„Pobrkali smo lončiće.“ Rečenica je jednostavna, gotovo svakodnevna, a ipak u sebi nosi dijagnozu jednog vremena. Vremena u kojem čovjek sve češće mjeri vlastitu vrijednost količinom postignuća, a ne dubinom vlastitog bića. Vremena u kojem je uspjeh postao valuta ljudskog dostojanstva, a iscrpljenost znak navodne važnosti.
Vremena u kojem mnogi više ne žive svoje živote, nego ih neprestano predstavljaju, opravdavaju i dokazuju.
Pitanje koje se nameće nije koliko smo postigli.
Pitanje je: kome se dokazujemo?
Možda roditeljima koji su od nas očekivali više nego što su znali pokazati ljubavi. Možda društvu koje nas procjenjuje prema titulama, zaradi i statusnim simbolima. Možda bivšim partnerima, susjedima, kolegama ili prijateljima iz školskih dana. A možda, najčešće, nekoj unutarnjoj slici sebe koja nikada nije zadovoljna i koja neprestano šapće: „Još malo. Još jedan uspjeh. Još jedan dokaz da vrijediš.“
I tako trčimo.
Trčimo za vlakovima koje ne moramo stići. Nosimo kofere koji nisu naši. Penjemo se uzbrdo po kamenju koje se odronjava pod nogama. U snovima, kao i u stvarnosti, često nosimo terete koji nam ne pripadaju. Pokušavamo riješiti tuđe probleme, opravdati tuđa očekivanja i zadovoljiti kriterije koje nikada sami nismo postavili.
Filozofski gledano, čovjek je oduvijek tražio priznanje. Njemački filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel smatrao je da se ljudska svijest oblikuje kroz priznavanje od strane drugih ljudi. Želimo biti viđeni. Želimo biti prepoznati. Želimo da netko potvrdi da postojimo i da vrijedimo.
No današnje društvo tu je ljudsku potrebu pretvorilo u beskrajnu utrku.
Nikada u povijesti čovjek nije imao više mogućnosti pokazati sebe svijetu. Društvene mreže postale su pozornice na kojima se svakodnevno odvija predstava uspjeha. Fotografije putovanja, poslovnih uspjeha, savršenih obitelji, savršenih tijela i savršenih života stvaraju iluziju da svi drugi napreduju brže, žive bolje i postižu više.
U takvom okruženju usporedba postaje kronična bolest suvremenog čovjeka.
Francuski filozof Jean-Paul Sartre napisao je da je „pakao – drugi ljudi“. Ta rečenica često se pogrešno tumači. Nije mislio da su ljudi sami po sebi pakao. Mislio je da postajemo zarobljenici tuđih pogleda. Počinjemo sebe gledati očima drugih. Naša vrijednost više ne dolazi iznutra nego izvana.
A izvana nikada nije dovoljno.
Zato danas imamo paradoks. Ljudi nikada nisu imali više mogućnosti za samorealizaciju, a nikada nisu bili toliko umorni. Nikada nisu imali više izbora, a toliko tjeskobe. Nikada nisu imali više kontakata, a toliko usamljenosti.
Živimo u kulturi performansa.
Sve mora biti produktivno. Sve mora imati rezultat. Čak i odmor mora biti koristan. Čak i hobi mora postati posao. Čak i sreća mora biti dokumentirana fotografijom.
Čovjek više ne smije samo biti.
Mora dokazivati.
Mora napredovati.
Mora ostvarivati.
Mora pobjeđivati.
Mora ostaviti trag.
U toj neprestanoj proizvodnji vlastite vrijednosti čovjek postaje vlastiti nadzornik. Više nije potreban strogi učitelj, zahtjevan roditelj ili autoritarni šef. Mi sami preuzimamo tu ulogu. Sami sebe tjeramo dalje kada smo iscrpljeni. Sami sebi govorimo da nismo dovoljno dobri. Sami sebi uskraćujemo pravo na odmor.
A tijelo pamti.
Tijelo zna ono što um pokušava zanijekati.
Panični napadi, anksioznost, depresija, kronični umor i osjećaj praznine često nisu znak slabosti. Ponekad su znak da je čovjek predugo živio protiv sebe. Da je predugo nosio terete koji nisu njegovi. Da je predugo pokušavao biti sve svima.
Nekada je bilo drukčije.
Ne idealno, ali drukčije.
Ljudi su živjeli unutar širih obitelji, zajednica i susjedstava. Tereti života dijelili su se među više ljudi. Nije se samo išlo u bolnicu. Nije se samo vraćalo iz bolnice. Nije se samo tugovalo. Nije se samo slavilo.
Danas se samostalnost uzdiže gotovo do razine moralne vrline.
Od djetinjstva učimo da moramo biti jaki, neovisni i sposobni sami riješiti sve probleme. Djecu često hvalimo zbog uspjeha više nego zbog karaktera. Pitamo ih kakve ocjene imaju, a rjeđe kakvi su ljudi postali.
Odgoj nesvjesno prenosi poruku:
Vrijediš ako postižeš.
Vrijediš ako pobjeđuješ.
Vrijediš ako si najbolji.
Tako nastaje generacija ljudi koja vjeruje da ljubav mora zaslužiti, a ne primiti.
A ljubav koja se mora zaslužiti nikada ne donosi mir.
Akademska psihologija već desetljećima razlikuje unutarnju i vanjsku motivaciju. Unutarnja motivacija proizlazi iz smisla, interesa i osobnog razvoja. Vanjska motivacija proizlazi iz nagrada, priznanja i društvenog statusa. Problem nastaje kada čovjek potpuno izgubi kontakt s unutarnjim izvorima vrijednosti.
Tada više ne zna što želi.
Zna samo što se od njega očekuje.
Tada uspjeh više nije radost nego obveza.
Postignuće više nije zadovoljstvo nego trenutni predah prije novog dokazivanja.
I zato mnogi ljudi, nakon što ostvare ono o čemu su sanjali, ne osjećaju sreću. Osjećaju prazninu. Jer cilj nikada nije bio cilj. Cilj je bio dokaz.
Dokaz roditeljima.
Dokaz društvu.
Dokaz bivšima.
Dokaz prijateljima.
Dokaz samome sebi.
Ali nijedan dokaz nije dovoljan kada je sudac u nama nezadovoljan.
Možda je najveća zrelost života prestati sudjelovati u toj utrci.
Ne odustati od ambicija.
Ne odreći se razvoja.
Ne prestati sanjati.
Nego prestati vjerovati da ljudska vrijednost ovisi o rezultatima.
Jer čovjek nije projekt.
Nije životopis.
Nije zbir diploma.
Nije broj pratitelja.
Nije količina novca.
Nije funkcija koju obnaša.
Nije tuđe mišljenje.
Čovjek je biće koje zaslužuje dostojanstvo i onda kada nije produktivno. I onda kada griješi. I onda kada je umorno. I onda kada se raspada.
Možda je zato jedno od najvažnijih pitanja koje si možemo postaviti:
Što bih radio kada se više nikome ne bih morao dokazivati?
Odgovor na to pitanje često otkriva naš stvarni život.
Sve ostalo su samo koferi koje godinama nosimo, uvjereni da su naši.
A nisu.
