Gledajući snimak sukoba u učionici u kojem nastavnik (godište 1970.) nasrće na učenika, satima sam razmišljala o jednom pitanju: Zašto? Zašto bi čovjek koji 30 godina radi u školi i koji odlično zna da se danas za svaku sitnicu pišu žalbe, krivične prijave i pokreću disciplinski postupci, svjesno uništio svoju karijeru i život u nekoliko sekundi? Šta je to što čovjeka od 56 godina natjera da „izgubi glavu“, znajući da ga s druge strane čeka nemilosrdan aparat kazne?
Ovim tekstom ne branim nasilje – ono je poraz svake pedagogije. Želim ponuditi drugu perspektivu: onu o kojoj se šuti dok se ne desi incident. Šta se zapravo dogodi u biološkom sistemu prosvjetnog radnika prije nego što on, pred sam kraj karijere, umjesto u penziju, krene putem zatvora?
OD ISKAKANJA KROZ PROZOR DO ERE PREGOVORA
Moja prva godina rada, 2001. Dok na tabli ispisujem lekciju, učenica me časti titulom „krava“. Druga, dok sam okrenuta leđima, iskače kroz prozor jer ju je „momak zvao“. Tada sam mislila da je to vrhunac.
Danas su došle generacije koje ne razumiju riječ „Ne“. Za njih to nije granica, već poziv na debatu.
„Mogu li se javiti na telefon?“ – „Ne možeš, čas je.“ – „Ali moram.“ – „Ne.“ – „Ali možda je nešto hitno.“
Dok pokušavate održati nit predavanja, stalno ste uvučeni u bizarne pregovore o stvarima koje bi se trebale podrazumijevati. Došle su generacije koje pričanjem ometaju čas, a na vašu opomenu odgovaraju sa: „Nisam ja“ ili „Pa šta radim?“, dok vas gledaju ravno u oči. Taj drski, nepomični pogled kojim negiraju očigledno je najteži oblik psihološkog iscrpljivanja. To više nije nestašluk; to je sistemsko brisanje autoriteta.
Između te dvije tačke – djeteta koje iskače kroz prozor i onoga koji vas gleda u oči dok laže – stale su decenije kleveta, fizičkih nasrtaja na ulazu u školu i simulacija seksualnih činova iza mojih leđa. Iako sam uvijek bila pristojno odjevena – široko, dugo, bez dekoltea – to nije spriječilo napad. Jer napad nije bio izazvan mojim izgledom, već njihovim osjećajem da su nedodirljivi.
BIOLOGIJA KAO OPTUŽNICA: NASTAVNIK NE PRESTAJE BITI BIOLOŠKO BIĆE KADA UĐE U UČIONICU
U svakom od ovih trenutaka, od nas se traži da „pedagoški djelujemo“. Ali zaboravljamo jednu ključnu istinu: nastavnik ne prestaje biti biološko biće onog trenutka kada pređe školski prag. Biologija ne poznaje pedagoške priručnike. Kada vas neko seksualno uznemirava, vrijeđa ili vas gleda u oči dok svjesno sabotira vaš rad, vaš mozak pali evolucijski alarm. Nadbubrežne žlijezde preplavljuju krvotok kortizolom – hormonom stresa.
U prirodi, taj kortizol služi da nas spasi: da pobjegnemo ili da se borimo. U učionici, nastavnik ne smije ni jedno, ni drugo. On mora „progutati“ taj otrov, nasmiješiti se i nastaviti proces rada. Šta se dešava nakon 30 godina takvog gutanja? Taj kortizol se taloži, on izjeda srce, san i živce. Nastavnik od 56 godina koji u afektu uzvrati na provokaciju nije „zloduh“ – on je biološki sistem koji je decenijama bio amortizer za udarce koje društvo ignoriše, sve dok brana konačno nije popustila pod pritiskom toksičnog stresa.
ASIMETRIJA SANKCIJA: PUT U PENZIJU ILI PUT U ZATVOR?
Danas imamo opasnu asimetriju koja direktno proizvodi incidente:
ZA UČENIKA koji negira krivicu, provocira ili otvoreno ismijava pravila – sankcije su spore, blage ili nikakve. Škola je postala prostor u kojem je učenik apsolutno zaštićen od odgovornosti, a nastavnik izložen svakoj vrsti linča.
ZA NASTAVNIKA koji u stanju biološkog kraha uzvrati – sankcija je trenutna, medijska i drastična. Odmah se potežu prijave i otkazi, bez ikakvog pitanja o hronologiji zlostavljanja koje je tom činu prethodilo.
ŠKOLA KAO INKUBATOR DRUŠTVENE AGRESIJE
Zapamtite: normalizacija nasilja u jednom društvu počinje u učionici, onog trenutka kada sistem odluči da je „mir u kući“ važniji od dostojanstva onoga koji uči našu djecu. Kada naučimo dijete da je nastavnik „vreća za udaranje“ koja mora šutjeti pod naletom kortizola, mi nismo stvorili slobodnog građanina – stvorili smo nasilnika koji sutra neće poštovati ni zakon, ni instituciju.
Ako nastavimo s ovim trendom, prosvjetni radnici pred kraj svoje karijere više neće planirati mirne penzionerske dane. Oni će strahovati od onog dana kada će njihov organizam jednostavno otkazati poslušnost pedagoškim normama. Bez stvarne zaštite nastavnika, zbornice će postati tek čekaonice za zatvorske ćelije.
