Amicus animae dimidium est — prijatelj je pola duše. Tako kaže stara latinska izreka, i nikada nisam osjetio njenu težinu onako kako je osjećam danas, šestog aprila 2026. godine, na dan kada je Sarajevo pobjeđivalo fašizam, na dan kada su nad Bosnom padali prvi meci novog zla — i na dan kada nas je zauvijek napustio Rusmir Mahmutćehajić.
Inženjer. Doktor tehničkih nauka. Akademik. Pisac. Filozof. Političar. Prijatelj. Sve je to bio Rusmir, ali nijedna od tih riječi sama ne zahvata ono što je on značio za Bosnu i za nas koji smo Bosnu branili ne samo puškama, već i riječima, mislima i čistom savješću.
Kada je Bosna i Hercegovina, pod udarcima agresija i građanskog rata u Cazinskoj krajini — rata koji su proizvele obavještajne službe agresora i domaći izdajnici — bila razbijena na dvanaest dijelova, kada su Bosanci i Bosanke gladovali i krvarili u opkoljenim gradovima, Rusmir Mahmutćehajić je bio moralna štaka uz koju su se pridizali i nastavljali borbu. U onim najtežim trenucima, kada se činilo da je sve izgubljeno, njegova riječ je bila ono što je ljude podizalo na noge. Nije nudio lažne nade. Nudio je istinu — a istina je bila da Bosna vrijedi svake žrtve.
Krajem 1993. godine, Rusmir je napustio Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Nije otišao iz straha niti iz umora. Otišao je jer nije mogao pristati na ono što je vidio da se događa. Nije pristao na uništavanje pluralnog bosanskog društva i na njegovo svođenje na etničke teritorijalne dijelove. Nije pristao na zloupotrebu vjere. Nije pristao na semimuslimanstvo i semibošnjaštvo — na to da se slojevit, dubok identitet jednog naroda sužava u uske ideološke okvire. Nije pristao na odustajanje tadašnjeg vrha vlasti od odlučne odbrane. I prije svega — nije pristao na to da se rukovodstvo ponaša u skladu s potrebama i strategijama onih koji su uništavali Bosnu i bosanstvo.
Taj odlazak iz vlasti bio je tihi grom. Bio je čin čovjeka koji je izabrao istinu umjesto moći, savjest umjesto kompromisa s onima koji su komadali njegovu domovinu.
Ali Rusmir nije prestao pomagati. Ni nakon tog raskida, ni jednog dana do posljednjeg daha. Pomagao je svima nama — riječima, mislima, djelima, prisustvom. Bio je tu kada je trebalo reći ono što niko drugi nije smio reći. Bio je tu kada je trebalo napisati ono što niko drugi nije umio napisati.
I niko kao Rusmir Mahmutćehajić zaista nije izrekao i napisao toliko tekstova, ni objavio toliko dobrih knjiga o Bosni i Hercegovini, o bosanstvu i antibosanstvu. Njegove knjige — “Dobra Bosna”, “O antibosanstvu”, “Sarajevski eseji”, “Bosanski odgovor”, “Krhkost” i mnoge druge — nisu samo stranice ispisane tintom. One su živi bedemi protiv svakog pokušaja da se Bosna izbriše iz svijesti njenih ljudi. One su dokaz da postoji misao koja se ne da slomiti, savjest koja se ne da kupiti, i ljubav prema domovini koja se ne da ugasiti.
U bibliotekama Bosanaca i Bosanki dugo će govoriti Rusmirova besmrtna duša.
Govorit će o tome da je Bosna bila, jeste i bit će — prostor u kojem su raznolikosti bogatstvo, a ne prokletstvo. Govorit će o tome da se čovjek mjeri hrabrošću da stane na stranu istine onda kada je to najteže. Govorit će o tome da su prijatelji zaista pola duše, i da odlaskom jednog od njih odlazi dio nas samih.
Šesti april. Dan Sarajeva. Dan kada smo opet osiromašeni. Ali i dan kada nas Rusmir podsjeća, iz tišine koja je sada nastala, da odustajanje nije opcija. Da Bosna zaslužuje ljude koji će je braniti onako kako ju je on branio — uspravno, dostojanstveno, nepotkupljivo.
Neka ti je rahmet duši, Rusmire. Neka ti je laka zemlja kojoj si dao sve. A mi koji ostajemo — nosit ćemo tvoju štaku dalje. Jer to nam je dug. Jer to nam je čast.
Tvoj prijatelj i suborac,
Hamdija Hadžihasanović
