Kako objasniti taj fenomen redova ispred trafika u zemlji gdje cijene osnovnih životnih namirnica divljaju, a potrošačka korpa je odavno postala naučna fantastika za prosječnu platu? Površni posmatrač bi ovo nazvao krunskim dokazom naše ekonomske nepismenosti – “skupi hobi u siromašnoj zemlji”. Ali, to bi bila greška. Kupovina Panini sličica u Bosni i Hercegovini nije racionalni ekonomski trošak, već očajnička, instinktivna investicija u mentalno zdravlje. To je psihološki porez na optimizam koji ovaj narod dobrovoljno plaća. U zemlji koja je, politički i ekonomski, crna rupa Evrope, ta šuškava kesica je najjeftinija karta za učešće u globalnom spektaklu kojem organski, ni po jednom drugom osnovu, više ne pripadamo.
Bosna i Hercegovina je, sociološki gledano, društvo hronično nedovršenih procesa, nejasnih zakona, pravnih praznina i stalne, iscrpljujuće neizvjesnosti. Mi živimo u haosu u kojem pravila ne važe jednako za sve, gdje je pravda rastegljiv pojam, a meritokratija mit. Panini album je, s druge strane, savršena “Utopija reda”. On je apsolutna suprotnost našoj državi. Album ima jasan početak i jasan kraj. Ima precizno, unaprijed definisano i numerisano mjesto za svakoga.
U tom komadu kartona od 250 grama nema korupcije, nema nepotizma, nema “štele”. Ne možeš platiti da tvoj rođak dobije mjesto na prvoj stranici ako mu tu nije mjesto. Pravda na tom papiru je apsolutna – ako imaš sličicu broj 45, ona ide isključivo na mjesto broj 45. To je danas, paradoksalno i tragično, jedan od rijetkih prostora u životu prosječnog građanina BiH gdje on osjeća potpunu kontrolu, smisao i uređenost. Lijepljenje sličice tačno unutar označenih okvira je terapeutska iluzija da možemo dovesti stvari u red.
Mnogi će ovu masovnu histeriju nazvati kolektivnom infantilnošću. No, jesmo li zaista nacija nezrelih dječaka i djevojčica? Ili je ova regresija u službi spasa? Psihologija bi nam rekla da je povratak u dječiji hobi zapravo moćan odbrambeni mehanizam. To je eskapizam u najčišćem obliku, privremeni bijeg od uloge “odgovornog građanina” koji svakodnevno, bezuspješno, mora rješavati nerješive egzistencijalne probleme. Kada otvara tu kesicu, čovjek ne misli na ratu kredita, na poskupljenje struje ili na činjenicu da mu je dijete jučer kupilo kartu za Minhen u jednom pravcu. Svaka nova, neotvorena kesica krije mogućnost dobitka. To je onaj brzi dopamin sa trafike – mali, jeftini trijumf, mikropobjeda nad teškim sivilom i depresijom svakodnevice.
A tu dolazimo do najbolnije, ali i najpreciznije sociopolitičke paralele. Stanje u našim Panini albumima neodoljivo podsjeća na stanje u našoj državi, posebno na političkoj sceni. Koliko puta ste kupili kesicu nadajući se da ćete napokon izvući tog jednog, rijetkog, genijalnog igrača koji vam fali da kompletirate ekipu, a umjesto njega ste dobili – “dupliće”? Isto je i sa našom stvarnošću. Decenijama otvaramo glasačke listiće nadajući se nekom novom licu, nekom sposobnom lideru, nekom ko će povezati igru i donijeti rezultat. A šta dobijamo? Stalno iste ljude. Politički “duplići” koji nam se uporno vraćaju, iz mandata u mandat, prelijepljeni iz jedne stranke u drugu, iz jedne fotelje u drugu. Imamo ih po pet puta, niko ih više ne želi, ničemu ne služe, ne donose nikakvu radost, ali sistem je namješten tako da nam oni stalno ispadaju iz kesice. Naša društvena tragedija leži u tome što duple sličice barem možemo zamijeniti; duple političare, nažalost, moramo trpjeti dok nas potpuno ne osiromaše.
Ipak, uprkos toj brutalnoj socijalnoj nepravdi koja nas okružuje, ljudska potreba za radošću pronalazi svoj put. Ono što se dešava na ulicama, u parkovima i lokalnim kafićima kada krene razmjena sličica, fascinantan je prikaz socijalne kohezije. Na tim improvizovanim uličnim berzama “duplići” brišu sve vještački nametnute granice. Tu niko nikoga ne pita u kojeg se boga moli, za koju stranku glasa, iz kojeg je kantona ili entiteta. Jedina relevantna i bitna podjela među ljudima postaje ona na “one koji imaju onog što svima fali” i “one koji ga očajnički traže”.
U tim trenucima, lokalni kafić postaje globalno selo. Tražeći istog onog igrača kojeg u tom trenutku traži i neki inženjer u Berlinu, advokat u Buenos Airesu ili student u Tokiju, Bosanac i Hercegovac na pet minuta prestaje biti žrtva beskrajne tranzicije. Prestaje biti građanin drugog reda. Postaje ravnopravan, punopravan stanovnik planete Zemlje, ujedinjen u istoj, bezazlenoj strasti.
Šta, na kraju, ostaje kada se popuni i posljednje prazno mjesto? Kada se album zatvori, magija nestaje, a stvarni život sa svojim računima, redovima ispred domova zdravlja i političkim dnevnicima ponovo kuca na vrata.
Hoće li taj teški, popunjeni album na nekoj prašnjavoj polici 2026. godine biti posmatran kao dokaz našeg kolektivnog ludila? Kao spomenik iracionalnosti jedne nacije koja je kupovala papir dok je meso postajalo luksuz? Ili će to, zapravo, biti jedini autentični, materijalni dokaz da smo u ovom surovom historijskom trenutku – uprkos svemu što nam je frižider govorio, uprkos sistemu koji nas je gazio i “duplićima” koji su nam ukrali budućnost – uspjeli biti sretni?
Dok s pobožnom preciznošću lijepimo sličice u albume pazeći da ne pobjegnu iz okvira, u oktobru nam decenijama isti „duplići“ bježe s lanca i kroje sudbinu. Nevjerovatna je nacija koja će obići tri kantona zbog rijetkog golmana, a lijeno joj je prošetati tri ulice da zamijeni igrače koji nas godinama driblaju u prazno. Popunite te glasačke listiće sa žarom kolekcionara, jer ako nam albumi budu puni, a frižideri i glasačke kutije prazni, jedino što ćemo moći pojesti za ručak je sopstvena iluzija.
