoći u očuvanju plućne funkcije.
No, bez sistemskih promjena, individualni napori ostaju borba s vjetrenjačama.
– Pluća ne reaguju na jedan događaj, nego na godine izloženosti. Zato je svaka mjera koja smanjuje dugoročno opterećenje zraka ujedno i mjera koja čuva zdravlje cijele populacije – zaključuje dr. Adna Fejzić.
Pluća ne izgledaju isto
Kada danas pogleda CT ili rendgenski snimak pluća pacijenta koji je preležao teži oblik COVID-19, jasno se vide posljedice, takozvana “zamućenja” plućnog tkiva, ožiljne promjene i znaci fibroze, stanja u kojima se dio elastičnog plućnog tkiva zamjenjuje vezivnim, manje funkcionalnim tkivom, kaže doktorica Fejzić. Kod pojedinih pacijenata pluća nakon kovida jednostavno više ne izgledaju kao nekada. Ističe da nije sve tako mračno, te da kod velikog broja ljudi, naročito mlađih pacijenata, pluća imaju izuzetnu sposobnost oporavka. Tokom mjeseci dolazi do postepenog povlačenja upalnih promjena i poboljšanja plućne funkcije. Međutim, kod najtežih oblika bolesti određen stepen ožiljnih promjena može ostati trajno prisutan.
Posljedice akumuliranog stresa
Danas se suočavamo s posljedicama akumuliranog stresa na organizam. Doktori primjećuju porast respiratornih oboljenja čak i kod mlađe populacije, a fokus medicine pomjera se s liječenja akutnih infekcija na saniranje hroničnih upalnih procesa izazvanih okolišnim faktorima. Mikročestice više nisu samo problem zimskih mjeseci, postaju trajni faktor rizika koji ulazi direktno u krvotok građana.
