Vjerovatno ste primijetili da nas u posljedne vrijme stvari koje bi trebale biti sasvim normalne, iznenađuju, raduju, smatramo ih “nečim velikim”. Sve mora biti nagrađeno aplauzom. I naravno, postavljeno na društvene mreže.
Ljudi koji učine neki lijep gest ili dobro djelo proglašavaju se herojima. Makar to bio i njihov posao. Što naš narod kaže, sve nam je postalo “Abu Zemze” (voda s izvora Zemzem u Mekki, kolokvijalno, nešto veliko, cijenjeno).
Bezbroj je primjera koji potvrđuju ovu tvrdnju.
Nedavno smo imali situaciju, gdje je konkretno Sarajevo bilo okovano snijegom i gdje su komunalne službe skroz zakazale.
Onda su se radnici KJKP Rad počeli naslikavati kako čiste snijeg, vjerovatno zato što im je tako naređeno od “nadležnih”. Svakih nekoliko minuta objava na oficijelnoj stranici Rada, grtalica u ovom naselju, grtalica u onom naselju.
Pa onda oni kako lopataju.
Dakle, nešto što bi trebalo biti sasvim normalno, ljudi su u radnom odnosu i primaju plaću za to, a između ostalog, njihov posao je i čišćenje snijega, sada trebamo nagrađivati i smatrati to nekim dodatnim radom.
Isti slučaj je i sa drugim zanimanjima. Divimo se i aplaudiramo ljekaru koji je reanimirao čovjeka i spasio mu život. Nema ništa ljepše od toga da nekom spasite život, ali to i jeste posao jednog doktora, koji je godinama učio i specijalizirao se za to.
Divimo se vatrogascu, koji je također prošao razne obuke, kada nekom pomogne ili ga izvuče ga naprimjer iz vode.
Posebnu pažnju izazvala je nedavna fotografija policajca kako starici pomaže da pređe ulicu na pješačkom prijelazu, a koja je odmah završila na društvenim mrežama uz bezbroj komentara hvale i podrške policajcu. Lijep gest, nema sumnje. Policija i jeste u službi građana. Da stvar bude bizarnija, MUP Kantona Sarajevo je tu fotografiju podijelo na svojoj zvaničnoj FB stranici.
Tako je pažnju prije nekoliko godina izazvao i policajac koji je zaustavio saobraćaj kako bi patka prešla ulicu sa svojim pačićima.
FOTO: Sarajevska raja
Živimo u bolesnom i perverznom društvu
Zašto se divimo situacijama koje bi trebale biti sasvim normalne i da li je zaista došlo “novo normalno” ili “novo nenormalno”, razgovarali smo sa psihologom i sociologom Ibrahimom Prohićem.
Naš sagovornik smatra da je umjesto na rad fokus stavljen na marketing.
– Ovo o čemu mi pričamo je neka vrsta društvene ili psihološke perverzije, a to znači da ono što bi trebalo da je normalno, predstavlja se kao nešto što je izuzetno. E sad se postavlja pitanje zašto. Koji su motivi, koje su potrebe, šta je ono što se krije iza pojavnog. Po mom sudu, u jednom bolesnom društvu, ne poremećenom, ne nedemokratskom, nego u jednom bolesnom društvu kakvo je nesumnjivo društvo BiH, poremećen je sistem vrijednosti.
Živimo najmanje dvije, a možda i više paralelnih realnosti ili javnosti. Mi imamo jednu realnost koju nam predstavljaju ljudi koji imaju političku moć. Kada bismo pratili tu njihovu “realnost”, odnosno fiktivnu ili falsificiranu stvarnost, život bi nam bio puno bolji. Druga realnost je kod građana koji ne razmišljaju svojom glavom i koji su laka meta za manipulaciju.
I imamo treću stvarnost koja je jako gruba i koja nije dobra i ja ću se na to fokusirati. Došli smo u situaciju da stvari koje nisu normalne postaju normalne i obrnutno, one stvari koje bi po defaultu ili po slovu zakona trebalo da su redovne i uobičajene, predstavljaju se kao nešto što je izuzetno – kaže Prohić.
On naglašava da je politika, odnosno kvazipolitika nametnula neke modele ponašanja koje se onda po vertikali spuštaju do takozvanog običnog građanina u svakodnevnom životu.
– Jedno od osnovnih učenja u teoriji naziva se učenje imitacijom ili učenje po modelu. Ljudi koji imaju visok društveni status, koji su u mandatima, koji su u vlasti. I koji uz to, osim što imaju političku, imaju i ekonomsku i finansijsku moć, oni postaju objekti identifikacije.
I onda taj obični građanin misli da je to model po kojem treba i on da se ponaša. Da budemo sad skroz precizni, to što radnici komunalnog preduzeća čiste snijeg ili ljekar reanimira pacijenta, nije vijest u normalnim društvima, a to postaje vijest u društvu u kojem je manipulacija glavni alat komunikacije između ljudi i pogotovo između institucija i ljudi zaposlenih u institucijama i građana. To je suština – smatra Prohić.
Loši uzori
Prohić naglašava da se obični građanin ugleda na one koji su na vlasti, koji imaju političku moć, materijalna bogatstva i finansijsku stabilnost.
– S druge strane, imate građane koji ne mogu da spoje “kraj s krajem”. Po standardima ili primanjima koje većina građana u BiH ima to im ne može trajati mjesec dana, nego maksimalno 15.
Ogroman broj ljudi po stastističkim podacima, više od 60 posto živi na granici siromaštva, a od njih jedan dobar broj ispod granice siromaštva. I sad, taj čovjek koji muku muči sa svakodnevnim kupovinama, vidi nekog ko parkira skupocjeno vozilo na trotoaru, a ne može mu niko ništa.
Onda taj jadni građani, osiromašeni, potcijenjeni, uvrijeđeni, poniženi, počinje misliti da je to model koji je uspješan. Na kraju krajeva, ako hoćemo da budemo realni, to i jest model po kojem se uspjeva u bh. društvu. Bahatost, korupcija, kriminal, nepotizam. Onda ljudi počinju misliti da je to ok. Jedno istraživanje je pokazalao da je više od 60 posto ispitanika reklo da bi posegnuli za korupcijom odnosno mitom, da bi završili neke svoje lične probleme ili potrebe. To onda znači da je korupcija postala model ponašanja – kaže Prohić.
Zanimalo nas je i zašto se čudimo kada su ljudi dobri, fini, ljubazni te zašto ne možemo u to da povjerujemo.
– Radi se o jednoj perverznoj stvarnosti, gdje je sve perverzno, poremećeno, okrenuto. Umjesto na nogama da stoji, stoji na glavi – zaključuje Prohić.
