Na domaćim pozorišnim scenama rijetke su predstave koje uspiju preživjeti godine, a još rjeđe one koje i nakon dvije decenije igraju pred punim dvoranama. Jedna od takvih je predstava “Državni lopov” u produkciji Studio Teatara Zenica, koja je nedavno odigrana pred dupke punom dvoranom kina Igman na Ilidži.
Iako je od premijere prošlo više od dvije decenije, interes publike ne jenjava – naprotiv, za ovu predstavu uvijek se traži karta više. Komedija nastala prema tekstu Fadila Hadžića prati susret sitnog kriminalca i takozvanog “državnog lopova” u zatvorskoj ćeliji, uz niz duhovitih situacija koje na humorističan način razotkrivaju društvene apsurde i dvostruke aršine pravde. Predstava je premijerno izvedena 2005. godine i od tada je odigrana stotinama puta širom Bosne i Hercegovine i regiona, a vidjelo ju je više od 100.000 gledalaca.
Posebnu zanimljivost ove predstave čini činjenica da je nastala kao studentski projekat glumaca Nusmira Muharemovića, Mirze Mušije i Irfana Kasumovića. Upravo takvi projekti često su se u bosanskohercegovačkom teatru pokazali kao iznenađujuće dugovječni.
Sličan put imala je i kultna predstava “Umri muški” na sceni Kamerni teatar 55. Ova komedija nastala je 1990. godine kao diplomska predstava glumice Tatjane Šojić, a tokom više od tri decenije igranja postala je najizvođenija predstava u historiji bosanskohercegovačkog teatra. Publiku i danas privlači priča o zapetljanom ljubavnom trouglu, ispričana kroz niz komičnih obrta i duhovitih situacija. Iako je u originalnoj postavci uz Šojić i Admira Glamočaka bioi Senad Bašić, zbog zdrastvenih problema njega već neko vrijeme mijenja kolega Ermin Bravo. Da li će se Bašić ponovo vratiti, vrijeme će pokazati.
Studentski projekti iznjedrili su i jednu od najpoznatijih teatarskih priča u regionu – predstavu “Audicija”. Nastala kao studentska vježba, ova predstava s vremenom je prerasla u kultni teatarski fenomen koji je iznjedrio čitavu plejadu danas afirmisanih glumaca i obilježio generacije gledalaca.
Naravno, dugovječnost na sceni ne pripada isključivo studentskim projektima. Sarajevski ratni teatar SARTR godinama je na repertoaru imao predstavu “Ay, Carmela”, snažnu antiratnu priču koja je ostala zapamćena po izuzetnim glumačkim ostvarenjima Selme Alispahić i Dragana Jovičića. Nakon Jovičićeve smrti predstava je završila svoj teatarski život, ali je zahvaljujući Alispahić dobila dokumentarni filmski oblik, čime je ova važna teatarska priča sačuvana za buduće generacije.
I Kamerni teatar 55 ima predstavu za koju interes publike godinama ne jenjava – “Žaba”. Ova drama o usamljenosti i traumama poslijeratnog društva, nastala prema tekstu Dubravka Mihanovića, osvojila je publiku i kritiku, a kasnije je dobila i filmsku adaptaciju u kojoj je glavnu ulogu tumačio Emir Hadžihafizbegović. Nažalost, nakon smrti Mirsada Tuke igranje predstave je obustavljeno. Nije poznato da li će neko zamijeniti Tuku, jer, kako stvari sada stoje, to nije u planu.
Iako u ovoj priči o dugovječnim predstavama dominiraju komedije, publika je jednako snažno reagirala i na dramske tekstove koji govore o sudbini “malog čovjeka” u nepravednom društvenom sistemu. Upravo ta sposobnost teatra da kroz smijeh ili dramu prepozna stvarnost u kojoj živimo razlog je zbog kojeg pojedine predstave opstaju decenijama – i zbog kojih se za njih, i danas, traži karta više.
