Kao adolescentica, još u osnovnoj i na početku srednje škole, skrivala sam činjenicu da čitam i u slobodno vrijeme. Ako vam je čitanje bilo hobi, naprosto niste mogli napredovati na društvenoj hijerarhiji. Nepisano je pravilo bilo da upravo neznanje donosi najbrži oblik društvenog prihvatanja. Normalno je bilo negirati pročitano i naučeno u cilju konačnog izbjegavanja najteže i najbolnije etikete štrebera, jer ko bi, zaboga, dobrovoljno posegnuo za dosadnim naslovima Danteove Komedije ili Tolstojeve Karenjine.
Kao i svaki drugi društveni obrazac jedne generacije, ni ovaj nije bio slučajan, nego je kulturno i medijski proizveden. Generacija koju i Wikipedia naziva „prvom generacijom odraslom u potpuno digitaliziranom svijetu“, odgojena u momentu ekspanzije YouTubea i računara, na holivudskim narativima 2010-ih, shvatila je da postoje mnogo lakši i brži načini dolaska do informacija. Holivudske transformacije štrebera u prihvaćenog člana zajednice uvijek su podrazumijevale simbolično ostavljanje knjiga i skidanje naočala; znanje je, dakle, bilo fizički teret koji se morao ostaviti da bi se uopšte društveno napredovalo. Bez konkretnog momenta preokreta, ali sa jasnim promjenama medijskih i kulturnih narativa, stvari su se počele mijenjati.
Iako je očigledno da mladi danas žive u dobu postistine i izraženog antiintelektualizma, na mikronivou se, nasuprot tome, odvija sasvim suprotan proces. Generacija Z, oblikovana digitalnim viškom informacija i istovremenim nedostatkom egzistencijalnog smisla, počinje da revalorizira znanje kao oblik otpora. U kontekstu našeg društva, gdje javnim prostorom dominiraju ljudi upitnih kompetencija, kod ove generacije javlja se zasićenje i potreba za dubinom. Iz averzije prema vladajućoj gluposti, mladi ljudi, za razliku od holivudskih blokbastera 2010-ih, iza sebe ostavljaju ekrane i sve češće posežu za znanjem.
Biti oflajn je novi trend
“Brainrot” ( truljenje mozga) označava mentalni umor i pad kognitivnih sposobnosti uzrokovan prekomjernim konzumiranjem trivijalnog internetskog sadržaja, poput beskonačnog skrolanja TikTokom ili reelsima.
Sve je više različitih načina i savjeta kako se izboriti sa brainrotom i beskrajnim skrolanjem telefona. Svaki drugi videoesej na YouTube i članak na sve popularnijoj platformi Substack govori upravo o tome kako biti oflajn, kako ograničiti ili potpuno savladati svoju ovisnost o telefonu i društvenim mrežama. Naravno, mnogi od tih tekstova i videa poprilično su populistički: poprilično je paradoksalno objavljivati preko mobilnog uređaja, na društvenim mrežama, dok si povezan na internet o tome kako su sve te stvari štetne i kako ih se treba riješiti poprilično. (Ali, o tome drugi put.)
Upravo ta kontradikcija, međutim, govori više nego sami savjeti iz navedenog sadržaja. Potreba za izlazom postala je ogromna i dovela nas do toga da živimo u svojevrsnoj hiperprodukciji rješenja za ovisnost o telefonu i brzim dopaminskim stimulacijama. Postaje novi trend biti oflajn i živjeti život bez konstantne povezanosti na telefon. Pojavljuju se i svojevrsni izazovi u kojima mladi pokušavaju izdržati cijeli dan bez ekrana ili barem značajno smanjiti svoj screen time.
Sve se više vraćamo takozvanim analognim hobijima, za koje nam ne treba ekran ali jesu nužni vrijeme i fokus. Isključiti se iz virtuelnog svijeta, deinstalirati društvene mreže, pa čak i pametni telefon zamijeniti onim na tipke – više nije znak asocijalnosti ili izolacije. Sada su to odluke koje osobi dižu status, simbol su zrelih izbora. Usudila bih se reći i da se posmatraju kao luksuz.
Savjetuju nas da radimo ono što se nekad podrazumijevalo
Imati fokus danas znači imati kontrolu nad vlastitim vremenom i životom, a to je postalo impresivno. Savjeti u spomenutim videoesejima i člancima poprilično su banalni i svode se na preporuke poput: izađite, prošetajte, slažite slagalice, pijte kafu duže u tišini. I zaista koliko god bazični bili, nisu bespotrebni. Doslovno je došlo do toga da nam neko mora napraviti video ili napisati kratak tekst da nas podsjeti koliko je lijepo vratiti se hobijima, dugim šetnjama, razgovorima sa prijateljima, čitanju knjiga od korice do korice.
Došlo je do toga da nas moraju savjetovati da bismo radili ono što se nekad podrazumijevalo. Savjeti o tome kako svoj mozak odmoriti od brainrota i beskrajnog skrolanja imaju milione pregleda. Zaključujemo da ljudi aktivno traže način da se vrate životu kao takvom, životu u kojem primjećuju probeharalo drvo u avliji, čuju cvrkut ptica, naprave vijenac od cvijeća i provozaju se biciklom kada je napolju sunčano.
Knjige u rukama slavnih
Sve je više svjetskih zvijezda koje javno govore o svom čitanju. Česte su i komercijalne holivudske adaptacije književnih klasika u filmove, mladima se čitanje, putem medija, predstavlja kao sve popularniji čin. Jacob Elordi, naprimjer, trenutno jedna od najpopularnijih filmskih zvijezda, uslikan je kako u džepu nosi kopiju Staklenog zvona Sylvije Plath. Kardashianke su uslikane na skupocjenim jahtama sa knjigama u rukama, modeli Victorias Secret u pauzama između modnih revija za intervjue entuzijastično otkrivaju da čitaju knjige, a ne modne magazine. Javno o svom čitalačkom iskustvu govore i poznati sportisti, poput Nikole Jokića, koji je u intervjuima pričao o knjigama koje su mu promijenile život.
Popularan je i book influencer Jack Edwards, koji u intervjuima s poznatim glumcima i glumicama, kao što su ovogodišnja oskarovka Jessie Buckley, Cillian Murphy, Oscar Isaac, Margot Robbie, Riz Ahmed i Paul Mescal, postavlja pitanje o knjigama koje su im promijenile život i koje bi preporučili ljudima. Kratki isječci tih intervjua postaju viralni, a mladi potom trče u knjižare da se domognu knjiga koje je Margot Robbie ili neka druga zvijezda preporučila.
Valjda nas svaka krajnost neminovno vodi u drugu. Stoga nije slučajno da se danas pojavljuju i aplikacije koje ograničavaju vrijeme provedeno na telefonu, nakon sat ili dva skrolanja ekran se zaključava, a korisnik je gotovo prisiljen odložiti uređaj i posvetiti se nečemu drugom. Mladi se sve češće vraćaju književnim klasicima, iz knjiga crpe potrebnu inspiraciju i postepeno obnavljaju narušeni fokus. Svjedočimo sporoj, ali značajnoj promjeni o kojoj vrijedi govoriti.
Ekran kao flašica i cucla
Uprkos tome, mladi su i dalje najčešća meta kritika. O nama se govori da ne znamo dovoljno, da smo neprestano na telefonima, da smo stvarni život zamijenili virtualnim. Ono što se uvijek zanemaruje jeste činjenica da nije jednostavno biti prva generacija koja je odrasla u potpuno digitaliziranom svijetu. Naš put je potpuno drugačiji, morali smo učiti kako da se odlijepimo od ekrana koji su, uz flašicu i cuclu, bili sastavni dio našeg odrastanja. Polako ali sigurno, vraćamo fokus i učimo živjeti paralelno i stvarni i virtualni život.
Lahko je kritikovati svoju djecu, sve dok ne zatreba pomoć oko računara, telefona ili priključivanja interneta, tada se kritikovana generacija iznenada pretvara u hitni kontakt i sponu između novog i starog svijeta. Kao što mladi ne mogu živjeti isključivo virtualno, tako ni starije generacije ne mogu ostati potpuno u analognom svijetu. Rješenje nije u sukobu, nego u međusobnom razumijevanju. Potrebno je tražiti zajednički jezik, bez potcjenjivanja i bez negiranja izazova s kojima se nove generacije suočavaju.
Jer, ako je suditi po ovim pomacima, znanje je hit kolekcije proljeće/ljeto 2026. a generacija Z prevodi trend.
Šejma Bešlić/Odgovor.ba
