Kako se približava oktobar 2026. godine, politička scena u Bosni i Hercegovini sve manje liči na poprište ideoloških bitaka, a sve više na brod koji tone, s kojeg posada ne bježi, već se zaključava u zasebne kabine, pretvarajući se da ne čuje “pomaganje” onih u prostoriji do.
Vladajuća koalicija davno nazvana Trojka, koju čine Socijaldemokratska partija, Naša stranka i Narod i pravda, bućkuriš komunističkih i socijaldemokratskih, liberalnih i nacionalno konzervativnih ideologija, koja je 2022. godine obećavala “novu politiku” i “programsko jedinstvo”, u ovoj izbornoj godini demonstrira novu vrstu političkog umijeća, a to je umijeće napuštanja partnera u nevolji i to s predumišljajem.
U ovim momentima, dok se temelji ove primarno sarajevske koalicije tresu pod teretom unutarstranačkih raskola i infrastrukturnih kolapsa, jasnije je nego ikad da Trojka više ne postoji kao jedinstven politički blok. Postoje samo tri stranke koje se panično boje da će ih tuđi “prljavi veš” povući na dno pred svakim danom sve bliže izbore.
Kad tramvaji stanu, partneri zanijeme
Početak 2026. godine obilježila je velika kriza u resoru saobraćaja Kantona Sarajevo. Kada je Adnan Šteta iz SDP-a, godinama glorificiran kao “ministar koji gradi”, postao meta opravdanog gnjeva javnosti zbog tramvajske nesreće u kojoj je život izgubio 23-godišnji Erdoan Morankić, a teško povrijeđena 17-godišnja djevojka, koja je ogolila propuste u održavanju i sigurnosnim protokolima, očekivala se reakcija koalicije.
Umjesto zajedničke konferencije za medije i preuzimanja kolektivne odgovornosti, dočekala nas je tišina. Naša stranka i NiP su se povukli u duboku ilegalu. Njihovi portparoli i zastupnici, inače vrlo glasni na društvenim mrežama, preko noći su postali “nenadležni”. Poruka je bila jasna: “To je SDP-ov problem, neka se Šteta sam vadi kako zna i umije.” Bio je to prvi jasan signal da je imidž stranke bitniji od opstanka vlade.
Političko podmetanje
Nije prošlo dugo, a svjedočili smo novom činu unutar koalicione drame. Ostavka Nihada Uka na mjesto premijera Kantona Sarajevo nije bila čin moralne odgovornosti, već vješt taktički manevar Naše stranke. Podnoseći ostavku u trenutku kada je vlada bila najranjivija, Uk je svjesno “uvalio” upravo Adnana Štetu.
Šteta je, prema insajderskim informacijama, već duže vrijeme planirao povlačenje iz Vlade, umoran od stalnih udara i unutrašnjih opstrukcija. Međutim, Ukov potez ga je faktički zarobio u tehničkom mandatu, tjerajući ga da ostane na prvoj liniji fronta dok se Naša stranka pokušavala distancirati od neuspjeha izvršne vlasti. To nije bila saradnja, već je to bilo klasično političko “podmetanje noge” savezniku s kojim se dijeli skupštinska većina.
Raspad NiP-a uživo
Ipak, vrhunac licemjerja gledamo ovih dana. NiP, nekadašnja uzdanica “narodnog bunta”, prolazi kroz fazu totalne dezintegracije. Odlazak Kemala Ademovića, jednog od osnivača i ključnih stubova stranke, nije samo unutarstranački problem Elmedina Konakovića. To je potres koji prijeti da sruši cijelu konstrukciju Trojke.
Šta za to vrijeme rade SDP i Naša stranka? Šute i prave se da se ništa ne događa. Dok se NiP-ovi klubovi vijećnika i zastupnika osipaju, a stranka krvari, SDP i Naša stranka posmatraju situaciju kao neutralni posmatrači s tribina. Strategija je providna, a to je pustiti NiP da implodira, nadajući se da će njihovi razočarani glasači preći u tabor SDP-a ili Naše stranke, dok istovremeno peru ruke od svake asocijacije s “problematičnim partnerom”.
Reputacija ispred principa
Zašto se ovo sve događa?
Odgovor leži u strahu od oktobra.
Svaka stranka Trojke shvatila je da se narativ o “velikom uspjehu” istrošio. Sada, u fazi štete, primjenjuje se doktrina “svako za sebe”. Naša stranka želi sačuvati svoj “građanski puritanizam”, SDP se pokušava vratiti imidžu državotvorne stranke koja popravlja tuđe greške, a NiP pokušava preživjeti unutrašnju pobunu.
Problem je što birači nisu slijepi. Šutnja partnera dok se drugi davi nije znak političke mudrosti, već znak kukavičluka i nedostatka integriteta. Ako nisu spremni braniti zajedničke poteze i partnere u kriznim situacijama 2026. godine, kako uopće mogu tražiti mandat da vode zemlju od 2027. nadalje?
Ovaj spori, tihi raspad Trojke pred našim očima nije ništa drugo do pokušaj spašavanja vlastite kože prije nego što se brod potpuno nagne. Međutim, historija nas uči da kada brod tone zbog rupa koje su svi zajedno bušili, tišina u kabinama nikoga neće spasiti od kvašenja. Oktobarski izbori će vjerovatno biti presuda ne samo svakoj stranci pojedinačno, već i ovom braku iz interesa koji je, čim je postalo teško, prestao biti i “brak” i “interes”.
